Blogbox | zemljotres

Neprospavana noć u Tumani/Draču

Fotografije tragedije.

Piše - 04.12.2019

Priština, 26. novembar (3:00)

Vraćam se kući s rođendanske zabave mog kolege. Prilično sam pijan.

Kao i inače, pušim posljednju cigaretu prije spavanja dok stavljam ploču na svoj jeftini gramofon.

Odjednom se sve oko mene počinje okretati… što i ne mora biti toliko neobično s obzirom na to koliko sam popio. Međutim, ovo je nešto drugo.

Traje duže nego inače, duže od 20 sekundi. Pitam se da li mi se događa nešto ozbiljnije? Možda je moždani udar…? Mora da jest!

Priština, 26. novembar (9:00)

Mamurnog me budi poziv kolege. “Ideš li? Nekoliko nas će u Albaniju.” I dalje ne znam šta se dogodilo niti imam pojma o čemu priča. “Brate — zemljotres! Zgrade su se rušile, haos. Čovječe… Ideš li i ti?!”

Malo kasnije, sjedam s prijateljem u njegov Golf; polazimo za Albaniju da napravimo reportažu o tome šta se zbiva. Obojica smo nenaspavani, a ja sam posebno uznemiren zbog nekoliko stvari koje sam vidio na TV-u. Naprosto moram biti tamo da se uvjerim u sve.

Prelazimo granicu i nailazimo na kolonu automobila. Na svakom od njih bljeskaju sva četiri pokazivača smjera, pa ih uključujemo i mi u nadi da ćemo tako prije stići na odredište. Upalilo je. Nakon nekog vremena se zaustavljamo na jednoj benzinskoj pumpi da bi smo se konačno sastali s našom “pratnjom” — grupom ljudi iz Prizrena koji su unajmili male kombije i ponijeli sa sobom odjeću, deke i vodu. 

Idu u Tumanu, tačno tamo gdje se katastrofa i dogodila.

Tumana, 26. novembar (21:00)

Stižemo u Tumanu. Svuda je mrak. Izlazim iz auta i zaustavljam prvog prolaznika. “Gdje je?”, pitam ga. “Maloprije sam stigao iz Korče”, odgovara mi. “Ne znam ni ja.”

Selo je vrlo malo, stoga vam ne treba dugo vremena da se snađete, čak i kada je mračno. Međutim, jedna zraka svjetla dopire do žarišta tragedije.

Prolazimo pored kampa gdje je postavljeno otprilike 50 šatora za one koji su bili prisiljeni da napuste svoje domove. Prijatelju i meni je ovaj prizor poznat — podsjeća nas na vrijeme koje smo proveli u izbjeglištvu 1999. godine. “Izgleda kao malo Blace ili čak Stenkovec”, govori on, čitajući mi misli.

U centralnom dijelu kampa, ekipa iz Prizrena iskrcava hrpu odjeće, hrane i drugih potrepština iz svojih kombija.

Polako se probijamo do poprišta katastrofe u Tumani.

Kod zgrade koja je pretpjela najveća oštećenja susrećemo odred vatrogasaca iz Grčke koji još uvijek traže preživjele. Usred noći, oni predano pretražuju jedan dio tog objekta — i pokušavaju spasiti još jedan život!

Noć polagano odmiče i vatrogasci privode kraju prvi dan potrage, ali ipak pronalaze nekoga.

Nažalost, izvlače samo tijelo.

Drač, 26. novembar (23:00)

Krećemo u Drač, pa kontaktiramo naše prijatelje/ice fotografe/kinje koji su već tamo i rade. Iz auta se veći dio grada — prepunog hotela i jeftinih turističkih atrakcija koje mnoge porodice s Kosova dobro poznaju sa svojih ljetovanja — čini netaknutim, izuzmemo li pukotine kojima je svaka zgrada prošarana maksimalno do petog sprata. Pitam se ko bi sad uopće i mogao spavati u tim objektima.

Prolazimo pored jednog reda zgrada od kojih su poneke sravnjene sa zemljom, dok su ostale i dalje uspravne.

U lokalnom baru smještenom u neposrednoj blizini najkritičnijih tačaka u Draču nalazimo se s drugim fotografima/kinjama koji šalju šalju svoje najnovije fotografije u redakciju. Za susjednim stolovima sjede lokalci/ke. Ne usuđuju se spavati u vlastitim stanovima.

Drač, 27. novembar (3:00)

Moji kolege fotografi i ja čamimo poput tri vrane kod ruševina hotela. Buljimo u spasilački tim ne bi li vidjeli da li će izvlačenje donijeti neki tračak nade — da li će neko biti spašen, živ… da li ćemo doživjeti taj moment ushićenja usred ove tragedije…

Ipak ne.

Iz razvalina zgrade koja je manje od 24 sata ranije s ponosom stajala na istom mjestu izvučena je posljednja žrtva za večeras.

Vlasnik hotela. Još jedno tijelo.

"A gdje to misliš spavati? U još jednom hotelu koji bi se mogao srušiti na nas?"

Drač, 27. novembar (3:30)

Iscrpljen fizički i psihički, prijatelj kaže da bismo trebali završavati, pa mi predlaže da rezerviramo sobu u nekom hotelu i malo odspavamo. “Stani, gdje to misliš spavati?”, pitam ga. “U još jednom hotelu koji bi se mogao srušiti na nas u nekom od naknadnih potresa?” Ostaje da spava u autu.

Vraćam se u onaj bar krcat ljudima iz okolnih zgrada koji ne mogu zaspati. Čekamo zoru.

Mladi bračni par sjedi pored peći s još nekoliko starijih osoba. Niko od njih ne zna šta će im donijeti novi dan… Još nesigurnosti? Povratak kući? Odlazak?

Iznenada, nekome zvoni telefon vibrirajući po stolu. Vlasnik se javlja uz blagi osmijeh: “Prepao sam se, mislio sam da je još jedan!”