Zamislite da se tek budite iz anestezije nakon operacije. Otvarate oči i zbunjeno gledate oko sebe. Šta je prvo što vidite i kakav osjećaj vam to stvara?

Visi li hladna, bezdušna sijalica, onako klinički, s niskog plafona, toliko jakog svijetla da vam peče oči i čini još više dezorijentisanim, a možda i anksioznim? Ili ste možda u prostranoj i prirodno osvijetljenoj prostoriji, s tananim drvenim ukrasima na zidovima, gdje se sjena koju izvana baca neko stablo njiše u ritmu povjetarca.

U vidokrug bi uskoro moglo ući lice njegovatelja/ke, dok će vam fizički simptomi koje vjerovatno imate odvući pažnju ka unutrašnjosti. U svakom slučaju, doživljaj tih prvih trenutaka nakon buđenja odrazit će se na vaš oporavak.

Znajući sve ovo, zar ne biste željeli da neko postavi temelji koji bi u budućnosti mogli poslužiti kao informacija nadležnima da slična iskustva učine što prijatnijim? Bez brige, neko već radi na tome, ili će pak uskoro početi.

Dea Luma je jedna od vodećih neuroarhitektica u svijetu, a trenutno vodi najnoviju neuroarhitektonsku laboratoriju na Univerzitetu u Tokiju. Fotografija: Zahvaljujemo Dei Lumi.

Dei Lumi — naučnici odrasloj u Prištini, sada u ranim 30-im godinama — povjeren je zadatak da na Univerzitetu u Tokiju uspostavi laboratoriju za neuroarhitekturu, multidisciplinarnu oblast istraživanja usmjerenu na mozak i ljudski doživljaj arhitekture. S obzirom na to da većinu vremena provodimo u zatvorenom, ova nova laboratorija ima cilj da ispita načine na koje arhitektonsko projektovanje utječe na nas – korisnike/ce.

Luma je prva osoba koja je doktorirala neuroarhitekturu na prestižnom Odsjeku za arhitekturu Univerziteta u Tokiju, a njen inovativni rad bio je toliko primamljiv da je rukovodstvo Univerziteta stvorilo potpuno novu arhitektonsku paradigmu fokusiranu na blagostanje korisnika/ca koja promoviše dizajn zasnovan na dokazima.

Docentica sada veći dio dana provodi tako što osmišljava i vrši eksperimente u svojoj laboratoriji okružena učesnicima/ama istraživanja, koji sjedeći ispred ekrana na kojima se prikazuju razne značajke arhitektonskog projektovanja na glavama nose naizgled futurističke kape namijenjene za mjerenje moždanih valova. Ponekad je možete zateći i na predavanjima koja održava za polaznike/ce magistarskog studija neuroarhitekture — prvog takvog na Univerzitetu — ako već ne razmjenjuje specijalistička znanja sa svojim kolegama/icama naučnicima/ama.

Mozgovi koji stoje iza inovativnog dizajna

Luma je iskustvo u praksi između ostalog stekla radeći u Centru za naprednu inteligenciju na renomiranom istraživačkom institutu RIKEN u Japanu, gdje je izučavala utjecaj arhitektonskog dizajna na pacijente/ice s Alzheimerovom bolešću, a mjereći moždane valove.

“Dokazano je da ako osobu s Alzheimerom stavite u sredinu preslikanu iz okruženja u kojem je odrastala, postoji vjerovatnoća da će se pojedini neuroni ‘upaliti’ i da će tako oživjeti neka izgubljena sjećanja”, kaže Luma, objašnjavajući jedan od aspekata reminiscencijske terapije, koja se oslanja na ljudska čula kako bi pacijentima/icama s kognitivnim oboljenjima pomogla da se vrate u trenutke iz vlastite prošlosti.

Isto je moguće postići i muzikom, što se vidi iz viralnog videa u kom nekadašnja balerina s Alzheimerovom bolešću počinje plesati kada čuje melodiju iz “Labudovog jezera”.

Iako napominje da je to samo djelić neuroarhitektonskih studija te da istraživanja generalno obavlja s premisama drugog tipa koje nisu nužno povezane s medicinom, Luma priznaje da bi drugima ovaj segment mogao biti najzanimljiviji, tj. da bi mogao imati najprimjetljiviji potencijal.

“U razgovorima o ovoj temi primijetila sam da mi osobe s kojima razgovaram stalno postavljaju pitanja o bolnicama, jer je to veoma osjetljiva tačka gdje je iskustvo pacijenta/ice izuzetno važno”, navodi docentica, prisjećajući se pitanja koja joj na javnim događanjima postavljaju laici kao i stručnjaci/kinje. “[Pitaju me:] ‘Kako to možemo primijeniti u bolnicama?’, ‘Kako možemo poboljšati iskustvo korisnika/ca u postoperativnoj njezi?’, te: ‘Kako upravo takvo okruženje može blagotvorno djelovati na pacijente/ice, ali i na ljude koji dugo vremena provode u čekaonici?”

Ova razmišljanja i nisu novitet imamo li u vidu to da se do sada u sklopu raznih arhitektonskih pokreta radilo na prilagodbi dizajna potrebama korisnika/ca. Epitom navedenog u oblasti medicine datira iz početka 20. stoljeća, kada su arhitekti/ce počeli projektovati zdravstvene ustanove — kao što je Sanatorij Paimio u Finskoj — koje su u vremenu kada je bjesnila tuberkuloza zamišljene tako da služe kao medicinski instrumenti. Odabir izvora svjetlosti, zatim boje, zagrijavanje prostorija te drugi elementi dizajna svrsishodno su planirani kako bi podsticali oporavak.

“Mada su bolnice konkretno istraživane u brojnim etapama, bilo je momenata kada su neke stvari ostavljane postrani”, ističe Luma te dodaje da je neuroarhitektura uslovila veliki napredak koji se ogleda u naučnom i dokazima potkrijepljenom pristupu.

Relativno nova oblast neuroarhitekture uvela je “naučniji” pristup u ustaljene elemente arhitekture. Fotografija: Zahvaljujemo Dei Lumi.

Tok razgovora se prirodno okrenuo ka mogućim posljedicama bolesti COVID-19 kao gorućeg zdravstvenog problema u ovom razdoblju.

Luma spominje aktualne razgovore koji se u arhitektonskoj zajednici vode o određenim praksama u arhitekturi od kojih bi se možda trebalo odustati te o onima koje bi mogle biti upotrijebljene i dalje prilagođene nakon pandemije. Potonje obuhvataju praktična razmatranja kao što je to kako projektovati kolektivne prostore s poboljšanom ventilacijom i odlikama prikladnim za poštivanje fizičkog razmaka kada se javi potreba za istim, kao i neka psihološka pitanja poput stvaranja zatvorenih prostora u kojima će se ljudi osjećati sigurno.

Međutim, Luma je čvrsto uvjerena da je dugoročna rješenja za unapređenje zatvorenih prostora neophodno iznaći i mimo COVID-19.

“Bitno je da — sa ili bez COVID-a — razumijemo utjecaj koji na nas ima zatvoren prostor. Onda će [rezultati istraživanja] ponuditi rješenja za probleme kao što su COVID ili neki drugi za koje možda još i ne znamo.”

Od Kosova do Tokija

Gro potencijala koji Luma ostvaruje danas uzgojen je na domaćem tlu, u centru Prištine.

Kao djevojčica, ljeti bi se po cijele dane igrala vani s prijateljima/cama te čitala, crtala i vježbala svoj muzički instrument: violinu. Sjeća se da se zimi sankala po padinskim dijelovima grada koristeći se improvizovanim sankama, a upotrebljavala je i improvizovane skije, “i štošta još”.

Tokom 90-ih godina, dok je odrastala, Lumina porodica ju je podsticala da se uključi u što širi spektar aktivnosti kao i da se posveti obrazovanju. Fotografija: Privatna arhiva Dee Lume.

Uprkos osjećaju nesigurnosti sveprisutnom 90-ih godina — za vrijeme aparthejda koji je srbijanski režim nametnuo na Kosovu — Luma za svoje djetinjstvo kaže da je bilo pretežno bezbrižno i da joj je sigurnost pružala porodica, koja je njegovala posvećenost učenju te je ujedno hrabrila da se oproba u raznim aktivnostima.

“Stavke koje su mojim roditeljima oduvijek bile važne jesu razvoj kulture čitanja i predanost učenju od malih nogu, tako da nisam bila ni svjesna kada su to usadili u mene. U svakom slučaju, te kulture su se odrazile na moj život i kasnije”, izdvaja Luma. “Što se više stvari dotaknete, to ćete prije shvatiti šta vam se dopada. Kao dijete možda i ne znate donositi takve odluke, ali ako imate podršku roditelja i ako vas oni guraju da se oprobate u svemu, to uvijek pomogne.”

Po završetku srednje škole odlučila je da upiše arhitekturu na Univerzitetu u Prištini (UP). U toku studija se očešala o različite oblasti arhitekture i dizajna, ali ipak nije znala šta bi htjela studirati dalje. “[U početku] mi se svidjela arheologija, a onda sam se toliko zainteresovala za kulturnu baštinu da je moj dodiplomski rad bio kombinacija obiju oblasti”, navodi.

Budući da je završnu godinu studija jednim dijelom provela u Poljskoj, Lumu je inspirisao podzemni muzej napravljen ispod glavnog trga u Krakovu te je za svoj dodiplomski rad projektovala muzej arheološkog nazališta Ulpijana, smještenog nedaleko od Prištine, gdje na jednoj tratini stoje ruševine grada starog 2000 godina.

Mada još uvijek nije trasirala svoj put u oblasti arhitekture, Lumini rani radovi već su nagovještavali da neće biti razmetljiva za šta god da se opredijeli.

“Prijedlog je bio toliko diskretan da se ne bi moglo ni primijetiti da ima arhitekture u tako čistoj okolini”, objašnjava kako je dizajn svoje zgrade suptilno ugradila u prirodno okruženje. “[Kako je u Ulpijani otkopan samo djelić arheoloških ostataka], spokojnost tog polja toliko mi se svidjela da sam je morala zadržati.”

Za potrebe izrade dodiplomskog rada na Univerzitetu u Prištini Luma je izradila novi prijedlog uređenja drevnog arheološkog nalazišta Ulpijana, smještenog na periferiji Prištine. Fotografija: Zahvaljujemo Dei Lumi.

Iako je njen prijedlog — kao što je slučaj i s većinom projekata koje izrađuju studenti/ce Arhitektonskog fakulteta u Prištini — ostao samo to, Luma se uspjela zaposliti na Arheološkom institutu Kosova, uporedo s čime je pohađala diplomski studij na Univerzitetu u Prištini.

S iskustvom su dolazile i nove prilike. “Željela sam završiti diplomski studij kako bih dobila dozvolu za rad, ali u međuvremenu sam gledala šta bih i gdje bih dalje. Upravo u tom periodu aplicirala sam za stipendiju Vlade Japana”, prisjeća se.

Kada je početkom 2016. godine saznala da je dobila stipendiju, morala je donijeti konačnu odluku: hoće li početi raditi nakon što pribavi dozvolu ili će upisati doktorat. “Odlučila sam se za doktorat i ne znam šta je bilo presudno — možda to što me je uvijek uzbuđivala mogućnost da se specijalizujem i postanem stručnjakinja u jednom polju, a ne da budem [dobra u svemu pomalo]”, podcrtava Luma.

Tako je spakovala kofere i zaputila se u Japan, gdje je prionula na posao. Mjesecima je učila i po 15-16 sati dnevno, pripremajući se tako za prijemni ispit na Univerzitetu u Tokiju: vodećoj visokoobrazovnoj ustanovi u zemlji i jednoj od najbolje rangiranih na svijetu. Stipendija koju japanska vlada dodjeljuje međunarodnim studentima/cama sastoji se iz novčanog pokrića, ali perspektivni stipendisti/ce moraju polagati iste ispite kao i japanski studenti/ce kako bi se upisali na Univerzitet, pri čemu se nikome ne daje prioritet.

“Ako vas ne prime, morate se vratiti”, napominje Luma. “Ovdje se studenti/ce veoma marljivo pripremaju za prijemne ispite. Pripreme započinju još u srednjoj školi i svake sedmice imaju posebne časove. Međunarodnim studentima/cama je izuzetno teško i zato ih i nema mnogo — povrh toga, studentima/cama s Kosova dodjeljuju samo jednu stipendiju godišnje, tako da je konkurencija jaka.”

Akademsko oslobađanje

Lumin dosadašnji trud se isplatio te je 2017. godine započela doktorski studij. Nakon što je primljena, morala je razraditi svoje ideje za istraživanje i skoncentrisati ih na u tančine definisanu temu koju je u narednim godinama trebalo da akademski obradi.

“Isprva me je uglavnom zanimalo ljudsko tijelo, ali nisam imala pojma kako da tu temu povežem [s arhitekturom]”, prisjeća se. “Onda sam izvjesno vrijeme bila zainteresovana za toksikologiju. Ima jedna dijagnoza, “sindrom bolesne zgrade” — naime, neki ljudi se razbole kada borave u zatvorenom prostoru. Postoji određena oblast koja se time bavi.”

Imajući u vidu činjenicu da je u pogledu njenih istraživačkih interesa znao sve to, njen mentor je predložio da održi sastanak s timom ljekara/ki na Odsjeku za medicinu tokijskog univerziteta. Diskusije zasnovane na nabacivanju ideja polako su iznjedrile ideju da bi novonastala oblast neuroarhitekture mogla poslužiti kao prilika za izučavanje reakcije ljudskog tijela na arhitekturu, i to pomoću metoda i tehnologije koje se obično koriste u neuronauci.

Osvrćući se na svoje formativne godine Luma ističe da su medicina i arhitektura bile glavne konkurentske opcije prije nego što je upisala studij. “Našla sam način da ih objedinim”, govori pobjedonosno.

Saradnju s kolegama/icama iz različitih disciplina koja je dovela do sužavanja njenog fokusa istraživanja na prvoj godini studija u Tokiju zadržala je u svim narednim fazama svog rada, davši sebi zamah i više nego potreban za očuvanje ustrajnosti u inovativnoj oblasti u kojoj nema gotovo nikakvih referenci.

“Bez obzira na to koji vam je matični odsjek, predavanja možete slušati na cijelom univerzitetu — možete ići na bilo šta što vam može pomoći u istraživanju”, kaže Luma. “Radi se o potpuno otvorenoj sredini, tako da možete pokucati na vrata svake laboratorije.”

Ovakav pristup učenju za nju je bio otkrovenje, pri čemu smatra da je mogućnost nastavka istraživanja i postavljanja pitanja u akademskom smislu oslobađajuća.

“Interesantno je da je najteži dio studiranja na ovom Univerzitetu polaganje prijemnog ispita”, objašnjava Luma. “Kada vas prime, sve postaje… Pa neću reći lakše, ali ne morate se bojati da će vas neko oboriti na ispitu — naravno, to se ponekad i dešava, no naglasak je stavljen na proces razvoja, proces istraživanja, stoga postajete sve samouvjereniji u radu.”

Dotakavši se studiranja na Univerzitetu u Prištini, te uzevši u razmatranje mnoge pepreke s kojima se studenti/ce već godinama suočavaju u sistemu visokog obrazovanja na Kosovu — od ograničenih fizičkih i ljudskih resursa do standarda vrednovanja znanja neproporcionalnih u odnosu na neselektivne uslove prijema studenata/ica — naglašava da je kontrast vrlo oštar.

“U Prištini me to nije [ograničavalo], ali nakon što sam se susrela s drugačijim principom prema kom se filtriranje vrši na počeku, nakon čega ravnopravno radite sa svim studentima/cama koji su primljeni, čini mi se da je nepošteno [raditi suprotno]”, obrazlaže Luma. “Valjda ne moraju svi briljirati u svemu — neki su bolji u konstruisanju, neki u projektovanju, recimo. Utoliko bi mogla biti osmišljena različita usmjerenja na kojima bi se svako mogao razviti, što bi bilo mnogo bolje od općeg sistema gdje se neki ne pronalaze i onda padaju.”

Pošto je u toku nedavno okončanog doktorskog studija i sama imala koristi od japanskog sistema obrazovanja, kao rukovoditeljica nove neuroarhitektonske laboratorije radi na otvaranju sličnih prilika narednoj generaciji studenata/ica.

Od proljeća, kada je u Japanu počela tekuća akademska godina, Luma radi s diplomskim studentima/cama koji koriste pogodnosti kolegija Neuroarhitektura tek nedavno uključenog u nastavni plan i program.

Okrijepilo ju je to što može podijeliti svoje znanje i čuti nove, različite ideje od studenata/ica. “U svakoj klasi ima osam do deset studenata/ica, tako da se svima možemo posvetiti i pojedinačno”, podvlači Luma. “Znatiželjni su, s tim da pomalo i nisu sigurni kako će sve to teći, ali ipak su veoma uzbuđeni.”

Promjena u paradigmi dizajna

Uprkos tome što je sada “seniorka” u učionici, na docentici se primjećuje slično uzbuđenje kada opisuje svoje istraživanje.

U eksperimentima vršenim u njenoj laboratoriji pretežno se ispituju reakcije korisnika/ca na arhitekturu, i to na dva načina: praćenjem moždanih valova (radi mjerenja neurološke reakcije) te popunjavanjem upitnika.

“Uočili smo raskorak između onoga što osoba kaže o [vlastitoj reakciji] i onoga što kaže njen mozak”, napominje Luma. “Taj podatak je veoma interesantan i potvrđuje da je mjerenjima važno obuhvatiti još jednu dimenziju zato što osoba putem upitnika ne može uvijek krajnje precizno izraziti svoja osjećanja.”

U okviru tih eksperimenata između ostalog je ustanovljeno to da korisnici/e arhitekture koji nisu arhitekti/ce reaguju drugačije u odnosu na one koji jesu te da reaguju na različite načine. “Utvrdili smo da arhitekti/ce reaguju brže, u roku od možda sekundu ili dvije, dok onima koji nisu arhitekti/ce treba mnogo duže da ocijene [arhitektonsku značajku] — i do 14 sekundi, odn. dok ne počnu razmišljati o tome šta im se svidjelo, a šta nije.”

Laboratorijska ekipa donedavno je obavljala eksperimente koristeći se uređajem za mjerenje moždanih valova u prefrontalnom korteksu. No, laboranti/ce od maja prelaze na sofisticiraniji sistem mjerenja pošto su došli u posjed nove sprave koja pruža uvid u cijeli mozak.

“[Prefrontalni korteks] više je uključen u opažanje i donošenje odluka, dok ćemo sada dobiti širu sliku o vizualnom kortekstu, koji je smješten iza, kao i o drugim karakteristikama svih dijelova mozga”, objašnjava Luma. “Tako ćemo dobiti mnogo više informacija o tome kako svaki od dijelova mozga reaguje na okolinu.”

U vrtlogu tehničkih objašnjenja i opreza u vezi s velikim konstatacijama — što je tipično za naučnike/ce — Luma zdušno naglašava da su korisnici/e arhitekture u prvom planu i da se u svojim istraživanjima prvenstveno bavi njima.

“I to je dio nauke, da prije nego što otpočne proces stvaranja nečega, valjanost [rezultata] više puta moraju provjeriti i drugi istraživači/ce. Dakle, treba vremena”, kaže gotovo apologetski. “Međutim, dobro je što će takav pristup na duže staze iznjedriti promjenu u paradigmi dizajna i dizajnerskog razmišljanja — arhitektura više neće biti ista.”

Vizija budućnosti

Pet godina nakon što je prevalila pola zemaljske kugle i preselila se u Japan, Luma se navikla na svoj novi dom.

Prema njenim riječima, nakon neizbježnog kulturološkog šoka koji je doživjela kada je tek stigla, znatiželja te odsustvo očekivanja i unaprijed stečenih uvjerenja pomogli su joj da relativno lako zaroni u novu kulturu. Smatra da su neke od njenih urođenih osobina prirodno kompatibilne s obrascima ponašanja uobičajenim u japanskom društvu.

“Čak i prije nego što sam preselila u Japan, sve sam željela raditi na vrijeme i uvijek bi me uzrujavalo kada bi moji prijatelji/ce kasnili. Prema tome, kada sam došla ovdje, sve je bilo na vrijeme i tačno u sekundu. Osjećaj je bio nevjerovatan i to mi je pomoglo da još više razvijem [osjećaj za tačnost]”, navodi Luma. “Onda, [na Kosovu], možda sam inherentno bila predana radu, [ali prijatelji/ce su povremeno utjecali na mene] i onda bih se malo olabavila. ‘Kad već oni izlaze, i ja ću.’ Kasnije sam došla ovdje i svi su radili — što mi je godilo.”

No, koliko god da joj je kultura rada prisutna u Tokiju odgovarala, priznaje da i to ima svoje mračnije naličje. Problemi vezani za dugo radno vrijeme koji su rašireni u Japanu nisu joj bili toliko očiti dok je još uvijek studirala i tako uživala određenu dozu fleksibilnosti kada je riječ o rasporedu. Međutim, od kada je počela raditi, javio se još jedan u nizu izazova.

“Raditi se počinje u deset ujutro, a većina ljudi ostaje na poslu do deset navečer. Neki čak i rade do posljednjeg voza, koji ide u ponoć”, govori Luma. “To me direktno ne dotiče jer lično pokušavam zadržati neku vrstu balansa, ali je izuzetno problematično biti crna ovca, biti različit.”

Štaviše, ako postoji ijedan faktor koji bi je mogao nagnati da ode iz Tokija — “remetilački faktor”, kako ga naziva — to je kultura prekomjernog rada. “Od svih stvari koje Japan posjeduje — kvalitetnog rada i profesionalnosti, tehnoloških te dostignuća na polju ekonomije — to je nešto čemu — iako se ponose time — ne želim biti izložena duže vrijeme, s obzirom na to kako sam odgojena i kako gledam na život”, konstatuje.

Ipak, eventualni povratak u grad u kom je odrasla donio bi drugačije prepreke i zahtijevao bi drugu vrstu prilagodbe. “U posljednjih pet godina, svaki put kad se vratim u Prištinu situacija je sve gora”, referiše se Luma na ubrzan i često haotičan urbanistički razvoj koji je već dvadeset godina karakterističan za glavni grad Kosova, i to u jeku mnogobrojnih navoda o korupciji, lošem upravljanju i nemaru prema građanima/kama.

Uprkos svim izazovima, i dalje se nada kako će dobiti priliku da napravi zaokret u nekim aspektima života u rodnom gradu. “Izvjesno je da redefinicijom, reorganizacijom i revizijom prostornih planova može biti zagarantovano da pojedini dijelovi grada ostanu netaknuti, ili da se izgrade novi za koje se očekuje da će horizontalno proširiti grad”, ističe Luma.

Na pitanje smatra li da njen studij neuroarhitekture može biti iskorišten u dobre svrhe u glavnom gradu Kosova odgovorila je optimistično. “Zašto ne? Priština bi mogla postati primjer toga kako jedan nov, inovativan pristup može biti integrisan u razmatranje arhitekture i urbanističkog razvoja”, zaključuje. “Bilo bi mi drago da postanem članica neke grupe koja će istraživati ili čak predlagati nove načine organizacije urbane zone Prištine.”

Naslovna fotografija: Anton Kerezov.

Ova publikacija je nastala u sklopu projekta “Human Rightivism”, koji finansira Švedska međunarodna agencija za razvoj i saradnju (SIDA), a sprovodi Fond za razvoj zajednice (Community Development Fund) preko svog programa pod nazivom “Human Rightivism”. Stavovi autora izneseni u ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stavove Švedske međunarodne agencije za razvoj i saradnju (SIDA).