Jedan na jedan | Albanija

Roljand Đoni: Kosovo je istovremeno “prevelik” i “premal” međunarodni problem

Piše - 19.09.2019

Pravnik i politolog govori o geopolitici, albanskom nacionalizmu i unutrašnjim tenzijama u Albaniji.

Albanski akademik Roljand Đoni (Roland Gjoni) proveo je dugi niz godina baveći se savjetovanjem u vladama i različitim organizacijama.

Kao istraživač u oblastima političkih pitanja i prava, Đoni je stekao iskustvo petnaestogodišnjim radom u sjedištu UN-a i njihovoj misiji na Kosovu, EU-u, USAID-u, Svjetskoj banci, UNDP-u i UNCTED-u. Njegova područja djelovanja obuhvataju političke i ustavne reforme, pravosuđe, vladavinu zakonu, borbu protiv korupcije te suzbijanje nasilnog ekstremizma.

Đoni je završio postdiplomski studij ustavnog prava i ljudskih prava na Pravnoj školi Univerziteta Kolumbija kao Fulbrajtov stipendist, dok je osnovni studij prava obavio na Pravnom fakultetu u Tirani. Do sada je predavao Ustavno pravo na Američkom univerzitetu na Kosovu, a ujedno je i objavljivao radove o etnopolitici, podijeljenim društvima, događanjima na Balkanu i rješavanju konflikta.

Pošto je nedavno stekao zvanje doktora politologije na Univerzitetskom koledžu u Dablinu (UCD), specijaliziravši se za nacionalizam i etničke sukobe, Đoni i dalje živi u glavnom gradu Irske, gdje nastavlja vršiti istraživanja u tom polju.

K2.0 se sastalo s Đonijem kako bismo porazgovarali o albanskom nacionalizmu, Specijaliziranom sudu za Kosovo, pregovorima Srbije i Kosova, kao i o aktuelnoj političkoj situaciji u Albaniji.

Za fotografiju zahvaljujemo Roljandu Đoniju.

K2.0: Za nekoga ko istražuje konflikte poput Vas, koja obilježja Rata na Kosovu vođenog 1999. godine — i srpsko-albanskog sukoba uopće — čine taj konflikt jedinstvenim u odnosu na ostale sukobe u svijetu?

Roljand Đoni: Međuetnički konflikti možda imaju sličnosti, ali u tim slučajevima preovladavaju razlike, koje su ponekad neprepoznatljive do te mjere da dovode do nerazumijevanja dinamike sukoba i mogućih rješenja.

Što se tiče Kosova, jedna od karakterističnih osobina [tamošnjeg konflikta] je činjenica da su se uzroci za njegov razvoj pojavili i prije samog raspada Jugoslavije, iako mnogobrojni stručnjaci započinju analize ispitivanjem Miloševićevog dolaska na vlast, njegovog govora na Kosovu Polju i iskorištavanja srpskog stanovništva na Kosovu radi pokretanja postupka ukidanja autonomije Kosova.

Naime, sukob na Kosovu ne može se razumjeti ukoliko se ne izučava kao dio konflikta i rivaliteta između Albanaca i Srba u cijeloj toj regiji koji su rođeni najkasnije 1878. godine, kada su se javili prvi simptomi slabljenja Osmanskog carstva na Balkanu.

Još jedna od takvih karakteristika je način na koji se sukob razvijao te odlučujuća intervencija NATO-a kao jedini, a možda i neponovljivi primjer kolektivne akcije NATO-a usmjerene protiv Jugoslavije. Čak i struktura uprave na Kosovu nakon 1999. godine čini Kosovo slučajem sui generis [jedinstvenim], jer uprkos dogovoru kojim se zaustavilo ubijanje civilnog stanovništva, dogovora o članstvu Kosova kao države u UN-u, NATO-u i EU-u još uvijek nema, što se da vidjeti i iz temeljnih neslaganja između članica EU-a glede nezavisnosti Kosova.

Ono što je vrijedno napomenuti jeste da korijeni pitanja Kosova sežu u prošlost sve do odluka koje su donesene na međunarodnim konferencijama održanim 1878. i 1913. godine, zbog čega rješenja ni dalje nema. Bilo bi pogrešno smatrati da je ova tema zaključena 17. februara 2008. godine.

Naprotiv, napori Srbije orijentirani ka sprečavanju finalizacije državotvornog procesa na Kosovu i zaustavljanju jačanja albanskog faktora na Balkanu od 2011. godine su itekako uspješni. Tome su uveliko doprinijele elite u Prištini koje nisu uspjele ojačati državu, kao i nemogućnost Tirane da pomogne Kosovu na međunarodnoj sceni.

Prema tome, ratu je došao kraj, no ne i srpsko-albanskom rivalstvu na Balkanu.

Mnogi albanski intelektualci i političari govore o albanskom “progresivnom nacionalizmu”. Da li takav pojam postoji u akademskom diskursu i da li se albanski nacionalizam može opisati tim epitetom?

Uobičajena stvar kod političara i intelektualaca je da nacionalizme u svojim zemljama predstavljaju u dobrom svijetlu i da ih prikazuju kao “miroljubive”, “progresivne” i “inkluzivne”, dok ostale nacionalizme nazivaju “ekskluzivnim”, “šovinstičkim” i “nasilnim”. Takve definicije nisu utemeljene na savremenim teorijama nacionalizma, a posebno su problematične kada se suprotstave povijesnim dokumentima. Izjave o “progresivnom albanskom nacionalizmu” pretpostavljaju postojanje jedinstvenog albanskog nacionalizma kao koherentnog pokreta s plemenitim ciljevima i progresivnim političkim programom.

Danas akademska zajednica posmatra nacije kao “zone konflikta” u kojima različiti društveni akteri, grupe i političke stranke, često konkurentnih i suprotnih političkih ciljeva, teže ka tome da govore i djeluju u ime nacije. Kao što je slučaj s drugim nacijama, albanski nacionalizam je politička ideologija na koju se pozivaju razne organizacije, stranke, pokreti i lideri u Albaniji, na Kosovu i u drugim zajednicama na albanskom govornom području koje pokušavaju promicati “albansku nacionalnu ideju”.

Mada dijele jezik i sjećanje na zajedničku patnju i nepravdu, koje obično seže do 1878. ili 1912. godine, različite struje nacionalizma koje su različite albanske političke organizacije zastupale u različitim razdobljima značajno se razlikuju.

Čak i da se krene od pretpostavke da sveobuhvatni albanski nacionalizam postoji, bilo bi ga teško ocijeniti progresivnom i benignom političkom ideologijom. Brojni teoretičari nacionalizma tvrde da su jake državne institucije, naročito “nacionalne armije”, bile odgovorne za neke od najstrašnijih zločina počinjenih zarad nacionalističkih projekata u čijem je fokusu ekspanzija.

Kada je riječ o Albancima, država Albanija rijetko potiče albanski nacionalizam, mada je priznata još 1913. godine. Ona od svog stvaranja većinu vremena nije bila u stanju promovirati verziju nacionalizma na čijem se kormilu nalazi država, a sve zato što ne postoje snažne državne institucije.

Albanski nacionalizam je najčešće reaktivne, a ne proaktivne prirode, te se u većini slučajeva pokreće kao odgovor na promjene u geopolitičkim konfiguracijama moći.

Albanski nacionalizam je bio i ostao policentričnog karaktera i uglavnom se razvija izvan državnih granica, pa je obilježen jakim uplivom dijaspore. Albanski nacionalizam zapravo ima mnogo toga sličnog s nacionalističkim pokretima podijeljenih nacija kao što je irska ili nacija bez država, kao što su baskijska ili palestinska, kod kojih nedržavni elementi, i pacifistički i oni militantni, u vođenju ili oblikovanju nacionalističke politike igraju važniju ulogu od države.

Iako je vjerovatno i tačno to da su Albanci pretežno bili “gubitnici” u etnonacionalnim nadmetanjima vođenim na Balkanu još od uspostavljanja nacionalnih država u 19. stoljeću, u povijesti su albanske nacionalističke organizacije s vremena na vrijeme učestvovale u progonu, ubijanju i deportaciji drugih grupa, uključujući i nenaoružanih civila.

Iz ove perspektive, taj fenomen je zanimljiv za proučavanje, ali njegova fluidnost i policentričnost također mogu biti znakovi slabosti u poređenju s drugim nacionalizmima koji su vođeni ili potpomagani državnim aparatima u sređenijim nacionalnim državama.

Arhivska fotografija. Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Još jedno obilježje koje određuje albanski nacionalizam jeste činjenica da je reaktivne, a ne proaktivne prirode, te da se u većini slučajeva pokreće kao odgovor na promjene u geopolitičkim konfiguracijama moći. To se pokazalo 1878, 1913 i 1944. godine, pa čak i kasnije, 1981. i 1989. godine na Kosovu, gdje je do mobilizacije dolazilo onda kada je opstanak etničkih albanskih zajednica bio ugrožen izvana, ili kada su se političke elite pokretale da zaštite vlastite privilegije koje su stekle u okviru imperijalnih ili nadnacionalnih projekata.

Sve u svemu, umjesto da ga se naziva “progresivnim nacionalizmom”, bilo bi pravilnije da se albanski nacionalizam opisuje kao defanzivan, reaktivan i policentričan politički fenomen, ne kao ekspanzionistička ideologija koja stremi ka dominaciji nad drugim grupama ili nacijama.

Kako ocjenjujete nedavna ispitivanja bivših vojnika i zapovjednika OVK-a pred Specijaliziranim sudskim vijećem za Kosovo, kao i rad Suda u globalu?

Optuženici za ratne ili zločine protiv čovječnosti morat će odgovarati pred sudom u skladu s njihovom pojedinačnom odgovornošću, no ne može se zanemariti šteta koja je pričinjena međunarodnom ugledu Kosova još od 2011. godine i odobravanja izvještaja Dika Martija (Dick Marty) [u Vijeću Europe].

Jedna od najnegativnijih posljedica tog izvještaja ogleda se u tome da je diskurs vezan za sukob na Kosovu u potpunosti izmijenjen. Po okončanju konflikta, vladajuće mišljenje u međunarodnoj zajednici bilo je sljedeće: jugoslavenske snage su izvršile svirepe zločine nad nenaoružanim civilnim stanovništvom, a mi smo intervenirali da bismo te zločine zaustavili.

Dvadeset godina poslije sukoba, niko ne spominje podatak da su pravosudni organi u Srbiji do sada osudili samo šest osoba, na otprilike 13 000 žrtava na Kosovu. Ne spominje se ni 500 ubijene djece niti 20 000 žrtava silovanja za koja su odgovorne jugoslavenske vojne i paravojne formacije.

Svi počinitelji tih zločina mogu biti identificirani uvidom u arhive vojnih i obavještajnih službi, budući da zločine nisu počinili NLO-i, već vojne, policijske i paravojne strukture koje su djelovale u tačno određenim područjima pod njihovom komandom.

Mada nijedan zločin ne bi trebao proći nekažnjeno bez obzira na etničku i političku pripadnost počinitelja, ograničenost u nadležnostima Specijaliziranog suda baca ogromnu sjenu na međunarodnu pravdu, zbog čega se stječe dojam da se stavila tačka na procesuiranje zločina koje su izvršile jugoslavenske snage.

Očekujem da će Sud nastaviti s radom još najmanje 15 godina i da će u tom periodu biti predočeni dodatni dokazi koji će propagirati stav da su obje sukobljene strane podjednako odgovorne za zločine počinjene u ratu. Štaviše, šteta je već pričinjena, imajući u vidu to da će se gro međunarodne javnosti sjećati jedino navoda iz Martijevog izvještaja i Istražne komisije EU, prema kojima je vodstvo OVK-a učestvovalo u ubistvima srpskih civila i trgovini organima.

Većina neće obraćati pažnju na ishod suđenja za ratne zločine, nezavisno od toga da li će biti okončana izricanjem kazni pripadnicima OVK-a ili oslobađajućim presudama.

Kako gledate na aktualne rasprave o mogućnosti razmjene teritorije sa Srbijom koje se vode na Kosovu, kao i na proces pregovora sa Srbijom u globalu?

Moje mišljenje je da, iako je dijalog koji se vodi posredstvom Europske unije u trebao normalizirati odnose i odmrznuti eurointegracijske procese dvaju zemalja, pregovori su nadasve zakazali u pogledu normalizacije odnosa, dok je napredak u procesu integracije u EU ostvarila samo Srbija. Od samog početka je bilo očigledno da se Unija prema Kosovu nije odnosila kao prema ravnopravnoj strani u dijalogu.

Iako većina priznaje da su status kvo i zamrznuti konflikt opasni, to ne znači nužno da svako odmicanje od statusa kvo predstavlja pozitivan pomak.

Osim toga, kosovski lideri su načinili ozbiljne strateške pogreške tokom dijaloga, čime su oslabili poziciju Kosova na međunarodnoj sceni i povećali utjecaj Srbije na unutrašnji ustavni sistem Kosova, i to kroz obećanja koja su dali Zajednici srpskih općina na Kosovu te stvaranjem Srpske liste.

Kada je Srbija shvatila da izgledi za članstvo u EU-u nisu realistični, s obzirom na unutrašnja neslaganja unutar Unije u vezi s budućim proširenjem, prvi pokušaji normalizacije odnosa doživjeli su neuspjeh i tako su izašla na vidjelo ograničenja dijalog čiji je pokrovitelj Brisel. Umjesto da nastavi dijalog pod nadzorom međunarodne zajednice, čini se da je visoki predstavnik EU započeo jedan potpuno drugačiji proces, pokrenuvši rasprave između predsjednika Kosova i predsjednika Srbije u vezi s precrtavanjem granica.

Time je dijalog — kao građanski orijentiran proces namijenjen ispravljanju negativnih posljedica zamrzavanja procesa na svakodnevne živote Albanaca i Srba — pretvoren u striktno etnocentričan i neeuropski proces podjele Kosova po etničkim linijama. 

Iako većina priznaje da su status kvo i zamrznuti konflikt opasni, to ne znači nužno da svako odmicanje od statusa kvo predstavlja pozitivan pomak. Mogućnost razmjene teritorije u prvom redu nije dobra, a mada uživa podršku mnogih europskih centara koji bi rado prihvatili kratkoročna rješenja, takav potez bi mogao imati katastrofalne posljedice po stabilnost i sigurnost na Zapadnom Balkanu i u ostatku Europe.

Za Srbiju razmjena teritorija ne predstavlja konačno rješenje pitanja Kosova, već samo još jedan korak u daljnjem dokidanju državnosti Kosova.

Razlog leži u tome što se u temeljima cjelokupnog procesa nalazi nekoliko mana koje bi se morale izdvojiti.

Prvo, razmjena teritorije nije “Veliko finale”, kako se često naziva, zato što Srbija nije pristala da prizna Kosovo po okončanju procesa i zato što EU ne može prisiliti Srbiju da prizna Kosovo kada ni sama ne priznaje Kosovo kao državu. Srbija je samo izrazila spremnost na to da se neće usprotiviti članstvu Kosova u UN-u ako se postigne prihvatljiv dogovor, što će omogućiti Vučiću da svoj poduhvat u Beogradu proglasi kao pobjedu.

Da je Srbija bila zainteresirana za podjelu Kosova ili razmjenu sjevernih općina za albanska naselja u Preševskoj dolini, to je mogla učiniti mnogo ranije. Prije 1999. godine i rata, tokom i nakon Ahtisarijevog (Ahtisaari) procesa, Srbija je neprestano pokušavala odgoditi priznanje i poslužiti se “nedovršenom državnošću” Kosova kao geopolitičkim asom u rukavu kako bi ojačala svoju poziciju u regiji.

Pošto je uspio u srozavanju međunarodnog ugleda Kosova putem dijaloga vođenog posredstvom EU-a, Beograd se trenutno nalazi u odličnoj poziciji da dodatno zakomplicira državotvornost Kosova. Dakle, za Srbiju razmjena teritorija ne predstavlja konačno rješenje pitanja Kosova, već samo još jedan korak u daljnjem dokidanju državnosti Kosova.

Svaki bilateralni proces koji državnost Kosova dovodi u pitanje de fakto će obustaviti stvaranje Kosova kao međunarodnog subjekta te bi se mogao shvatiti tako da Kosovo prešutno odobrava stanovište da je, bez saglasnosti Srbije, nezavisnost proglašena 2008. godine besmislena i otvorena za diskusiju. S druge strane, Srbija će istovremeno nastaviti predstavljati sebe kao fleksibilnu stranu za koju nema tabua ni granica koje se ne smiju preći, baš onako kako se koristila dijalogom da bi oslabjela poziciju Kosova na međunarodnoj sceni.

Ilustracija: Bes Bajrami / K2.0.

Drugo, ideja da će “razmjena teritorije” prethoditi prihvatanju Kosova u UN također je neosnovana, budući da članstvo u UN-u nema nikakve veze sa Srbijom. Mnogobrojni pobornici razmjene pokušavaju dovesti podjelu Kosova u vezu s prihvatanjem u UN ističući da je Rusija učestvovala u tajnim diplomatskim razgvorima i da je Kremlj dao signal za deblokadu članstva Kosova u UN-u. To je u najboljem slučaju vrlo naivna analiza međunarodnih odnosa, koji su daleko kompleksniji i multidimenzionalniji.

Zagovornici razmjene teritorija iz Prištine pretpostavljaju da se geopolitički interesi Beograda i Kremlja preklapaju kada se radi o Kosovu, što je činjenično gledano netačno. Naime, Rusija je veoma agresivan geopolitički akter i njeni interesi se samo djelimično podudaraju s interesima Srbije, čak i u pitanju Kosova.

Mada Kremlj i Beograd možda imaju zajednički interes da zaustave napore orijentirane ka punopravnom članstvu Kosova u međunarodnoj zajednici koje vodi SAD, Rusija posjeduje mnogo veće strateške interese u svom “bliskom sujedstvu” i pružit će podršku Srbiji tek toliko da može promicati svoje interese i na Balkanu, kao i drugdje. Rusija će prvenstveno pokušati povezati mjesto Kosova u UN-u s priznanjem aneksije Krima na Zapadu, ili će pak pokušati osigurati isti tretman za Južnu Osetiju, Abhaziju i Pridnestrovlje.

Kosovo je u mnogim pogledima “preveliko” pitanje da bi Rusija skinula svoj veto u UN-u bez značajnijih ustupaka SAD-a i EU-a, ali  istovremeno i “premalo” pitanje da bi SAD i EU pristale na teritorijalne ambicije Rusije nauštrb susjednih zemalja u kojima žive veće ruske zajednice.

Povrh toga, Kina nema iste interese kao i Rusija te nije dužna povukla veto na članstvo Kosova u UN-u samo zato što bi Rusija mogla signalirati promjenu u svojoj politici. Kina je nadaleko poznata kao jedna od najokorjelijih pristalica principa teritorijalnog integriteta država, stoga će joj biti teško podržati rješenja koja bi u budućnosti mogla poslužiti kao urneci za Tajvan ili Tibet.

Istina je da princip nepovredivosti granica neće moći biti održan ukoliko dođe do razmjene teritorije te da će državnost Kosova u onom obliku u kom je proglašena 2008. godine ozbiljno biti dovedena u pitanje.

Treće, nejasno je kako će razmjena teritorije usloviti ubrzanje procesa europskih integracija Kosova. Španija i ostale članice EU-a koje ne priznaju Kosovo, među kojima su Kipar, pa čak i Slovačka, čvrsto su se opredijelile za to da neće priznati Kosovo, bez obzira na odluke Srbije.

Mada bi se Srbija mogla nastaviti približavati Europskoj uniji, kao što to čini od 2011. godine i pokretanja dijaloga koji vodi EU, stanje na Kosovu je drugačije. Europska budućnost Kosova je neizvjesna zbog toga što dolazi do zaokreta u prioritetima Unije, koja se okrenula prema unutrašnjim reformama i kontroli krize na Zapadnom Balkanu nauštrb proširenja.

Četvrto, kada se poklonici razmjene teritorija iz Prištine suoče s gore navedenim argumentima, oni pokušavaju neutralizirati protivnike podjele Kosova tvrdnjama da stvaranje države na Kosovu nije uspjelo i da će se Kosovo, kada se razmjena teritorije finalizira, smjesta pripojiti Albaniji. Prihvatiti da Kosovo ne uspijeva kao država ne znači automatski da će predajom određenog dijela njegove teritorije Srbiji odjednom postati uspješnije.

Ako zbog nekog razloga Kosovo popusti pod međunarodnim pritiskom i prihvati podjelu, realizacija takvog dogovora na terenu bit će veoma problematična zbog nedostatka šire podrške javnosti.

Istina je da princip nepovredivosti granica neće moći biti održan ukoliko dođe do razmjene teritorije te da će državnost Kosova u onom obliku u kom je proglašena 2008. godine ozbiljno biti dovedena u pitanje. Međutim, ako se Kosovo i Albanija odluče ujediniti, upitno je kako bi se mogle spriječiti teritorijalne implikacije [tog čina] u Bosni i Hercegovini ili [Sjevernoj] Makedoniji.

Naposlijetku, nerijetko se govori da niko ne bi smio stati na put mirnog i zajedničkog rješenja između Srbije i Kosova, pa čak i ukoliko ono podrazumijeva razmjenu teritorije, pri čemu se često tvrdi da je “opasno rješenje” mnogo bolje od “opasnog zamrznutog konflikta”.

Ipak, na osnovu iskustava u ostatku svijeta, nastojanja usmjerena ka rješavanju konflikta imaju tendenciju da podbace ako ne uživaju podršku većine vodećih političkih figura i glasača. S iznimkom predsjednika Kosova, politički lideri, stranke i većina stanovništva usprotivili su se razmjeni teritorija. Dosadašnje ankete pokazuju da se preko 75% građana Kosova protivi razmjeni, dok je preko 30% njih spremno poduzeti određene mjere da bi zaustavili podjelu Kosova.

Da zaključim, usudio bih se reći da je vrlo nerealno očekivati dogovor o podjeli Kosova, a ako zbog nekog razloga Kosovo popusti pod međunarodnim pritiskom i prihvati podjelu, realizacija takvog dogovora na terenu bit će veoma problematična zbog nedostatka šire podrške javnosti.

U Albaniji je nedavno došlo do sukoba između vladajuće većine i opozicije, kao i između premijera i predsjednika. Kako posmatrate cijelu tu situaciju?

Što se Albanije tiče, ono čemu već dugi niz godina svjedočimo eklatantan je primjer “prestanka razvoja”. Kažem “prestanka razvoja” zato što s jedne strane Albanija ima sve preduslove da bude uspješna država, pa čak i da postane lider u regiji.

To je jedna predivna zemlja s mladim stanovništvom, iznimno snalažljivom dijasporom i potencijalno širokim geopolitičkim utjecajem, s obzirom na posebne veze s Kosovom i ulogom Albanije kao “matice” albanskih zajednica u [Sjevernoj] Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji.

Uzmimo samo jedan primjer propuštene prilike. Od 1992. godine, Albanija je proizvela oko 60 000 diplomiranih stručnjaka, preko 15 000 studenata koji su završili postdiplomske studije, te otprilike 900 onih koji su stekli zvanje doktora na univerzitetima na Zapadu. Imati 900 doktoranada izvan države koja broji oko tri miliona stanovnika predstavlja odljev mozgova katastrofalnih razmjera. Zamislite samo šta bi se dogodilo Njemačkoj kada bi 27 000 Nijemaca s doktoratima napustilo zemlju.

Nesreća je u tome što nijedan dosadašnji saziv vlade nije uspio privući uspješne Albance i uključiti taj moćan resurs u državnu privredu. I dalje gledamo kako lideri koji su stasali u komunizmu obavljaju vodeće funkcije u Parlamentu i Akademiji nauka, primjerice.

Mnogi problemi u Albaniji nagomilavaju se od 1991. godine i ne mogu se tek tako pripisati Raminoj vladi. Međutim, Rama ulazi u sedmu godinu [mandata], a još uvijek nije postigao uspjeh ni u zemlji ni u svijetu. To je uistinu razočaravajuće.

S druge strane, opozicija nije bila u stanju ponuditi bilo kakvu pozitivnu alternativu niti uliti nadu kod albanskog glasačkog tijela. Iako većina stanovništva uopće ne sumnja da Rama nije ispunio obećanja koja je dao 2013. godine, veliki broj ljudi ne vidi dostojnu alternativu ni u opoziciji.

Takvo stanje je u velikoj mjeri uzrokovano činjenicom da su stubovi današnje političke moći u Albaniji većinom isti oni koji su očuvali [prethodnog premijera Saljija (Sali)] Berišu (Berisha) na vlasti osam godina. Politička i finansijska moć pretežno se nalazi u rukama ograničenog broja oligarha koji su prethodno sarađivali s Berišom i [bivšim premijerom Iljirom (Ilir)] Metom. Njih podržavaju veće medijske kuće čiji vlasnici imaju sumnjive poslovne i političke interese, no koji ne služe općem dobru.

Domaće i međunarodne organizacije ukazuju na čvrste veze između Socijalističke partije i Raminih bliskih saradnika te albanskih kriminalnih organizacija. Postoje ozbiljne indicije da se prihodi od organiziranog kriminala i državni resursi upotrebljavaju za kupovinu glasova i dominaciju u izbornim procesima. Imajući u vidu usku povezanost vladajuće stranke s poslovnim i medijskim elitama, kao i djelovanje kriminalnih grupa na albanskoj političkoj sceni, bit će vrlo teško ostvariti političke promjene s ovakvom neraspoloženom opozicijom.

Niz nezavisnih analitičara smatra da će Rama nastaviti zloupotrebljavati vlast nekažnjeno zbog toga što nema podršku SAD-a i EU-a, s čime se lično ne bih složio. Ja bih rekao da su glavne Ramine prednosti “slabost opozicije” i manjak kredibilnog vodstva. Shodno tome, veliki dio Albanaca “glasa svojim stopalima” i odlazi zato što su razočarani sporom i bolnom tranzicijom, od koje je koristi do sada imala samo šačica ljudi s vezama u politici.

Oni koji nisu odlučili emigrirati ili su “politički demobilizirani”, pa ne izlaze na izbore, ili su postali cinični, pa prodaju svoje glasove za malo novca, što obično ide u prilog vladajućoj stranci koja ima pristup većoj količini sredstava i radnih mjesta. Pod time ne mislim da Rama nije odgovoran za neuspjehe — na kraju krajeva, on zauzima vodeće političke pozicije od 1998. godine, odnosno već 21 godinu. Naprotiv, ja samo želim istaći da i opoziciji manjka kredibiliteta.

U decembru smo mogli vidjeti i čuti kako je u Tirani odjeknula neočekivana “eksplozija” studenata. Nakon trideset godina, da li je to bila iskra koja najavljuje rođenje nove političke klase? Da li u Albaniji uopće postoji potreba za njom i da li ima prostora za takav politički novitet?

Studentski protesti naizgled su imali ograničene ciljeve i mnogi od zahtjeva studenata bili su više tehničke nego političke prirode. Ipak, oni su uspjeli eksponirati Ramine slabosti, budući da je to bio prvi put da je grupa labavo povezanih studentskih organizacija, a ne opozicija, izrazila nezadovoljstvo njegovim političkim odlukama i razotkrila prave nedostatke obrazovnog sistema.

Umjesto da su otvorili put ka političkim promjenama, protesti su skrenuli pažnju na limitiranost pretvaranja općedruštvenog nezadovoljstva i razočarenja u suvisle političke alternative.

Mislim da su studenti postigli zavidan uspjeh jer su “pobijedili Ramu na njegovom vlastitom terenu”, kreativnim i mirnim putem razgradivši takozvane reforme i istaknuvši da se javni univerziteti zanemaruju, dok se resursi preusmjeravaju u kase onih privatnih, usko povezanih s vladajućim strukturama.

O tome da su demonstracije bile važne ide u korist i činjenica da je Rama pokušao demobilizirati demonstrante i diskreditirati ih izjavama da ih je “izmanipulirala opozicija” te ih etiketirati kao marksiste i lenjiniste. Tek kada je uvidio da su studenti bili na pragu marketinške pobjede, promijenio je taktiku i pokrenuo cijeli državni aparat kako bi ugasio proteste. Obećao je korjenitije reforme i zamijenio polovinu ministara u vladi, pokušavajući da to dočara kao da se odaziva na nezadovoljstvo javnosti.

Protesti su bili kratkog vijeka, ali su uspjeli iznijeti na svjetlo dana Raminu krhkost i dokazati da on za svoj uspjeh najviše može zahvaliti “otupjeloj i nepouzdanoj” opoziciji. Loša vijest je to da su protesti, umjesto da su otvorili put ka političkim promjenama, skrenuli pažnju na limitiranost pretvaranja općedruštvenog nezadovoljstva i razočarenja u suvisle političke alternative.

Vratio bih se sada na Vaše posljednje pitanje i rekao da je Albaniji od nove političke klase potrebniji novi način vođenja politike, koji će biti bliži interesima građana, odgovorniji u sferi upravljanja državnom privredom i prirodnim resursima te manje fokusiran na propagandnu mašineriju i izborni inžinjering. Teško je predvidjeti kako će se tačno oni koji su razočarani u Ramu i opoziciju udružiti i stvoriti novu političku inicijativu, no studentski protesti su pokazali da nije nemoguće usprotiviti se vodećim političkim strujama u isteblišmentu.

Razgovor je uređen radi preglednosti i jasnoće. Intervju je vođen na engleskom i albanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.