Čak i prije Drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija se učvrstila na poziciji važnog centra stripa u Europi. Pod utjecajem kulturnih tokova u SAD-u i ostatku europskog kontinenta, počeli su izlaziti brojni časopisi i dodaci u kojima su objavljivani šaljivi sadržaji i stripovi.

Većina tih stripova prethodno je dolazila sa Zapada, no zamah koji je stvoren njihovim lansiranjem u javnost ohrabrio je lokalne umjetnike i umjetnice da i počnu objavljivati vlastite radove te se etabliraju na stripovskoj sceni. Tridesete godine prethodnog stoljeća smatraju se zlatnim dobom jugoslavenske strip-kulture tokom kog su djela mnogih autora i autorica iz Jugoslavije izlazila i u zemljama zapadne Europe, najčešće u Francuskoj.

Zlatno doba je okončano izbijanjem Drugog svjetskog rata, a po uspostavi socijalističke Jugoslavije, strogi režim je smjesta zabranio stripove. Međutim, nakon što je država raskrstila sa staljinizmom i krenula novim putem ne obazirući se na SSSR, uslijedio je period u kom su zakoni vezani za kulturno stvaralaštvo ublaženi. U kasnim pedesetim godinama pojavio se niz novih magazina zahvaljujući kojima je strip zauzeo značajno mjesto u jugoslavenskoj kulturi, bez obzira na povremene okršaje s cenzurom.

Iako udaljeno od kosmopolitskih kulturnih centara Jugoslavije, Beograda i Sarajeva, Kosovo nije bilo imuno na ove trendove.

Mada je ta udaljenost uslovila zaostatak od gotovo deset godina, strip se u šezdesetim i sedamdesetim polako ali sigurno rađao i na Kosovu. Rubrike u dnevnim novinama i stripovi koji su objavljivani pretežno u drugim dijelovima Jugoslavije odredili su tok razvoja kosovske strip-kulture.

Pioniri kao što su Agim Ćena (Qena), Ramadan Zapluža (Zaplluzha) i Gani Jakupi u tim godinama su počeli graditi svoje karijere objavljujući svoje radove u novinama. Neki od njih su Ćenin “Tafa Kusuri” (Tafë Kusuri) i Zaplužin “Tera Murizi” (Therrë Murrizi).

Isječak iz stripa “Artani”, autora Hamdija Terzićija (Terziqi).

U toj eri je i karikatura doživjela procvat, ne samo zahvaljujući Ćeninom i Zaplužinom, već i radu drugih pionira poput Nedžata Krasnićija (Nexhat Krasniqi), Veljija Bljakčorija (Veli Blakçori), Seljamija (Selami) Tarakua i Muse Kaljavešija (Kalaveshi). Rane generacije tih umjetnika i umjetnica utjecale su na one koji su dolazili poslije njih, uključujući Jetona Mikulovcija (Mikullovci), Visu Uljaj (Ulaj), Murata Ahmetija i Špenda (Shpend), koji su postali prepoznatljive ličnosti u ovoj oblasti.

Mnogobrojni crtači i crtačice koji su se među prvima počeli baviti stripom objavljivali su svoje radove u jedinom dnevnom listu koji je tada izlazio na Kosovu, a to je Rilindja (alb. “Preporod”). Ipak, pošto je list ugašen, ta pionirska generacija potražila je druge platforme na kojima se mogla kreativno izraziti.

Među takvim platformama našli su se časopis Strip Arti, prvi magazin na albanskom jeziku u potpunosti posvećen stripovima, te u devedesetim godinama i Hapi Alternative — čiji je urednik, Petrit Seljimi (Selimi), u Prištini kasnije otvorio kafić Strip Depot, alternativni prostor u kom je bilo moguće čitati i kupovati stripove.

U vremenu neposredno nakon rata, kosovski stripoljupci i stripoljupke svoje omiljene naslove mogli su čitati u dodatku Vizatori, koji se mogao kupiti uz dnevne novine Koha Ditore; dječijem časopisu Hareja (Radost), koji je objavljivao renomirani novinar, Ibrahim Kadriju (Kadriu); kao i u prethodno navedenom listu Hapi Alternative.

Tafa Kusuri

Jedan stripovski junak koji se u roku od 30 godina odomaćio kod kosovske publike zove se Tafa i proistekao je iz pera Agima Ćene. Tafa je naivni, rastreseni Albanac srednjih godina kog je Ćena izmislio da bi odašiljao oštroumnu kritiku stanja u društvu i politici.

Agim Ćena je objavljivao strip “Tafa Kusuri” u novinama Koha Ditore sve do svoje smrti 2005. godine. No, njegov lik ga je nadživio: Agimov sin, Ron Ćena (Rron Qena) održavao je Tafu Kusurija u životu još nekoliko godina.

“Agimov životni put bio je težak”, kaže Ron, prisjećajući se svog oca. “Karikaturom se počeo baviti u ranoj mladosti, što je zanimanje koje od vas zahtijeva da mnogo čitate kako biste u tome mogli biti uspješni”, nastavlja on, te ističe da je Agim kreirao lik Tafe Kusurija kao dvadesetogodišnjak.

“Bio je to posao koji mu je omogućio da stvara, ali i da zarađuje za život”, naglašava Ron. “Ime je izgradio na svojim stripovima i imao je takav dar da je u nekoliko riječi uspijevao prenijeti poruke tog doba, i to na satiričan način.”

Dodaje i da je Agim bio ljubitelj slikarstva, no od toga nije mogao živjeti.

S druge strane, Ron objašnjava kako je i sam ušao u svijet stripa i nastavio tamo gdje je njegov otac stao. „Budući da sam kao njegov učenik na polju crtanja i slikanja ujedno bio i njegov nasljednik, nastojao sam da ‘Tafa Kusuri’ izlazi u Kohi Ditoreu i nakon Agimove smrti, pa sam pet godina radio na njemu, pokušavajući ostati vjeran ideji mog oca”, navodi on.

Isječak iz stripa “Tafa Kusuri”, autora Agima Ćene.

Pet godina kasnije, odlučio je da neće nastaviti s radom na stripu.

“Smetala mi je činjenica da sam morao čitati novine i da sam svaki dan morao slušati budalaštine političara i političarki”, tvrdi Ron. “To me je uzrujavalo. U poređenju sa slikanjem, strip se činio zahtjevnim.”

Ron se sjeća i da mu je Agim još od malih nogu sugerirao da slika jer je svakodnevno crtanje stripova vezanih za aktualna događanja težak posao. “Govorio bi mi da je [slikanje] ‘gorak zalogaj hljeba’, ali i da imam talenta”, izdvaja on. “Htio je da se držim podalje od karikature.”

Ocjenjuje i da je strip-kultura bila nepostojeća među albanskim stanovništvom na Kosovu. “Na svu sreću, imali smo Agima Ćenu koji je radio na kratkim stripovima, no niko se nije okušao u dužoj formi”, zaključuje on. “Devedesetih godina smo počeli čitati stripove iz raznih krajeva svijeta zato što su bili prevođeni na srpski. Barem su to činili ljudi koji su živjeli u gradovima.”

“Slika vrijedi hiljadu riječi”

Dani Jakupi je još jedan pionir albanskog stripa. Jakupi kaže da je nacrtao svoj prvi strip kada mu je bilo samo osam godina. S navršenih trinaest napisao je i ilustrirao priču dugu tri stranice koja je objavljena u dječijem magazinu Pioneri (Pionir).

Jakupi ističe da je stekao inspiraciju i prije nego što se susreo sa stripom.

“Rođen sam u selu Goljak i kad sam otkrio slike, to je pobudilo moj opći interes za umjetnost”, objašnjava on. “Prije nego što sam krenuo u osnovnu školu, sam sam naučio čitati pomoću stripova. U isto vrijeme sam naučio i srpskohrvatski jezik, s obzirom na to da su takve publikacije tada izlazile samo na tom jeziku.”

Prisjeća se-ranih dana strip-produkcije i tvrdi da je jedina osoba koja se bavila stripom prije njega bio Ramadan Zapluža, čiji su radovi bili “rijetki i u neku ruku amaterski”.

Isječak iz stripa “Ljirimi”, autora Ramadana Zapluže.

Jakupi naglašava da stripovi imaju važnu funkciju, citirajući Konfučijevu izreku iz 600. godine p. n. e. koja glasi: “slika vrijedi hiljadu riječi”. Dodaje i da je to nadasve proizvoljna tvrdnja.

“Očigledno je smatrao da verbalni diskurs mora biti dekodiran kako bi mogao biti shvaćen — riječima se mogu izraziti suprotni stavovi u zavisnosti od konteksta, ali i od kulture”, ocjenjuje Jakupi.

“Direktna veza između vizualnog svijeta i našeg mozga zasniva se na neprekidnom protoku informacija. Postoje prozni radovi koji su smisleniji od vizualnih. I poezija može pobuditi maštu više nego što to može učiniti neki crtež.”

Prednost vizualne umjetnosti, izdvaja on, ogleda se u tome što pisana djela kod čitatelja ili čitateljica uzrokuju pozamašan napor pri interpretaciji, dok slike kod svake osobe neposredno izazivaju određenu reakciju.

Pripovijedanje kroz slike može služiti kao oružje propagande, obrazovni alat ili kao sredstvo za zabavu, kaže Jakupi. On objašnjava da umjetnost Zapada svoje porijeklo vodi iz potrebe da se poruka kršćanstva učini dostupnijom širim masama koje nisu obrazovane niti pismene.

“Sovjetski režim je stavljao akcent na film kao propagandnu industriju, dok Holivud prodaje američki način života prvo domaćem, pa onda i inom stanovništvu”, dodaje on.

Jakupi navodi da se strip u takvoj tipologiji može svrstati kao umjetnost koja je dinamičnija od slikarstva i ekonomski pristupačnija od filma. “Za razliku od ostalih komunističkih režima, koji su stripove posmatrali kao potencijalne prijenosnike demokratskih ili zapadnih vrijednosti, Maov režim u Kini je apostrofirao to da ovaj oblik umjetnosti posjeduje iste ciljeve kao i Crkva u srednjem vijeku. Ti ciljevi svode se na jedno: nametnuti vlastite ideologije djelimično neobrazovanom puku”, tvrdi on.

U kasnim sedamdesetim godinama, Jakupi je počeo putovati zemljama Zapada te se postepeno sve duže zadržavao u inozemstvu. Proputovao je Europu uglavnom autostopom sve dok se nije skrasio u Parizu. Nakon što je tamo proveo duži period, preselio se u grad na jugu Francuske, Tuluz, da bi na kraju završio u Barseloni, gdje i dan-danas živi.

Jakupi je kao tinejdžer objavljivao stripove u gotovo svim kosovskim medijima tog doba, a potom i u drugim  jugoslovenskim republikama. U Francuskoj je ponovo morao krenuti od nule, kao amater.

“Objavio sam određeni broj ilustracija, nekoliko kratkih priča u pojedinim fanzinima. Na kraju sam uspio izbaciti trodijelnu seriju stripova ‘Matador’, sve u saradnji s francuskim slikarom Igom Labijanom (Hugues Labiano), koji je pisao scenarij”, ističe on.

Nažalost, uprkos popularnosti koju je stekao kod kritičara i kritičarki kao i kod publike, dospio je u sukob sa svojim urednikom koji je tvrdio da je stilski bliži istinskoj književnosti nego pukoj zabavi.

“Na neki način sam se nalazio ispred svog vremena; moj pristup je više odgovarao ilustriranom romanu”, naglašava on. “Kasnije sam stupio u kontakt s drugim izdavačima koji su cijenili moj rad, no projekti su stjecajem okolnosti propadali. Zato sam se odlučio posvetiti drugim sferama: crtanju, dizajnu, fotografiji, prevođenju, novinarstvu.”

Kada se Jakupi vratio na francusko-belgijsko tržište stripa, ilustrirani roman je već izazvao pomamu javnosti, što je on objeručke prihvatio. Ubrzo se i sam otisnuo u te vode.

“Od 2009. godine pa naovamo radio sam za najprestižnije izdavačke kuće koje su mi pružale mogućnost da realiziram projekte o kojima do tada nisam mogao ni sanjati”, prisjeća se. Dodaje i da je njegov ‘El komandante Jenki’ (El Comandante Yankee) dobar primjer takvog projekta, imajući u vidu to da, prema njegovom mišljenju, nijedan drugi izdavač, osim kuće Dupuis — članice najveće izdavačke grupe u Europi, Média-Participations — nije mogao preuzeti tako obiman poduhvat.

Jakupijev rad na jednom projektu traje vrlo dugo. Provodi više vremena proučavajući dokumente i izrađujući koncepte nego crtajući same radove

“Odnedavno se u svojoj metodologiji koristim usmenim razgovorima i istraživanjima, zbog čega je cijeli proces stvaranja još i duži”, pojašnjava Jakupi. “Moj primjer nije reprezentativan jer je to zaseban slučaj, ne samo u mojoj karijeri, već i u cjelokupnoj povijesti ove vrste umjetnosti. Moram napomenuti da je sam na ilustriranom romanu ‘El Komandante Jenki’ radio dvanaest godina.”

Jakupijevo istraživanje kasnije je objavljeno u knjizi pod naslovom “Enquête sur el Comandante Yankee” (La Table Ronde, 2019).

Isječak iz stripa “Toni”, autora Ganija Jakupija.

Iako je njegova adresa stanovanja daleko od domovine, Gani Jakupi je još uvijek aktivno uključen u strip-kulturu na Kosovu.

U saradnji s Jetonom Nezirajem i Agronom Bajramijem, Jakupi je u maju 2019. godine organizirao prvi međunarodni festival ilustriranog romana, GRAN Fest. “Ugostili smo osam autora i autorica iz raznih krajeva svijeta, postavili izložbu u okviru koje smo predstavili njihova odabrana djela, te smo preveli i objavili rad našeg gosta iz Amerike, Toma Kačinskog (Kaczynski)”, kaže.

Jakupi objašnjava da je time kosovskoj javnosti prikazan širok spektar različitih stilova iz savremenih tokova ove umjetnosti.

Po završetku Festivala, Jakupi se vratio u Barselonu, gdje je nastavio objavljivati knjige. Ističe da ne može procijeniti kakav je odjek GRAN Fest imao u javnosti Kosova, ali ipak navodi da su prve reakcije bile itekako ohrabrujuće.

“Vjerujem da bi se interes javnosti zadržao nastavkom festivala, daljnjim objavljivanjem autentičnih radova te prevođenjem kvalitetnih djela međunarodnih autora i autorki”, zaključuje, pri čemu dodaje da to zahtijeva mnogo truda i zalaganja, kao i svesrdnu podršku lokalnih institucija.

Pimpsonovi

Fisnik Ismailji (Ismaili), pored toga što je ratni veteran, biznismen, dizajner i političar, također je strip-autor i zaljubljenik u ovu umjetnost

Prisjeća se prvih susreta sa stripom koje je imao još kao dječak.

“Naučio sam srpskohrvatski i svaki put kad bismo se dokopali stripova, bilo je neminovno da ćemo ih pročitati”, kaže Ismailji. “Neki su bili objavljivani u novinama, a bilo je i zasebnih izdanja, njih otprilike 15-16, sva beogradska, zagrebačka ili sarajevska. Nijedno nije bilo na albanskom jeziku.”

Naglašava i da su se prodavali samo poneki stripovi na stranim jezicima, “koje su mahom objavljivali Panini i neka druga izdavačka kuća.”

Međutim, časopis koji se pokazao važnim u njegovom sazrijevanju bio je Politikin Zabavnik, dodatak koji se u beogradskom dnevnom listu Politika mogao naći svakog petka. Zabavnik je prije svega dječiji magazin u kom su objavljivane različite priče i stripovi.

Ismailji se sjeća naučno-fantastične priče koja se nalazila u sredini časopisa. “Bio je to prvi put da sam se susreo s naučnom fantastikom”, izdvaja on. “Tada sam se upoznao s Arturom Klarkom (Arthur Clarke). Bilo je tu i najnovijih otkrića iz svijeta nauke, na drugoj stranici i zanimljivosti, kao i pitanja na koja su odgovarali naučnici i naučnice.”

Treća, četvrta i eventualno peta stranica bile su rezervirane za strip, ističe Ismailji, osvrćući se na sadržaj magazina koji je obilježio njegovo djetinjstvo. “To je bio ‘Miki Maus’, ako se ne varam. Na posljednjim stranicama su se mogli čitati ‘Hogar Strašni’, ‘Paja Patak’ i ‘Denis Napast’.”

Objašnjava da je mnogo toga naučio iz Zabavnika, koji je predstavljao “savršenu kombinaciju” tekstova za odrasle i za djecu. Prema njegovim riječima, drugi su pokušali imitirati ovaj časopis, no niko nije uspio u tome.

Ismailjijev djed, koji je živio u Sjevernoj Mitrovici, imao je obimnu kolekciju magazina, koje je njegov unuk rado čitao kad god bi mu došao u posjetu.

“Imao je stare brojeve nekih časopisa”, prisjeća se on. “Imao je brojeve koji su objavljeni i prije nego što sam se rodio. Sve sam ih redom čitao.”

Čitao je i stripove koji su izlazili zasebno.

“Tako mi je, naprimjer, ‘Zagor’ bio najdraži”, navodi on. “Čitao sam i ‘Kapetana Mikija’, ‘Komandanta Marka’, ‘Mistera Noa’, ‘Modestija Blejza’, ‘Mandraka’ i pokoji strip sa Zapada.”

Njegova sestra kasnije se zaljubila u njihovog susjeda i prijatelja, koji je igrom slučaja još više razvio Ismailjijevu ljubav prema stripovima.

“Posjedovao je kolekciju od 2000 stripova, koje je čuvao u četiri ogromna paketa”, prisjeća se. “Sve mi ih je poklonio kad se počeo zabavljati s mojom sestrom, a ja sam ih smjestio u podrum.”

Ismailji je 1991. godine bio primoran da napusti Kosovo i odselio se u Englesku. Tamo nije čitao stripove toliko koliko je ranije. “U to vrijeme je tehnologija — s pojavom interneta i Plejstejšna — ubila stripove. Cijela strip-kultura je nestala”, ocjenjuje, te dodaje da su se tada na Kosovu prestala prodavati i izdanja na srpskohrvatskom.

Kao dizajner, oduvijek je gajio strast prema crtanju.

“Ipak, strip mi nikad nije predstavljao nešto čime sam se i sam želio baviti”, naglašava on. “Možda bih bio dobar strip-scenarist, ali nikad nisam bio vrstan crtač, mada se bavim dizajnom. No, pisanje mi je uvijek išlo od ruke.”

Upravo su stripovi razlog zbog kog se vratio iz Engleske.

“Škumbin (Shkumbin) Brestovci i ja osnovali smo izdavačku kuću Rrota i otkupili prava za Marvelove stripove”, kaže on. “Kupili smo prava i objavili ‘Spajdermena’, ‘Iks-Mena’ i ‘Alana Forda’ na albanskom jeziku. Kupili smo prava i za ‘Martina Mistera’ (Mystère) od jednog italijanskog izdavača, ali do sada nismo bili u prilici izbaciti nijedan broj ovog stripa.”

Dodaje da su u sezoni 2003-2004. objavili sedam naslova: dva broja Alana Forda, dva broja Iks-Mena i tri broja Spajdermena.

Međutim, to nije bio lak posao.

“Nismo obavili istraživanje tržišta na pravi način”, priznaje on. “Počeli smo se baviti tim poslom čisto iz ljubavi. To je dolazilo iz srca, iz duše. Štaviše, kad sam se vratio na Kosovo, istetovirao sam logo Spajdermena!”

Stripovi Marvela izlazili su u boji i bili su dugi 32 stranice, prisjeća se Ismailji. “Kupovali smo i foto-produžetke, pa smo morali izdvajati mnogo novca. Jedno izdanje bi nas koštalo 500 eura.”

Ismailji objašnjava da bi štampali po 4000 primjeraka koje bi prodavali po cijeni od po dva eura.

To je značilo da su morali prodati 2000 primjeraka da bi pokrili sve troškove. Distributer je bio Rilindja, no zbog nedostatka interesa, kao i zbog činjenice da su njihova izdanja na kioscima bila neadekvatno izlagana, te tako i oštećivana, Ismailji i Brestovci nisu uspjeli prodati dovoljan broj primjeraka kako bi izašli iz minusa, konstatira.

Ipak, to nije bio posljednji put da se Ismailji okušao u strip-produkciji. Naime, kasnije je počeo objavljivati stripove u drugačijem formatu i proslavio se svojom ilustriranom serijom “Pimpsonovi”.

“Pošto sam 2011. godine ušao u svijet politike, napadali bismo vladu, kritizirali korupciju, i slično”, kaže Ismailji. “Nalet inspiracije sam ostjetio na dan kad je Atifete Jahjaga izabrana za predsjednicu. Dok sam gledao vijesti na televiziji, ukazala mi se konfiguracija koja mi se činila nadasve apsurdnom.”

Prisjeća se kako je Kristofer Del (Christopher Dell), tadašnji ambasador SAD-a, “izvadio Atifetino ime iz koverte.” Na licu mjesta bile su prisutne i vodeće političke ličnosti, Hašim Tači (Hashim Thaçi), Isa Mustafa i Behđet Pacoli (Behgjet Pacolli).

“On ih je sve okupio”, nastavlja on. “Ta mi se scena urezala u pamćenje. Del je izgledao kao lik iz Simpsonovih, a neprestano su kružile šale i o tome da gospodin Barns (Burns) iz iste serije liči na Isu Mustafu.”

I tako su rođeni “Pimpsonovi” — Ismailji se vratio kući i nacrtao Mustafu i Dela.

“Onda sam pronašao lika nalik na Švarcenegera (Schwarzenegger) koji se pojavljivao samo u nekim epizodama”, prisjeća se on. “Nabildan frajer, nosio je uniformu. Bio je isti Hašim Tači.”

Potom je u Simpsonovima pronašao mnoštvo likova koji su ga podsjećali na kosovske političare i političarke.

“Neke od njih — kao što je Aljbin (Albin) Kurti, recimo — crtao sam sam”, izdvaja on, pri čemu dodaje da je prvu epizodu objavio iz šale. “Naišao sam na dobar odaziv. Ljudima se svidjelo i željeli su drugu epizodu.”

Pimpsonovi su poslije prve epizode doživjeli bum.

“Uslijedila je druga epizoda, pa treća, pa četvrta… I tako dan za danom. Svaka naredna epizoda bila je oštrija od prethodne”, ističe on. “Nakon nekog vremena, iz provjerenih izbora sam počeo dobijati informacije o aferama, skandalima, kriminalu i drugim stvarima. Kad bih uvidio da se javnost zanima za nešto, objavljivao bih.”

Ismailjijev strip stjecao je sve bolju reputaciju i o njemu je autor čak govorio i u intervjuu koji je dao za Al-Džaziru (Al Jazeera). Osim toga, prisjeća se kako ga je “MPR [Javni radio Minesota] opisao kao — parafraziram — ilustriranu verziju emisije ‘The Daily Show’ Džona Stjuarta (John Stewart).”

“To je trajalo manje-više godinu dana”, navodi on. “Strip je postao veoma popularan. Imali smo 20 000 lajkova na Fejsbuku, što je velika cifra čak i za današnje vrijeme, a kamoli za 2010. godinu.”

Objašnjava da je naknadno pokušao oživjeti ovaj projekt, u čemu nije uspio zbog manjka vremena, kao i zbog činjenice da mu nije donosio zaradu.

“Trudili smo se oživjeti i ‘Banalnost’, još jedan strip koji smo crtali s Viganom Kadom, inače profesionalnim crtačem”, naglašava on. “Namjeravali smo ga prodavati, pa smo napravili stranicu na Fejsbuku. Tamo su posjetitelji i posjetiteljice mogli praviti vlastite stripove, ali to nije zaživjelo i oduzimalo nam je mnogo vremena i resursa.”

Teme iz povijesti

Pored magazina, dodataka i novinskih rubrika, stripovi su počeli izlaziti u formatu knjige. Godine 2006, izdavačka kuća Rrota (alb. “Točak”) objavila je nekoliko strip-izdanja, a 2006. izdavačka kuća Rrokullia je u saradnji s listom Express izbacila na tržište deset biografskih, historijskih, socioloških i filozofskih naslova koncipiranih kao ilustrirani romani napisani na gegijskom dijalektu.

U martu 2019. godine svjetlo dana je ugledao i ilustrirani roman “Dimri i gjatë i vitit 1945: Tivari” (alb. “Duga zima 1945: Bar”), koji je napisala Ana Di Lelio (Anna Di Lellio), dok je za crtež bio zadužen Dardan Ljuta (Luta). Radnja je zasnovana na Masakru u Baru počinjenom 1945. godine, kada su stotine kosovskih partizana ubili njihovi nadređeni iz Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Ljuta tvrdi da u javnosti vlada prilično velik interes za djelom. “Brojni mediji su izvještavali o ovoj knjizi: ne zato što je to prvi ilustrirani roman u ovom formatu, nego zbog same teme, o kojoj se dugo uopće nije govorilo”, kaže on.

Objašnjava da je njegov rad na ilustraciji romana započeo kada je Di Lelio s njim podijelila ideju na koju je nadošla nekoliko godina ranije.

“Njena prvobitna zamisao bila je da piše o nizu događanja iz tog doba. Jedno od tih događanja bila je nasilna regrutacija Albanaca, uključujući i put koji su morali prevaliti preko albanskih planina da bi stigli u Bar, gdje je masakr i počinjen”, navodi Ljuta, te naglašava da su se, nakon što su neko vrijeme proveli istražujući, odlučili posvetiti cijelu priču isključivo masakru, a ne samo ga ovlaš spomenuti, kao što su to do sada činili mnogi. “Danas imamo priču i ilustriranu verziju te priče dostupnu ostalim starosnim grupama koje su zainteresirane.”

Isječak iz ilustriranog romana “Dimri i gjatë i vitit 1945: Tivari”, autorice i autora Ane Di Lelio i Dardana Ljute.

Dotičući se razlike između vizualne i tekstualne naracije, ističe i da određeni čitatelji i čitateljice preferiraju narativ jer omogućava njihovoj mašti da razvije opise, dok “postoje i drugi koji više vole stripove zato što naglašavaju emocije likova, njihovu okolinu, odjeću, i tako dalje. Dakle, stripovi prikazuju priču onakvom kakva jeste, ne ostavljajući prostora bilo kakvoj sumnji, osim onda kad autor ili autorica odluči učiniti suprotno.”

Ljuta je optimističan kada je riječ o budućnosti ovog žanra.

“Ilustrirani roman ima svijetlu perspektivu”, ocjenjuje. “Žanr je upravo doživio preporod i nadam se da ćemo nastaviti taj trend, s obzirom na to da nam preostaje mnogo toga za reći, da je mnoštvo neispričanih priča.”

Dodaje i da će buduće generacije steći jasniju predstavu o prošlosti budući da je mogu vizualno intepretirati, kao što je to slučaj prilikom čitanja stripova.

Otprilike u isto vrijeme kada je objavljen “Bar” izašao je još jedan historijski ilustrirani roman, koji se bavi savremenom poviješću Kosova, to jest borbom koju je u martu 1998. godine Adem Jašari (Jashari) sa svojom porodicom vodio protiv srpske policije.

Bujar Ćerići (Qeriqi), autor ilustriranog romana “Legjenda” (alb. “Legenda”), izdvaja da mlađe generacije žele učiti o modernoj povijesti Kosova ne samo kroz tekstualne, već i kroz vizualne sadržaje. Imajući u vidu to da nije snimljen film o priči Adema Jašarija, Ćerići je smatrao neophodnim da objavi ilustrirani roman koji će se ticati te teme.

Kaže i da je to prvi takav roman na Kosovu. “‘Legjenda’ je djelo prvenstveno namijenjeno učenicima i učenicama, no mogu ga čitati i odrasli”, objašnjava on.

Isječak iz ilustriranog romana “Legjenda”, autora Bujara Ćerićija.

Ćerići ne vjeruje da je javnost izrazila interes za njegovu knjigu zbog žanra koji je odabrao, već radije zbog teme koju je obradio. “Ovakva djela se ranije i nisu objavljivala, stoga je breme pionira u ovom polju prilično teško”, navodi on.

Naglašava i da je zahtjevnost pisanja u ovom žanru glavni razlog nedostatka autora i autorki stripova i ilustriranih romana.

“Nije lako biti autor ili autorica stripova”, zaključuje on. “Stripovi su puni detalja koji moraju biti uvezani, a najvažnija stvar je to da strip bude unikatan i originalan.”

Interes za žanrom

Iz najveće izdavačke kuće u Prištini, Dukagjini, navode da je interes javnosti za stripove i mange porastao i da se ta djela čitaju među svim uzrastima.

“Postoji potražnja za mangama i Marvelovim stripovima, koji su usmjereni ka desetogodišnjoj publici”, ističe jedan od predstavnika ove kuće. “Ipak, te naslove čita i veliki broj odraslih.”

Zaposlenici i zaposlenice ove knjižare dodaju da su odnedavno počeli prodavati različite stripove napisane na albanskom jeziku, zbog čega se čitateljstvo tek upoznaje s pojedinim autorima i autoricama te njihovim stilovima.

Edon Zenelji (Zeneli) iz knjižare Buzuku tvrdi da su stripove počeli prodavati prije više od petnaest godina — naročito japanske stripove, mange.

“Na naše iznenađenje, uvidjeli smo da na Kosovu postoji niša koja broji više od hiljadu mladih osoba zainteresiranih za ovu kategoriju izdanja”, izdvaja on. “Ukoliko bismo to željeli izraziti u procentima, oko 5 posto naše prodaje otpada na ta izdanja, a vjerujemo da će prodaja i interes nastaviti rasti.”

Dodaje i da prodaja između ostalog bilježi značajan porast jer se već deset godina stripovi Marvela ekraniziraju.

“U Francuskoj, primjerice, ova izdanja se nalaze na drugom mjestu, odmah ispod beletristike”, poručuje on, misleći na popularnost žanrova. “U SAD-u, to je industrija koja vrijedi milijardu dolara Na Kosovu je pak tek u povojima, što je i razumljivo.”

Zenelji ocjenjuje da je interes za ovu vrstu djela i dalje relativno nizak te da se potražnja za njima uglavnom obuhvata izdanja na engleskom jeziku, za što vjeruje da proizlazi iz činjenice da ne postoji tradicija tog žanra na albanskom jeziku.

“Nadalje, etnički albanski autori i autorice nisu toliko traženi u odnosu na njihove kolege i kolegice iz drugih zemalja, pa je razumljivo i da se njihova djela toliko ne prodaju”, kaže on, te apostrofira da je za porast prodaje potrebno organizirati promocije, sajmove knjiga i izložbe na kulturnim događanjima kao što je DokuFest.

Zenelji ukazuje na značaj ovog žanra.

“Jedna od mojih omiljenih knjiga, ‘Persepolis’, doživjela je ogroman uspjeh na međunarodnom tržištu, a napisana je u obliku stripa”, objašnjava. “Želio bih skrenuti pažnju na važnost takvih djela u čitalačkoj kulturi kod mladih i u intelektualnom razvoju djece koja ih čitaju.”

Naslovna ilustracija: Agim Ćena, “Tafa Kusuri“