Kondukter koji je prikupljao novac za autobuske karte prekinuo me je u mislima o proteklim izborima na Kosovu obavijestivši nas da nije ostalo još dugo do našeg odredišta. Prošli smo još nekoliko kilometara da bi se autobus zaustavio na polovini puta od Gnjilana prema Kamenici. Našli smo se pored mosta koji je bio ofarban u tri boje srpske zastave — crvenu, plavu i bijelu.

Na obližnjem znaku je pisalo da smo stigli u Ranilug.

Gotovo svi putnici/ce su se okrenuli i buljili u nas dok smo se Atde (Atdhe), fotograf K2.0-a, i ja s torbama probijali prema izlaznim vratima.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Za one koji možda nikada nisu ni čuli za ovo mjesto, neki podaci vezani za njega mogli bi zvučati neobično. Naprimjer, iako u njemu živi samo 3866 ljudi — prema rezultatima popisa obavljenog 2011. godine — Ranilug i zvanično ima status općine s vlastitim načelnikom i administracijom, što je rezultat procesa decentralizacije u okviru kojeg je 2010. godine formirano pet novih općina s većinskim srpskim stanovništvom. Taj proces dio je šireg Ahtisarijevog plana koji je išao ruku pod ruku s proglašenjem nezavisnosti Kosova.

Ranilug je također mjesto u kojem je broj registriranih glasača/ica veći od zvaničnog broja stanovnika/ca, dijelom zbog neažuriranosti matičnih knjiga, a i zbog migracija koje su se odvijale neposredno po završetku rata, ali i u narednim godinama.

Vrijeme je sunčano. Pored nas prolazi tek pokoji automobil sa srpskim ili starim registarskim tablicama s oznakom KS dok šetamo od trobojnog mosta do centra sela, gdje veoma brzo i stižemo. Tamo je najvažnije današnje događanje obnova glavne ceste koju tim radnika/ca iz Kamenice metar po metar priprema za asfaltiranje.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Gledajući ih iz bara Galerija s druge strane ulice “cijedimo” jako Zaječarsko pivo, srpski proizvod koji je bilo vrlo teško naći bilo gdje drugdje na Kosovu čak i prije nego što je odlazeća vlada na čelu s Ramušom (Ramush) Haradinajem uvela stopostotne carine na svu robu iz Srbije.

Srpska muzika odjekuje iz bara u kojem sjedimo, no stolovi su gotovo sve vrijeme prazni. Izborna atmosfera ne jenjava.

Kao što smo i očekivali, većina ljudi nerado govori o politici, posebno s novinarima iz Prištine. Čim im kažemo ko smo i o čemu bismo željeli razgovarati, od mještana/ki na koje nailazimo dobijamo već ustaljeno “ništa politika”. Mada svi tvrde da ne znaju ništa o politici ili da ih o tome nije briga, iza tih kratkih odgovora krije se napetost koju bi se moglo prerezati nožem.

Nekoliko metara dalje niz ulicu, pojedini poslovni prostori u potpunosti su oblijepljeni predizbornim plakatima Srpske liste, stranke koja služi kao produžena ruka vlade Srbije. Njihov ured, koji se nalazi u samom središtu sela, zatvoren je, iako poneko povremeno ulazi i izlazi.

Na vrhu svakog stuba izvješene su dvije zastave — državna zastava Srbije i bijela zastava Srpske liste.

S obzirom na sveprisutnost te partije u ovom mjestu, ne iznenađuje to da su pomeli na izborima kada je riječ o glasovima srpskog stanovništva; od 2749 važećih glasova u Ranilugu, Srpska lista je dobila njih 2536, odnosno 92% glasova, što je pomak u odnosu na izbore održane prije dvije godine, kada je osvojila podršku 79% glasačkog tijela.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Takvo stanje je posve različito od onog u Prištini i šire. Tamo su naslovi u medijima odavno preplavljeni strelovitim usponom etničke albanske nacionalističke stranke lijevog krila, Samoopredjeljenje (Vetëvendosje), njenim putem ka vrhuncu popularnosti koju su postigli uprkos činjenici da su na političku scenu stupili samo devet godina ranije, kao i time koliko su daleko dospjeli kao pokret u odnosu na 2005. godinu, kada su njihovi aktivisti/ce po gradovima, selima i drugim mjestima počeli ispisivati grafite koji glase: “Bez pregovora, samoopredjeljenje!”

Takve priče su do sada obično povlačile pitanje o budućnosti dijaloga sa Srbijom — procesa usmjerenog na “normalizaciju odnosa” Prištine i Beograda koji traje od 2011. godine. Imamo li u vidu to da se Samoopredjeljenje neprestano protivilo samom karakteru dijaloga, najčešće kroz masovne ulične proteste koji su vrvjeli od crveno-crnih albanskih zastava, šta bismo mogli očekivati sada kada je ta stranka na vrhuncu moći?

Sve je izvjesnije da će međunarodna zajednica vršiti pritisak kako bi se što prije došlo do dogovora, pri čemu postoji i prijeka potreba za prevazilaženjem paralizirajućeg statusa kvo, stoga je vođa stranke Aljbin (Albin) Kurti rekao da je spreman na razgovor sa Srbijom, ali istovremeno i ponavlja stav koji njegova stranka već odavno zastupa, a to je da za njih prioritet predstavlja čuti šta Srbi/kinje na Kosovu imaju za reći.

Ispunjavanje takvih obećanja podrazumijeva posjećivanje mjesta kao što je Ranilug.

Na kratkoj šetnji iz pravca centra pozdravljamo se s četiri muškarca koji pokušavaju popraviti zadnji desni točak autobusa. U početku nam daju uobičajeno indiferentan odgovor na naše pitanje u vezi s izborima, no nakon našeg insistiranja, polako nam se počinju otvarati.

“Želimo da živimo u miru s našim komšijama, želimo da imamo tu mogućnost da možemo slobodno otići u Peć i Prizren”, kaže jedan od muškaraca koji se čini i najpričljivijim od njih četvorice, i to uz blagi osmijeh. Dok tako priča i gestikulira rukama crnim od metalne tečnosti, ostali mrmljaju u znak slaganja.

“Prije rata sam stalno išao u Peć”, nastavlja on. “Od kraja rata pa naovamo nikad nisam bio tamo; nikad ne znaš šta može da se desi.”

Spominjemo da Aljbin Kurti namjerava razgovarati sa srpskim stanovništvom na Kosovu, na šta nam sagovornik odvraća: “On uvijek mijenja priču. Prema onome što on govori, jedina opcija za nas bila bi da se svi zajedno odselimo u Kanadu.”

Kako god, sva četvorica se slažu s time da bi neko iz Prištine trebao doći da s njima porazgovara i da razmotri potrebe i jednih i drugih, ali niti jedan od njih nema ništa lijepo za reći o dijalogu na relaciji Priština-Beograd, za koji tvrde da ne znaju šta očekivati od toga.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Rastajemo se uz pozdrav, mada se ne rukujemo, te uočavamo da je naš kratki razgovor privukao pažnju prolaznika/ca.

“Srbi ovdje žive bolje nego u Srbiji”, poručuje nam muškarac u tridesetim godinama koji bez ikakvog ustručavanja čavrlja s nama dok zajedno hodamo ulicom, no ubrzo nas i on napušta jer je iz svoje fotokopirnice krenuo u bar u centru.

Nakon nekoliko sati odlazimo iz Raniluga. Prati nas osjećaj da žitelji/ke ovog mjesta nemaju gotovo nikakvog dodira s političkim zbivanjima u Prištini i da ne znaju ništa o tome; stječe se utisak da je politička klima pod žestokim utjecajem Srpske liste postala toksična, zbog čega obični građani/ke ističu da jednostavno žele normalno nastaviti svoj život.

Sjeverno od Ibra

Dan ili dva kasnije, izlazim iz busa u centru južnog dijela Kosovske Mitrovice. Prolazeći kroz užurbani centralni dio grada veoma brzo stižem do poznatog mosta na rijeci Ibar, koji se od kraja rata pretvorio u simbol etničke podjele ovog mjesta — albanski jug i srpski sjever.

Na drugom kraju mosta stražu čuva karabinijerski džip, a malo niže, na vodi, okupilo se jato smeđih ptica. Prolazim iznad njih i razmišljam o tome kako strpljivo čekaju da postanu bijele, kada mir i pomirenje ponovo ujedine ovaj grad.

Most prelazim u nekoliko koraka. Provlačim se pored niskih betonskih barikada postavljenih s druge strane da bih vidio kako se kafići polako pune ljudima koji su ovog svježeg jesenjeg jutra željni sunca. Iznad njihovih glava, na vjetriću se vijore brojne zastave Srbije.

Kroz glavu mi prolazi sljedeća misao — na svijetu sigurno nema mnogo mjesta kao što je ovo, gdje jedan način razmišljanja i života od drugog dijeli jedna kratka šetnja.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Gledam obližnju prodavnicu na čijem se mjestu samo nekoliko mjeseci ranije nalazila kladionica. Izgleda napušteno, budući da je vlada Kosova nametnula zakon koji zabranjuje organizaciju klađenja i drugih tipova kockarskih aktivnosti. Međutim, lokalno stanovništvo naglašava da klađenje na crno od tada cvjeta. S obzirom na to da društvena i kulturna scena i nije toliko bogata, kladioničarstvo se doima kao omiljeni hobi velikog dijela omladine.

Impozantan kip kneza Lazara daje mi do znanja da sam stigao u centar grada. Kao i u Ranilugu, uobičajeni predizborni plakati i zastave Srpske Liste polijepljeni su na prozore i zidove koji gledaju na glavnu ulicu, dok su stari posteri Aleksandra Vučića i njegove Napredne stranke izgubili svoj sjaj i polako blijede.

Nekoliko minuta koračam najvažnijim gradskim ulicama i ponekim manje važnim prolazima, a zatim dospijevam u neku usku uličicu punu restorana brze hrane i kafića, u kojima pretežno sjede mlade osobe.

Najčešći odgovor koji dobijam od mladića i djevojaka ovdje jeste taj da baš i ne prate politiku i da se suočavaju s previše svakodnevnih problema da bi razmišljali o tome ko povlači konce u visokopolitičkim igrama. Nedostatak vladavine prava i duboko ukorijenjen nepotizam bez ikakve sumnje su visoko na listi najvećih briga kod mladih s kojima razgovaram.

Veći dio osoba s kojima pokušavam uspostaviti kontakt kažu da i ne znaju toliko o tome ko je Aljbin Kurti, iako su viđenja da odaje dojam nekoga ko ima veći intelektualni kapacitet od svojih prethodnika. Ipak, smatraju da delikatnost političkog stanja nije zasluga samo jednog lidera/ke.

Nakon nekog vremena, upoznajem se s lokalnim poduzetnikom u svojim kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama koji se za razliku od mnogih drugih ni najmanje ne čini zgranutim pošto mu otkrivam ko sam i zašto sam tu.

U sljedećih pola sata me uspijeva iznenaditi svojim poznavanjem političkih događanja u Prištini, što je barem naoko rijetkost među pripadnicima/cama srpske zajednice na Kosovu; djeluje da su manjak komunikacije i širenje dezinformacija neki od ključnih uzroka velikih neslaganja između ljudi s jedne i s druge strane rijeke.

Dok tako diskutiramo, imam utisak da se duže vrijeme pripremao za ovaj razgovor. Jedno od pitanja koje mu postavljam odnosi se na načine na koje je došao do informacija, imajući u vidu činjenicu da su za prijenos vijesti na ovom području uglavnom zaduženi srpski mediji — od kojih veliki broj vrlo rado učestvuje u kampanjama dezinformiranja i drži čitateljstvo u mraku kada se radi o raznim važnim temama. Kaže mi da čita i prištinske novine na albanskom jeziku, uprkos tome što se ponekad mora poslužiti Guglovim prevoditeljem.

Pitam ga i kakav je njegov stav o Kurtiju, kao i o tome da će izvjesno postati premijer, na šta mi odgovara da ne zna šta bi tačno mogao očekivati, ali napominje da ne može biti ništa gori od onih koji su obnašali tu funkciju prije njega. Sve u svemu, Kurti za njega kao obrazovan čovjek ima dovoljno znanja da sasluša šta želi druga strana. Njegova zamisao o započinjanju dijaloga prije svega sa srpskim stanovništvom na Kosovu prije odlaska u Brisel zvuči mu “fenomenalno”.

Osvrćući se na bivšu koaliciju PDK-a, AAK-a, Nisme i AKR-a generalno, te na predsjednika Hašima Tačija (Hashim Thaçi) konkretno, poduzetnik s kojim diskutiram ističe da “zmija kožu mijenja, no ćud nikada”, aludirajući na njegov ratni nadimak.

S druge strane, naizgled nije veliki optimist kada je riječ o roku trajanja Kurtijevog uspjeha na političkoj sceni. “Mislim da je Kurti premal da bi duže vremena žario političkom scenom”, ocjenjuje on.

Bez oklijevanja sa mnom dijeli i svoje mišljenje o nekoj vrsti potencijalne razmjene teritorije između Kosova i Srbije, inače prilično nejasnoj zamisli koju predsjednici Tači i Vučić pokušavaju prigušiti. O toj priči se govori već otprilike godinu dana, nekada intenzivno, a nekada i ne.

“Razmjena teritorije se u početku činila kao sjajna ideja, ali onda smo saznali da će njome biti obuhvaćeno samo nekoliko sela”, objašnjava on, pri tome misleći na Tačijeve konfuzne izjave iz septembra 2018. godine koje su se ticale tri sela na sjeveru Kosova.

Međutim, moj sagovornik također vjeruje da bi razmjena različito utjecala i na Srbe/kinje koji žive u različitim područjima, napominjući da se već javila podjela između osoba srpske nacionalnosti nastanjenih sjeverno od rijeke Ibar i srpskog stanovništva naseljenog u drugim dijelovima Kosova. Kako navodi, oni na jugu smatraju da se sav novac namijenjen cjelokupnoj srpskoj zajednici odlazi na sjever.

“Mi na sjeveru smo pak viđenja da Srbi na jugu prodaju svoje nekretnine Albancima i potom se bogate tako što kupuju ogromne objekte ovdje na sjeveru.”

Dotičemo se i teme dijaloškog procesa, za koji poručuje da je njegov dosadašnji tok bio katastrofalan — što neprestano čujem i od ostalih ljudi s kojima razgovaram. Mada je njegovo stanovište da je sporazum neophodan, ujedno konstatira i da narod “ne bi trebao biti gladan dok se razmišlja o ovome”, napominjući da je prije dogovora potrebno osigurati bolji standard života.

Moj interes za njegovo mišljenje o Vučićevoj vladi i njegovom utjecaju u ovom području izaziva zabrinutost. Kao što je to slučaj i kada bilo koga drugog pitam bilo šta vezano za Srpsku listu, ovo pitanje dovodi do promjene izraza lica i zabrinutog pogleda, kao da je pritisnuto neko nevidljivo dugme.

Tokom ove i svake prethodne predizborne kampanje, Srpska lista — koja uživa podršku Beograda — svoje suparničke političke stranke i kandidate/kinje je zastrašivala, ucjenjivala te im je upućivala prijetnje; u svom preliminarnom izvještaju, službena posmatračka misija EU-a navela je da “temeljna demokratska prava slobode govora, okupljanja i predstavljanja, a samim time ni sam izborni proces u koji su bili uključeni kosovski Srbi/kinje, nisu ispunili … međunarodne standarde.”

U međuvremenu, Državno tužiteljstvo Kosova i dalje traga za potpredsjednikom Srpske liste, Milanom Radoičićem, kako bi ga ispitalo o njegovoj navodnoj umiješanosti u ubistvo Olivera Ivanovića, lidera Građanske inicijative SDP, koji je 2018. godine ubijen ispred svojeg ureda u Sjevernoj Mitrovici. Uprkos tome, stranka čiji je Ivanović bio član na oktobarskim izborima je udružila snage sa Srpskom listom, zbog čega je nekoliko vodećih ličnosti Građanske inicijative SDP napustilo njene redove.

Dana 6. oktobra, Srpska lista je osvojila 98% glasova srpskih birača/ica — dakle, za nju je glasalo 7,117 osoba, dok je za sve ostale srpske stranke glasalo samo njih 169. Prema tome, čini se da se ovdje ništa ne radi bez zelenog svjetla Beograda.

Mada ga uvjeravam da je ovaj intervju anoniman, izgleda da je poduzetniku još uvijek neprijatno otvoreno govoriti o Srpskoj listi, no naglašava da je promjena nužna, ne samo unutar vlade Srbije kao najvišem nivou vlasti, već i na općinskim, kao i na drugim nivoima. Dodaje i da ga živcira to što jedni te isti ljudi odlučuju o životima mladih ljudi.

“Vučić ne donosi ništa novo”, kaže on. “On i ostatak političara u globalu često kritiziraju ono što su i sami predstavljali samo četiri godine ranije.”

Kako obojica stječemo dojam da se naš razgovor bliži kraju, moj sagovornik pokušava rezimirati svoja stajališta, stoga za trenutno stanje krivi i srpske i albanske političare/ke.

“Oni nam instinktivno uništavaju živote da bi mogli nametati vlastite norme, i to kako bi njihova govna bolje mirisala”, zaključuje on. “Ovdašnje stanovništvo je jedan organizam koji trpi udarce sa svih strana.”

Opstanak zavisi od pomoći Beograda

Put od Prištine do Gračanice je mnogo ugodniji budući da je to mjesto od glavnog grada udaljeno samo deset kilometara. U njega stižete nakon što prođete pored predgradskog naselja Ajvalija, a glavna saobraćajnica presijeca njegov centar, pored koje je smješten manastir. S obzirom na to da je djelimično i žila kucavica za one koji putuju prema Gnjilanu ili Badovačkom jezeru, Gračanica je malo užurbanija i bučnija od drugih manjih mjesta u ostatku Kosova u kojima živi srpsko stanovništvo.

Ovog sunčanog poslijepodneva, gledamo kafiće krcate mladima dok hodamo ulicom od zgrade općine prema glavnom kružnom toku. Do sada smo se već navikli na bijele postere Srpske liste i one iste, skoro pa odlijepljene stare plakate s likom Vučića koje je nemoguće pročitati jer tu stoje od prethodnih izbora održanih u Srbiji — što smo već vidjeli u Sjevernoj Mitrovici.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Nekoliko trgovaca pričaju i smiju se dok sjede na klupi u parku odmah ispred njihovih radnji u kojima prodaju razne kućne potrepštine. O političkim temama smjesta odbijaju govoriti.

“Mi ovdje radimo s ljudima”, poručuje nam jedan od njih, pokazujući na svoju trgovinu koja se nalazi samo nekoliko metara iza njega.

Iz kratkih razgovora i onoga što se događa oko nas zaključujemo da mještani/ke Gračanice i drugih srpskih naselja i mjesta imaju mnogo toga za reći — kao i svako ko živi u područjima pogođenim problemima — ali da nevoljko razgovaraju zato što se plaše da bi politički subjekti na njih mogli početi vršiti pritisak i da bi njihovi susjedi/i i drugi građani/ke mogli pribjeći drugim vrstama utjecaja.

Jedan od onih koji pristaju na razgovor je Stefan Filipović, politolog zaposlen u Centru za mir i toleranciju.

Prema njegovim riječima, stanovnici/e Gračanice od nove kosovske vlade očekuju korjenite promjene u odnosu prema Srbima/kinjama, ali napominje da ta očekivanja ne zavise od jedne ličnosti kao što je Aljbin Kurti utoliko koliko zavise od potrebe za rješavanjem problema s kojima se srpska zajednica svakodnevno suočava, kao što je činjenica da mnogobrojne mlade osobe napuštaju Kosovo u potrazi za boljim životom u inostranstvu. Još neki od takvih problema su integracija i zagađenje.

“U životu nailazimo na ozbiljne probleme”, objašnjava on. “Srpska zajednica na ovom prostoru je na ivici fizičkog nestanka zahvaljujući nezaposlenosti — za nas Kurti uopće nije tolika prijetnja.”

Takvu situaciju povezuje s time da je Srpska lista ponovo osvojila ogromnu većinu srpskih glasova — 93% u Gračanici — te ističe da bi se političari/ke u Prištini trebali zapitati šta su do sada učinili za građane/ke srpske nacionalnosti; kako navodi, u ovome leži odgovor na pitanje zašto Srpska lista uživa nadmoćnu podršku na izborima. “Postoji ogroman broj porodica koje ovdje doslovno ne bi mogle preživjeti bez podrške Beograda”, naglašava on.

Ljudi s kojima razgovaram u Gračanici očigledno znaju više o političarima/kama poput Hašima Tačija, pa čak i Ibrahima Rugove, nego o onima kao što je Kurti, što me iznenađuje, imajući u vidu to da je vođa Samoopredjeljenja organizirao proteste — od kojih su neki okončani nasiljem — protiv procesa dijaloga i dosadašnjih planova kojima se srpskoj manjini na Kosovu trebalo dati više prava. Među takvim planovima je i Ahtisarijev paket koji je između ostalog uslovio i osnivanje Gračanice kao zasebne općine.

“Prvo moramo riješiti probleme s kojima se svakodnevno suočavamo, kao što je zagađenje, i tek onda ćemo moći govoriti o zastavama, granicama i ostalim stvarima”, zaključuje Filipović. “Mi, Albanci i Srbi, ne razlikujemo se kada se radi o stvarima koje nas stvarno ljute.” K

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.