Uzdrman, haotičan svijet. Naš uzdrmani, haotični svijet. Uzavreo, napet um. Moj uzavreli, napeti um.

Dok planeta gori, uzimam si slobodu da pišem o pitanju kojim se u posljednje vrijeme često i nemam priliku baviti: o klimatskoj krizi, odnosno o njenoj emocionalnoj dimenziji. Naizgled je gotovo pa luksuz pričati o nečemu što nam se čini toliko dalekim dok se suočavamo s akutnijim zdravstvenim, društvenim, političkim i ekonomskim krizama.

Ipak, kako prolaze dani, tako se nastavljaju stravične posljedice [klimatske krize] kao i politika koja je uslovljava. Među njima su “šumski požari u Kaliforniji”, “rekordno snažan uragan u Luizijani”, “novi plinovod na Zapadnom Balkanu”, “hidrocentrale i nezakonito izgrađene brane u Brezovici”, “uništavanje vodopada na Miruši” te neprestani poremećaji u našem društvu koji nastaju usljed rasne, rodne i nepravde prema životinjama, što kod mene izaziva samo još veću količinu tjeskobe, frustracije i bijesa, a pretpostavljam i kod većine nas, .

No prije nego što se osvrnem na psihološke i emocionalne probleme, smatram da je naročito značajno istaknuti razumijevanje pojma intersekcije, nebinarnog okvira koji ne isključuje, već upravo uključuje mnogobrojne zajedničke odlike i spone između ovih problema, njihovu povezanost i međuzavisnost.

Ovo spominjem zbog toga što sam tek nedavno došla do shvatanja da ukoliko želite riješiti jedan problem, morat ćete se pozabaviti mnogo većim brojem problema, što je općenito prilično podudarno s praksom psihoterapije.

Drugim riječima, brinuti na okoliš znači istovremeno brinuti i na ekonomiju i politički sistem, budući da sve to ide ruku pod ruku jedno s drugim. I, gle, to uistinu djeluje opterećujuće.

Počevši od tih opterećujućih emocija, navedeni nebinarni okvir vrijedi i za individualna i kolektivna emocionalna iskustva kroz koja trenutno — ili, bolje rečeno, uvijek — prolazimo. A sigurno i za ljude koji su na prvim linijama fronte u borbi protiv klimatske krize.  

To je samo jedna tačka na krivulji punoj uspona i padova, nade i očajanja, nedoumica, anksioznosti, hrabrosti, frustracije i straha, svih tih intenzivnih emocionalnih stanja koja mogu utjecati na to kako se nosimo s izazovima, a naposlijetku i na naše postupke.

Sve kreće od toga kako pristupamo i kako se osjećamo u vezi s brojnim aspektima naših života i svijeta, pa sve do mnogih različitih oblika postupanja u odnosu na te aspekte. Štaviše, u posljednjih nekoliko decenija, istraživanja pokazuju da uništavanje okoliša uzima ogroman danak na mentalno zdravlje, pri čemu daljnji dokazi upućuju na to da je veliki broj osoba suočen s poteškoćama poput teške anksioznosti, PTSP-a i depresije.

Imajući sve to u vidu, pitanje za milion dolara glasi: Kako da razvijemo osjećaj za djelovanje, čime ćemo prihvatiti raznovrsne te često vrlo teške i slojevite emocije?

Jednostavno objašnjenje bilo bi sljedeće: Tako što ćemo naprosto biti tu i pokazati brigu, bilo kojim raspoloživim sredstvima, ali to i nije neki vjerodostojan odgovor. Ne zato što ljudima nije stalo i što to nije adekvatno rješenje, već čisto zato što ljudi ne postupaju baš uvijek u skladu s onim što osjećaju i misle, a i što taj nesklad uzrokuje unutrašnji konflikt, sukob koji mnogi većinu vremena nastoje podsvjesno umanjiti.

Kao studentici postdiplomskog studija psihologije, ti podaci su mi poznati, no još uvijek se naprežem da ih u cijelosti shvatim i prihvatim, a razlog je taj što ni sama pretežno nisam sigurna kako da dam svoj doprinos, posebno kada sam u nevolji i osjećam se nemoćno.

Međutim, to je proces koji obuhvata više različitih mehanizama odbrane i ponašanja. Pojedine od njih razvija i izučava dr Renée Lertzman, klimatska psihologinja koja već 20 godina premošćuje jaz između psihologije i klimatskih promjena. Naime, ona nudi značajan uvid u načine na koje se uspješnije možemo angažovati kada doživljavamo ove složene emocije i kada je naše ponašanje oprečno.

U neke od osnovnih načela koje uvodi spadaju alati koji se primjenjuju u kliničkoj praksi, pa i u klimatskom kontekstu. Jedan takav pojam je koncept “usklađenosti”, koji se može definisati kao podudaranje ili doticaj s drugima, s okolnim svijetom i povrh svega sa samim sobom.

Ako smo usklađeni, to znači da se brinemo sami o sebi, ali ne prema principu “brzo i jednostavno”, već tako što priznajemo i imenujemo ono što osjećamo, to kako smo i kako se snalazimo, kakvo nam je procesiranje potrebno, te spoznajemo kako doći do tačke da razgovaramo u tome. 

Dr Lertzman je odlučila da to razmatra kroz prizmu traume, kao svojevrsno kolektivno traumatično iskustvo, kao prikladan trenutak da se uskladimo sa svojim ja uz što veću dozu saosjećanja i empatije, a zatim i priznamo da svi ovi događaji imaju destabilizujući efekt.

U isto vrijeme, osjećaj da sami sebe možemo saslušati i razumjeti stvara bolji ambijent za naše odnose i veze, što zauzvrat pospješuje sposobnost empatičnog slušanja i osjećaj da smo dio nečeg većeg, da nismo sami, da “nije sve na meni” niti da “zavisi od mene”. Brojnim ljudima je zaista stalo, tako da zajedničkim snagama možemo mijenjati ono što se stvarno događa, što se doima vrlo bolnim i zastrašujućim.

To smatram izuzetno snažnim i korisnim — ovdje mislim na sve aktualne napore i sve organizacije, kompanije i ljude koji istrajno rade na ovome, na sve pobjede i angažmane i na duboku povezanost s našom Zemljom.

Nema sumnje da ovo razdoblje kada neizvjesnost u pogledu budućnosti može dovesti do egzistencijalne tjeskobe također ima potencijal da postane veliko doba za nove načine razmišljanja i usklađivanja. Kao što kaže Naomi Klein, krize mogu biti izvrsni katalizatori pozitivnih promjena, za to da povratimo moć te postavimo zelenu i politiku zaštite prirode visoko na našu ljestvicu.

Čak i u ovom periodu ispunjenom frustracijama i shrvanošću emocijama, ja biram da napravim iskorak i u žižu interesovanja vratim ono što treba učiniti, jer nisam sama, i jer je ono što osjećam i činim smisleno.

Neobičan, čudesan svijet. Naš neobični, čudesni svijet. Razigran, obazriv um. Moj razigrani, obazrivi um.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.