U detalje | Nezavisnost

Priče iz pograničnih područja

Piše - 17.02.2019

Život u oblastima za koje se govori da će biti obuhvaćene „razmjenom teritorije“.

Na današnji dan prije jedanaest godina Kosovo je postalo nezavisna država. Zastupnici u Skupštini Kosova su 17. februara 2008. godine jednoglasnom odlukom proglasili nezavisnost trenutno najmlađe europske države, zavjetovavši se da će štititi njenu cjelovitost.

Desetak godina kasnije počele su se voditi rasprave o mogućim teritorijalnim promjenama. Sintagme poput „prepravljanja granica“, „usklađivanja granične linije“ i „razmjene teritorije“ u posljednjim mjesecima ulaze u svakodnevnu upotrebu, i to nakon što su predsjednik Kosova Hashim Thaçi i Srbije Aleksandar Vučić počeli otvoreno razgovarati o mogućnosti iscrtavanja nove granice. Ti razgovori, čiji je cilj normaliziranje odnosa između dvije zemlje, vode se u Bruxellesu pod pokroviteljstvom Europske unije.

Do sada nije jasno precizirano šta bi eventualna izmjena granica mogla zapravo predstavljati, stoga građani i analitičari o ovoj temi donose vlastite zaključke. Kao jedna od opcija najčešće se spominje zamjena sjevernog Kosova, gdje živi većinsko srpsko stanovništvo, za Preševsku dolinu, pokrajinu u Srbiji koja je pretežno naseljena Albancima.

Premalo pažnje je posvećeno žiteljima krajeva koji su u žiži žučnih rasprava.

 

Postoje brojne nedoumice u vezi s ovim problemom budući da relevantnih zvaničnih informacija još uvijek nema, a na sljedeća pitanja ne nazire se odgovor: Da li će predmetima razmjene postati resursi od strateškog značaja kao što je jezero Gazivode? Da li će sjeverni dio grada Kosovska Mitrovica pripasti Srbiji? Da li će se Općina Preševo u cijelosti pripojiti Kosovu? Iako u njemu dominira albansko stanovništvo, šta će se desiti sa Bujanovcem, gradu u kojem živi značajan broj Srba?

Potencijalno prekrajanje granica izaziva oštre reakcije i u Kosovu i u susjednim zemljama, ali nezadovoljstvo se može primijetiti i kod stranih zvaničnika. Protivnici ove ideje smatraju da ugrožava samu državnost Kosova kao i stabilnost u regiji, dok njeni pobornici vjeruju da bi navedenim planovima barem djelimično bilo moguće poboljšati zaoštrene odnose na relaciji Priština–Beograd.

Uveliko se diskutira o široj slici, odnosno o geopolitičkim faktorima, posljedicama za regiju te presedanu koji bi se mogao napraviti realizacijom ideje o razmjeni teritorije, no premalo pažnje je posvećeno žiteljima krajeva koji su u žiži žučnih rasprava.

Šta misle stanovnici Preševske doline i sjevernog Kosova? Kako je živjeti u neizvjesnosti bez znanja o tome šta se tačno uzima u obzir? Na koji bi način razmjena mogla utjecati na njihove živote?

Ova pitanja je K2.0 postavio ljudima naseljenim u Preševskoj dolini i na sjevernom Kosovu, ljudima o kojima mnogi diskutiraju rijetko im dopuštajući da govore sami za sebe. Njih sedam je podijelilo svoju stranu priče. Jedni u precrtavanju granice vide priliku da se priključe zemljama u kojima će pripadati većinskom stanovništvu. Drugi pak tvrde da takva promjena neće ublažiti poteškoće s kojima se suočavaju iz dana u dan, u kojoj god državi da žive.

Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Milica Andrić Rakić

Zanimanje: Novinarka (KoSSev)

Prebivalište: Zubin Potok

Kad se radi o mogućnosti razmjene teritorije, nalazim se u dilemi, a zaista mislim da nisam jedina. Ne vjerujem da bi ijedna osoba odavde rekla: „Ne, ne bi mi odgovaralo da na ovom području imamo institucije Republike Srbije.“ Isto tako sumnjam da bi iko bio protiv revizije Briselskog sporazuma kojom bi se sve vratilo na staro, kako je i bilo prije 2013. godine.

Međutim, i moji sugrađani i ja smo mišljenja da ako je ikad bilo potrebno poduzeti takvu mjeru, trebalo ju je poduzeti 2013. godine, zato što su jedine važeće ustanove na ovom prostoru bile srpske. Dakle, tehnički nismo pripadali ostatku Kosova niti je bilo kakva odluka vlade u Prištini utjecala na naše živote, bar ne u pravnom smislu.

Od potpisivanja Briselskog sporazuma 2013. godine to više nije slučaj. Mnogi ljudi trenutno zavise i od kosovskih institucija. Gotovo polovina ostalih je integrirano, osim obrazovnog sistema i zdravstva koji ostaju pod okriljem Srbije. Ovakva situacija iziskuje reintegraciju u odgovarajuće srpske sisteme, što bi moglo dovesti i do nasilja, posebno u Mitrovici.

Čini mi se da je većina ovdašnjeg stanovništva do 2013. godine bila uvjerena u to da bi jednog dana bilo posve jasno da ovaj rejon ulazi u teritorijalni sastav Srbije, dok ostatak sporne teritorije čini Kosovo.

"Političari su nas dotukli i u takvom smo stanju da ćemo prihvatiti bilo šta, samo da se sve ovo završi."

Milica Andrić Rakić

Poslije dugogodišnjih nemira i svakojakih upiranja prstom, mogla bih reći da ljudi ovdje više nemaju energije za neke značajnije promjene. Vjerujem da je cijela zajednica u ovom trenutku toliko iscrpljena da će prihvatiti bilo kakvo rješenje, kakvo god da se stavi na sto.

Smatram da bi svaku nenasilnu soluciju zajednica na kraju i prihvatila jer oni nas u biti gaze. Kad kažem „oni“, mislim na političare, i u Srbiji i na Kosovu. Dotukli su nas i u takvom smo stanju da ćemo prihvatiti bilo šta, samo da se sve ovo završi.

Ljude u Preševskoj dolini se ne pita da li se slažu [s praktičnim aspektima prepravke granice] zbog toga što se ni ne radi o njima, već o vladama Srbije i Kosova te o dogovoru između njih kojim bi osigurali priznanje nezavisnosti Kosova, čime bi se istovremeno izbjegla i ozbiljnija politička previranja u Srbiji.

Stanovnike ovih mjesta već odavno ispituju šta žele. Da se od njih odgovor tražio 2013. godine, ovi ljudi bi rekli da nikad ne bi prihvatili integraciju u kosovske institucije. Samo jednu stvar bih izdvojila, za mene inače najveću pojedinačnu grešku kosovske vlade. To je njihovo viđenje Zajednice srpskih općina.

Imajući u vidu da su ujedno predstavljala i prve opasnosti, pitanja zdravstva i obrazovnog sistema su za srpske zajednice na Kosovu bile linije koje se ne smiju prelaziti [u pogledu integracije institucija], naročito s obzirom na praktične probleme. Nama je strašna i sama pomisao na to da bismo ljekarske preglede morali plaćati. U sklopu srpskog sistema javnog zdravstva, na medicinsku pomoć ti odlazi dio plate, pa o njoj nekako ni ne razmišljaš na takav način. Zamislite kolika bi bila razlika kad bismo morali izdvajati novac za privatne zdravstvene usluge.

I dalje ističemo da bi trebalo postojati tijelo koje bi vrlo lako moglo uspostaviti zdravstveni sistem i njime koordiniralo tako da se za pomoć plaća [onako kako smo navikli]. Time bi sistem bio suštinski sličan onome u Srbiji i ne bi se kosio sa zakonima Kosova.

"Ne samo da je ovdašnjim građanima dosta političkih namještaljki, nego bi ovi ljudi spremili svoje stvari i otišli čim bi osjetili da se sprema neki novi sukob." – Milica Andrić Rakić

Milica Andrić Rakić

 

Srbija bi također bila pod pritiskom zato što je Vučić, nakon što je uvidio da Zajednica srpskih općina baš i ne funkcionira, u javnost iznio sljedeći argument: „Vidite, dogovorili smo se, oni taj dogovor ne žele implementirati, ja nisam u stanju pričati s ovim ljudima, treba mi još nešto, neću odati priznanje nečemu što sam već dogovorio.“ Tako smo uspjeli učiniti da zvanično Kosovo izgleda kao da se u njega ne može pouzdati, kao da nije spremno riješiti probleme srpske zajednice.

Ovo je u mojim očima najveća greška pregovarača s Kosova. Izostanak stvaranja Zajednice je ono što nas je dovelo u situaciju u kojoj Vučić može proširiti svoje zahtjeve jer se snašao, prvo potpisavši Briselski dogovor, odnosno rezoluciju koja je samo još trebala proći kroz skupštinu, a zatim došavši u poziciju da svako govori: „Da, uredu, ali Vučiću je potrebno osigurati nešto čime bi sve ovo priveo kraju.“

Ljudi odavde su umorni, posebno oni sa sjevera. Kad god nekome nedostaje političkih poena, doći će ovdje. Prema tome, bilo da je riječ o hapšenju Marka Đurića [iz 2018. godine] ili o vozu [koji se 2017. godine iz Beograda uputio ka Kosovskoj Mitrovici, i to sa sloganom „Kosovo je Srbija“ ispisanim na na 21 jeziku], uvijek će se nešto zbivati.

Prošlog ljeta su kružile glasine da bi moglo doći do insceniranja određenih incidenata pomoću čega bi bilo lakše realizirati razmjenu teritorije. Bojim se ne samo da je ovdašnjim građanima dosta političkih namještaljki, nego i da bi ovi ljudi spremili svoje stvari i otišli čim bi osjetili da se sprema neki novi sukob. Ne bi se ni okrenuli za svojim domovima, niti bi im ikad palo na pamet da se vrate.

Sjećam se da su kosovski specijalci 2011. godine pokušali zauzeti granične prelaze kako bi nametnuli trgovinski embargo, da bi Srbi potom počeli postavljati barikade. U to vrijeme su se koristile sirene za zračnu opasnost i čim bi se čuli njihovi zvuci, narod bi, preplašen, izlazio da vidi šta se dešava.

U posljednje dvije prilike kad su se ove sirene oglasile u Mitrovici, onda kad su uhapsili Marka Đurića i onda kad su pokušali lišiti slobode Milana Radoičića [2018. godine], niko nije izlazio van. Ne želimo više biti dio svega toga, prestali smo vjerovati takvim signalima. Ljudi neće da budu dio političkih igranki. Naprosto su odustali.

Zbog svega toga kažem da se njihovi planovi neće provesti u djelo, planovi o sigurnosnim incidentima u kojima Srbi izlaze na ulice da postavljaju barikade nakon što se upale sirene. Građani će u takvim slučajevima napustiti svoja ognjišta i pobjeći glavom bez obzira. Nikome više nije do učešća u takvim scenarijima.

Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Liburn Mustafa

Zanimanje: Profesor sociologije u srednjoj školi

Prebivalište: Preševo

Uprkos dugotrajnim dijalozima i diskusijama koji vode država Kosovo i država Srbija, obje strane su se našle u takvoj situaciji da bi „normalno stanje i mir bili mogući samo ukoliko bi predstavnici ovih zemalja raspravljali o prepravkama granica i iscrtavanju novih“. Ovdje ukazujem na zvanično stajalište međunarodnih aktera, to jest Europske unije i Sjedinjenih Država, uvjerenih da Priština i Beograd moraju pronaći zajednički jezik te ostaviti vlastiti zamrznuti sukob po strani da bi postigli recipročno priznanje.

Štaviše, razmatram gledište predsjednika Vučića, sigurnog u to da je došlo vrijeme za konačno rješenje pitanja Kosova, a naročito i izjave predsjednika Thaçija koji u skladu s [potencijalnim] dogovorom smatra Preševsku dolinu ključnim, neizbježnim problemom, kazavši da se prepravljanje granica nužno ne odnosi na podjelu Kosova, već radije na ujedinjenje Preševske doline s Republikom Kosovo.

Uzimajući u obzir sve ove faktore, možemo ustvrditi da Albanci iz navedenih područja nikada nisu bili bliži ispunjavanju svojih dugogodišnjih ideala sjedinjenja s Kosovom. S tim u vezi svjedočimo neviđenoj entuzijastičnosti stanovništva, uslovljenom sada itekako dohvatljivom mogućnošću pripajanja ovih teritorija Kosovu.

Albansko stanovništvo u Preševskoj dolini u različitim je vremenskim periodima izražavalo svoju volju kroz izrazito važne političke poteze, kad god se to od njih tražilo. Kako bih ove okolnosti bolje objasnio, želio bih skrenuti pažnju na mnogobrojne proteste, demonstracije, štrajkove i učešće Albanaca iz ovih krajeva u posljednja dva rata. Konkretno bih želio istaći referendum održan 1. i 2. marta [1992. godine] kada je lokalno albansko biračko tijelo izrazilo spremnost na ujedinjenje s Kosovom na nadasve prirodan način. Drugim riječima, ova odluka nije odražavala mišljenje žitelja neke druge oblasti ili pripadnika neke druge zajednice.

"Ne bih rekao da za Kosovo i Albance u globalu prepravka granice predstavlja najprikladniju opciju, ali ona bi u ovom trenutku bila najlogičnija solucija."

Liburn Mustafa

S druge strane, recimo da smo primorani pristati na razmjenu teritorije između Srbije i Kosova, što je najbolji ishod u ovakvoj političkoj konstelaciji budući da obje strane moraju napraviti ustupke da bi zauzvrat nešto i dobile. Mislim da bi u tom slučaju od presudne važnosti bili opći državni i nacionalni interesi kao i panalbanska politika. O tim stvarima ne mogu odlučivati isključivo Albanci iz Preševske doline upravo zbog toga što gaje ambicije o sjedinjenju.

Ni stavovi koje obje strane zastupaju niti ijedan od ostalih relevantnih faktora još uvijek nam ne pružaju uvid u bilo kakve detalje, scenarije ili planove vezane za buduće granice između Kosova i Srbije. Ipak je značajno spomenuti i to da svaki stanovnik ove regije vjeruje da bi ona trebala ući u sastav Kosova i u pogledu stanovništva i u pogledu teritorije. Nikakva vrsta fragmentiranja neće biti prihvatljiva.

Ne bih rekao da za Kosovo i Albance u globalu prepravka granice predstavlja najprikladniju opciju, ali ona bi u ovom trenutku bila najlogičnija solucija ukoliko bismo uspjeli sačuvati razvojna sredstva od vitalnog značaja za državu Kosovo. Trenutno se spominju zamisli poput „prekrajanja“ granica i „Zajednice srpskih općina na Kosovu“ koje su izuzetno štetne zato što se njima za kosovske Srbe predviđaju izvršne nadležnosti, čime se u krajnju podrazumijeva njihova politička kao i teritorijalna autonomija. To bi značilo da ćemo u budućnosti imati mnogo snažniju srpsku zajednicu za koju niko ne može garantirati da u jednom momentu neće zahtijevati otcjepljenje od Kosova.

Isto tako, na osnovu sadašnjih migracijskih trendova na prostoru Preševske doline možemo zaključiti da će u sljedećih nekoliko godina albanska zajednica u Srbiji gotovo u potpunosti prestati postojati te ćemo tako, uslovno rečeno, izgubiti oba rejona.

U slučaju da inicijativa o pripajanju Doline Kosovu, osjećaj dubokog razočarenja kod lokalnih Albanaca bi doveo do daljnjeg iseljavanja stanovništva iz ove pokrajine jer su pritisak i sistematska diskriminacija koju vrši državni aparat Republike Srbije postali neizdrživi. No ako se nađe neko drugo rješenje koje ne uključuje prepravljanje granice, nadamo se da će njime Albancima u srbiji biti zagarantirana jednaka prava kao i Srbima na Kosovu.

Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Suzana i Zoran Stojković

Zanimanje: Magistrica poljoprivrede (nezaposlena u struci) / poduzetnik

(Oboje trenutno rade u vlastitoj privatnoj mjenjačnici.)

Prebivalište: Preševo

Suzana: Da li bi za nas Srbe u Preševu općenito pomjeranje granice išta promijenilo? Živimo u suživotu s Albancima. Jedan komšija mi je Albanac, eno i drugi tamo isto, i onaj tamo. Svi smo mi u principu izmiješani sa svojim komšijama, s radnim kolegama, svi mi radimo u nadasve mješovitom okruženju.

Nemam visoko mišljenje o bilo kakvoj razmjeni zemlje. To su laži lidera na obje strane. U Ustavu Kosova sam pročitala da je Kosovo nezavisnost steklo na osnovu granica iz 1999. godine. Prema tome, one se ne mogu mijenjati, jednostavno ne postoji takva mogućnost. Da dođe do neke zamjene teritorije ili nekakvog precrtavanja granica, Kosovo bi izgubilo svoju nezavisnost. Mislim da se takvo nešto neće desiti.

Ne bojim se gdje ću živjeti, bilo da je to Kosovo, bilo da je to Srbija ili kako god to već zvali. Želim uživati svoja prava, želim imati pravo na život, na rad, na slobodu kretanja. Ona mi dosad nisu bila uskraćivana, pa se nadam da neće ni odsad.

U svojoj državi sam suočena s ogromnim problemom mada sam Srpkinja. Ne mogu naći posao. Iako sam stekla diplome na dva fakulteta, ni dalje nemam posao. Za zaposlenje u Srbiji nije potrebno određeno znanje i sposobnost, nego samo trebate biti politički podobni. S tim na umu, ukoliko se nađemo u situaciji da se sjedinimo s Kosovom, polažem nade u to da će se možda tražiti sposobni ljudi.

Ne bih voljela da me neko otjera odavde. Neka rade šta god žele, ali ja ne idem. Nema te sile na svijetu zbog koje bih napustila ovo mjesto. Da odem u Mitrovicu i da neko drugi dođe ovdje umjesto mene, nema šanse.

Zoran: Kosovo nikad ne bi tražilo da se otcijepi od bivše Jugoslavije ili Srbije da se razvijalo zajedno sa Srbijom. Bila je i namjera da ono ostane siromašno, a kad je neko siromašan, mora se žaliti.

Znam da su Gnjilane, naprimjer, bile posve nerazvijene u doba bivše Jugoslavije. Sjećam se, kad sam bio mlad, u gradu se nalazila samo jedna tvornica duhana. Ulice su bile puste, baš kao ulice u Preševu danas. Sad su se Gnjilane razvile i izgradile, vrve ljudima, što znači da se mnogo ulagalo.

Kad majka napusti svoje dijete, ono se mora brinuti o sebi dok odrasta. Isto se desilo s Kosovom. Srbija ga je odbacila i sad ga traže nazad. Pa neće moći, prijatelju!

Najžalosnije je to što su nedužni ljudi dali svoje živote za Kosovo. Oni su jedine žrtve. Ko izvlači deblji kraj? Sirotinja. Bogati i moćni, bez obzira jesu li Srbi ili Albanci, svi oni su sad u foteljama.

Suzana: To je tačno. Političari u vrijeme izbora počinju posjećivati sve gradove. Ne znam kakvo je stanje na Kosovu, no ovdje dolaze svi iz Srbije, funkcioneri, državni sekretari, dolaze da lažu narod, govoreći: „Glasajte za mene i dobit ćete to i to. Samo glasajte za mene.“ Onda se ne vraćaju do sljedećih izbora. Samo ostave svoje brojeve telefona na koje se nikad ne javljaju.

"Ne postoji nijedna etnički čista država. Zašto bi naša bila takva? Bilo bi bolje da umjesto toga budemo dobar primjer snažnog ekonomskog razvoja."

Suzana Stojković

Zoran: Da li znate šta je najbolje rješenje za Kosovo i cijelu Jugoslaviju? Znate kako se problem može riješiti? Treba napraviti neku vrstu konfederacije, na principu „svako za sebe i svi zajedno“. Tako, recimo, mi govorimo da je Kosovo Srbija. Saglasan sam s tim, i jeste srpsko. Srbi su tu živjeli, ginuli, vodili su ratove. Onda su došli naša albanska braća, naselivši ta područja, i sad tamo žive.

Budući da su Albanci većinsko stanovništvo, trebalo bi ih pustiti da donose odluke u vezi sa svojom teritorijom, koja bi opet bila u sastavu cjelovite Jugoslavije. Zovite je kako hoćete, bila bi to neka zajednička federacija i svi zajedno bismo ušli u Europu. Jugoslavija je bila dio Europe. Hajdemo otvoriti granice. Potpišemo tridesetogodišnji sporazum i neka nam bude.

Znate, ako je Srbija toliko jaka država, zašto se žale jer je Kosovo povećalo carine na robu iz Srbije za 100 posto? Ma, dajte, začepite. Zašto ne počnete izvoziti u Makedoniju kad ste toliko jaki? Ne možete, zato što su beogradski biznismeni ti koji uvoze i izvoze, oni su šefovi.

Suzana: Nakon bombardiranja 1999. godine kad se sve završilo, Srbija je prva uvela carinski režim u Preševu, na graničnom prelazu Mučibaba. Uspostavili smo vlastitu granicu i onda smo kazali: „Kosovo se otcijepilo“. Šta imate od toga? Sami ste napravili granicu. Zašto ste je uopće postavljali? I Kosovo je onda uvelo carine, nekoliko godina kasnije.

Druga stvar, kad već Beograd vjeruje da je Kosovo dio Srbije, zašto se ne priznaju diplome s fakulteta u Prištini? Kćerka jednog mog pokojnog prijatelja, Albanca, završila je medicinu tamo. Nas dvoje smo zajedno radili u kancelariji i jednom me pitao: „Raspitaj se kako da verificiram diplomu, molim te.“ Na internetskoj stranici Koordinacijskog tijela nalazile su se upute. Našla sam broj telefona i nazvala da pitam. Rekli su mi samo: „To nije moguće učiniti.“ Ponavljam, kad je već Kosovo Srbija, zašto se ne priznaju diplome?

I još nešto. Ko može sa sigurnošću reći da si ti čistokrvni Albanac ili da sam ja čistokrvna Srpkinja? Turci su ovim prostorima vladali 500 godina. Uzimali su najljepše djevojke za žene, one su im rađale djecu da bi ih oni onda ih napuštali.

Zoran: Što kaže jedan Bosanac: rođen sam kao Musliman, ali znam da mi je pradjed bio Srbin… On zna ko je rođenjem, čovjek ide u džamiju. U tome je stvar, moli se kojem god Bogu hoćeš, samo budi dobar čovjek.

Suzana: Svako od nas bi trebao poštovati svoju vjeru. Ti budi dobra Albanka, ja ću biti dobra Srpkinja, i poštujmo se. Ne postoji nijedna etnički čista država. Zašto bi naša bila takva? Bilo bi bolje da umjesto toga budemo dobar primjer snažnog ekonomskog razvoja.

Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Emir Azemi

Zanimanje: Bivši zamjenik predsjednika Skuštine Općine Sjeverna Mitrovica

Prebivalište: Sjeverna Mitrovica

Predmet razmjene teritorije za mene, a vjerujem i za mnoge ljude na sjeveru, i dalje predstavlja stvar spekulacije, imajući u vidu da se o njemu strane uključene u proces do sada nisu zvanično oglasile. Prema tome, teško je zauzeti stav u ovom pogledu. Međutim, i kao građanin i kao poznavalac političkih okolnosti na sjeveru, pratim razvoj situacije sa zabrinutošću zbog toga što ne znam o čemu se tu zapravo radi! Jedino što je jasno jeste da se ljudi na sjeveru protive iscrtavanju granice na rijeci Ibar.

Sigurnosno stanje se posljednjih godina značajno poboljšava. Zagarantirana je sloboda kretanja, dok među stanovništvom vlada suživot. Albancima bi trebalo pružati više podrške u oblasti zapošljavanja, izgradnje i povratka na njihova ognjišta, mada su u posljednje vrijeme napravljeni značajni pomaci i u toj sferi.

Davanje izvršne moći u ruke Zajednice [srpskih općina] bila bi rak-rana Republike Kosovo koja bi dovela do unutrašnjih podjela. Kosovo treba jasno razmotriti vlastite interese te od dva zla izabrati manje. Ono mora uvidjeti svoje političke, ekonomske i strateške interese zajedno s onim međunarodnim prije nego što potpiše konačni sporazum.

Ukidanjem Rezolucije 1244 i članstvom u UN-u Kosovo bi upotpunilo svoju državnost. Sa Srbijom se mora okončati stoljetni sukob, i to mirovnim ugovorom koji je prihvatljiv objema državama i nacijama, budući da je to njihov zajednički dugoročni interes. Svaki sporazum mora biti pravno obavezujući.

Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

 

 

Miljana Dunđerin

Zanimanje: Umjetnica / urednica kulturnog centra „Aquarius“

Prebivalište: Sjeverna Mitrovica

 

Kosovo, odnosno Kosovo i Metohija, kako ga mi Srbi nazivamo i vidimo, nikada nije bilo dnevnopolitička tema, već pitanje ukorijenjeno u samo historijsko, duhovno i kulturno biće mnogih etničkih grupa koje više stotina godine žive na tom području. Vremenom će svaka objektivna i poštena osoba morati primijetiti da se tu nekoliko različitih kultura, jezika i identiteta pokušavalo međusobno istrijebiti i uspostaviti dominaciju, no svaki put bez uspjeha. Svako od njih, u prvom redu Srbi, zatim Turci te u novijoj historiji i Albanci, na kraju su se utkali u bogatstvo ovog prelijepog podneblja.

Ovo što govorim nije mit – Bogorodicu Ljevišku i Sinan-pašinu džamiju može se dotaknuti, stvarne su to građevine, nalaze se jedna do druge u istom gradu [Prizrenu]. Mislim da bi eventualna razmjena teritorija ugrozila lične, kulturne i duhovne identitete etnosa nastanjenih na ovom prostoru.

Ipak, od krucijalne važnosti za ovu temu jeste sljedeće. Odluke o sudbini Kosova, i Metohije, kako ga zovemo, ne bi smjeli donositi ljudi s rokom trajanja, naročito ne duhovi prošlosti. Da bi se došlo i do kakvog rješenja, srpske i albanske intelektualne, kulturne i naučne elite prije svega moraju početi razgovarati jedne s drugima, koristeći se valjanim argumentima i poštivajući različita stanovišta drugog i drugačijeg. O svemu bi morali popričati vrlo otvoreno. U tim razgovorima također trebaju učestvovati i vjerske zajednice, uključujući i pravoslavnu, i islamsku, i katoličku. To će biti dug i težak proces.

"Niti Srbi niti Albanci već dvije decenije ne odlučuju o svojoj sudbini, djelimično i zbog toga što ne komuniciraju jedni s drugima."

Miljana Dunđerin

Mišljenja ovdašnjeg stanovništva podijelili su utjecaji iz Beograda, Prištine i drugih stranih centara moći. Rijetke su osobe koje se izražavaju onako kako sami žele.

Premali smo da budemo slobodni. Zato su i Srbi i Albanci već dugo puke marionete Beograda i Prištine, ali njihove konce povlače i veće prijestolnice: Bruxelles, London, Berlin, Washington i Moskva.

Niti Srbi niti Albanci već dvije decenije ne odlučuju o svojoj sudbini, djelimično i zbog toga što ne komuniciraju jedni s drugima. Upravo to je razlog zašto će budućnost ovdašnjih građana određivati centri moći koji ne poznaju njihov mentalitet, njihovo kulturno i duhovno naslijeđe ni njihove stvarne teškoće. Kroz njih stoljećima prolaze i Srbi, i Albanci, i Bošnjaci, i Goranci, i Romi, i Jevreji, svi zajedno, živeći i preživljavajući.

Oni kojima pripada ova zemlja nikada nisu zavisili niti će ikada zavisiti od onoga koji njome vlada. Zavisili su i zavisit će samo od onoliko pedalja tla koliko drže naše duše. Oni s „genomom“ kulturne i duhovne baštine koji ga mogu prenijeti na naredne generacije, oni su vlasnici ove zemlje. Možda Kosovo zaista jeste drugi Jeruzalem.

Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Medina Qerimi

Zanimanje: Diplomirani politolog

Prebivalište: Preševo

Razmjena teritorije bila je predmet rasprave u Preševu još od vremena Jugoslavije. Albanci iz Doline jednoglasno su izrazili želju za ujedinjenjem putem referenduma održanog 1992. godine, koji su srpske vlasti ignorirale. Spremnost građana na priključenje Kosovu javila se i kasnije.

Nakon što preševsko stanovništvo nije uspjelo ostvariti svoje ciljeve u sukobu [tokom kojeg su lokalni albanski pobunjenici pokušali pripojiti Kosovu tri općine s većinskim albanskim stanovništvom], 2001. godine je uz pomoć međunarodne zajednice započet integracijski proces koji nije dovršen s uspjehom, tako postavši mrtvo slovo na papiru. Veliki broj mladih je u međuvremenu počeo napuštati ovaj rejon, tražeći sreću u drugim krajevima svijeta.

Preševski Albanci imaju mnogo problema. Tako, naprimjer što se obrazovanja tiče, studenti albanske nacionalnosti još uvijek ne posjeduju knjige napisane na njihovom jeziku. S druge strane, nemamo ni bolnicu, pa radi pregleda i liječenja moramo odlaziti u Vranje.

"Meni je veoma bitno to da dobijem priliku da ovdje mogu uživati slobodu obrazovanja i služiti se knjigama napisanim na albanskom jeziku, bez obzira na to da li će Preševo biti unutar granica Kosova ili Srbije."

Medina Qerimi

Iako je ideja o sjedinjenju [s Kosovom] uvijek bila dobrodošla, danas je problematična budući da se ne govori o njenim pojedinostima. Uzmimo stoga za primjer Preševo, pretežno naseljeno Albancima, te Medveđu, s većinskim srpskim stanovništvom, ali i Bujanovac u kojem živi nemali broj Srba. S tim u vezi bi Preševo automatski pripalo Kosovu, dok bi za druga dva mjesta bilo izvjesno da bi ostala u sastavu Srbije. Takvi potezi su besmisleni.

Lično sam pobornik ove ideje, no najvažnije bi bilo čuti šta mladi kažu o svemu tome. Meni je veoma bitno to da dobijem priliku da ovdje mogu uživati slobodu obrazovanja i služiti se knjigama napisanim na albanskom jeziku, bez obzira na to da li će Preševo biti unutar granica Kosova ili Srbije.

Problem bi predstavljalo i odricanje od pasoša koji nam omogućava da putujemo u zemlje Europske unije i ostale zemlje svijeta. Zahvaljujući njemu sam proputovala mnoga mjesta. U slučaju da se Kosovo izbori za liberalizaciju viznog režima, radije bismo da pripadnemo Kosovu. I pored ovih povlastica, Albanci u Preševskoj dolini suočavaju se s mnogim poteškoćama te bi većina podržala razmjenu.

Smatram da su Srbi i sami podijeljeni, da imaju različita mišljenja. Za one koji se ne bave politikom, običnom narodu, društvenijem, da tako kažem, razmjena ne bi bila problem. Međutim, tu su i oni nacionalistički orijentirani. Da njima spomenete tu zamisao, platili biste im.K

Prethodni tekst, oblikovan na osnovu odgovora sagovornika, uređen je radi dužine i jasnoće.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.