Ukoliko počnete govoriti albanski jezik na ulicama turskih gradova u zapadnom dijelu zemlje, velika je vjerovatnoća da ćete naići na nekoga od lokalnog stanovništva ko je porijeklom Albanac/ka. Podaci pokazuju da oko milion građana/ki Turske ima albanske korijene, dok neki tvrde da taj broj doseže i pet miliona ljudi.

Iako ne postoje precizne cifre, povijest pokazuje da su u osmanskom periodu migracije bile intenzivne te da su se nastavile i u 20. stoljeću, s obzirom na to da su mnogi bježali pred represivnim režimom u Jugoslaviji. Sporazumi koje su potpisale jugoslavenske i turske vlasti omogućile su albanskom stanovništvu da se preseli u Tursku. Tako su se brojni Albanci/ke jednostavno odselili u potrazi za boljim životom budući da su imali rodbinu nastanjenu u Turskoj. Ekipa K2.0-a je u oktobru posjetila Ankaru i Bursu, gdje smo imali priliku susresti se s pojedincima/kama i porodicama koji i dalje predano štite svoje porijeklo kao važan dio identiteta.

Upoznajte se s nekima od njih!

Žuta topola

Jednog oktobarskog dana, Serkan Sarikavak je radio za svojom tezgom u okrugu Batikent, Ankara, i iznenada je začuo nekoliko riječi na njemu poznatom jeziku. U početku mu se činilo da je to bio ruski, pa mu je onda zazvučao i kao albanski. Međutim, kada je čuo riječ “gjashtë” (šest), svaka njegova sumnja je otklonjena

Uzbuđen zbog toga što čuje jezik svojih predaka, smjesta je započeo razgovor s tri osobe s Kosova koje su lutale tržnicom u predgrađu turske prijestolnice gdje Serkan i njegova supruga prodaju markiranu odjeću na veliko.

Nakon što su se upoznali s tom grupom s Kosova koja je u Turskoj volontirala, bračni par Sarikavak ih je pozvao na večeru.

Serkan je s njima kod kuće nastojao razgovarati uglavnom na albanskom jeziku. Da je dio njegovog identiteta albanski moglo se zaključiti na osnovu stvari koje ima u svom domu: amblem OVK-a (Oslobodilačka vojska Kosova) izvješenog na zidu i crvenog šala s natpisom “Priština”. Kaže da sluša i albansku muziku.

Dok nam je govorio o povijesti svoje porodice, Serkan nam je pokazivao porodični album sa slikama na kojima je nosio plis, tradicionalnu albansku kapu.

Serkan, njegova supruga Ajšegul (Ayşegül) i njihov sin Samir. Fotografija: Drenuša (Drenusha) Morina / K2.0.

Rođen je 1974. godine u Ankari, no njegova porodica se doselila u Tursku mnogo ranije. Njegovi preci Albanci/ke stigli su u zemlju 1932. godine; njegov djed je bio iz Sjeverne Makedonije, a njegova baka s Kosova.

Serkan ističe da je njegova porodica emigrirala u Tursku kako bi izbjegla represiju jugoslavenskog režima.

Ne sjeća se prezimena svojih albanskih predaka, ali za njegovo tursko prezime vezuje se zanimljiva priča. Naime, “Sari-kavak” u prijevodu doslovno znači “Žuta topola”.

U okviru Ataturkovih (Atatürk) reformi, u Turskoj je 1934. godine uveden Zakon o prezimenima, pa su građani/ke morali promijeniti svoja prezimena u turska. Imajući u vidu to da su članovi/ice Serkanove porodice bili stasiti i plavokosi, odlučili su se za prezime Sarikavak (Žuta topola).

Serkan naglašava da je baka u njega usadila ljubav prema njihovoj domovini i naučila ga albanskom jeziku. On tu ljubav pokušava prenijeti svojoj supruzi Ajšegul — koja je s Kosova — kao i na njihove sinove. 

Ajšegul i on su nakon rata 1999. godine posjetili Sjevernu Makedoniju i Kosovo.

“Za vrijeme rata na Kosovu izašao sam na tursku televiziju i javno se usprotivio ratu”, navodi on, te dodaje da su mu se pridružili i njegovi prijatelji Turci. “Izradio sam transparente na kojima je pisalo: ‘Uz tebe smo, Kosovo.’”

Serkan je zabrinut jer nema s kim pričati albanski jezik. Ipak, utjehu mu pružaju njegova djeca koju zanima Kosovo. “Samir, naše najmlađe dijete, posebno je zainteresiran”, objašnjava on.

“Učenje albanskog”

Otprilike pet sati vožnje zapadno od Ankare, Teuta Tabaku čini da san mnogi građana/ki Turske albanskog porijekla postane stvarnost, a to je učenje albanskog jezika. Tabaku je 2003. godine pokrenula kurs albanskog u Bursi, turskom gradu s najbrojnijom albanskom zajednicom koju čini 800 000 osoba.

“Rrush” (grožđe), ““dardhë” (kruška), “pjepër” (dinja) i druge albanske riječi koje označavaju voće napisane su na ploči i pored njih se nalazi Ataturkov portret. Ispred ploče Teuta predaje svojim učenicima/ama.

Pedesetosmogodišnja Teuta studirala je albanski jezik na Univerzitetu u Tirani i predavala u Albaniji da bi 1992. godine napustila svoj rodni Berat u potrazi za boljim životom.

Teuta je znala da veliki broj Albanki koje su odselile u Tursku kao djevojčice nisu imale mogućnosti za obrazovanje, stoga je ovaj kurs namijenila prvenstveno njima.

“Cilj koji sam željela ostvariti pokretanjem kursa albanskog jezika za domaćice bilo je njihovo uključivanje u društvene i kulturne sfere života, kaže ona. “Smatram da obrazovanjem majki na posredan način albanskom učimo i njihovu djecu.”

Naziv kursa je “Učenje albanskog” i njegovu realizaciju podupire Općina Bursa, a satovi se  održavaju u javnim školama. Teuta za sada vodi tri grupe, dvije na nivou A1 i jednu na nivou A2, i to za polaznike/ce dobi od 13 godina pa naviše. Učenici/e trenutno prevode Kadareovu poeziju na turski jezik.

Teuta je sa svojom porodicom živjela u malom stanu prije nego što se preselila u Bursu. Budući da nije govorila jezik, prisjeća se kako joj se u početku bilo vrlo teško. Međutim, ubrzo je odlučila da primijeni svoje znanje vezano za vlastite studije i profesiju primijeni i u praksi.

“Osim polaznika/ca koji dolaze iz Albanije, s Kosova i iz [Sjeverne] Makedonije, tu su i oni iz Bugarske, Turske i Grčke”, naglašava Teuta.

Ističe da su Albanci/ke u Bursi neizostavan dio turskog društva i da su prije nekoliko godina za gradonačelnika izabrali svog sugrađanina koji je također albanskog porijekla.

“U krugovima kojima se krećem dosad nisam naišla ni na jednog asimiliranog Albanca/ku”, navodi ona. “Ti ljudi žive i čuvaju albanske običaje.”

Teuta — koja je u Tursku došla iz Berata — predaje albanski jezik brojnim domaćicama albanskog porijekla. Fotografija: Azize Sonmez (Sönmez) / K2.0.

Njena misija je sačuvati albanski jezik.

“Još uvijek imamo mnogo posla”, dodaje. “Nećemo poštivati vlastiti identitet tako što ćemo naprosto govoriti da smo Albanci/ke. To nije dovoljno”

Planira pokrenuti i kurseve albanskog jezika za djecu.

Teuta Tabaku je za svoj doprinos proglašena Ambasadoricom nacije, a ove godine joj je Ministarstvo dijaspore Kosova dodijelilo medalju. 

Jedna od Teutinih učenica je sedamdesetdvogodišnja Sabrije Hajdari-Korkuk.

Njena porodica je 1958. godine s Kosova emigrirala u Tursku, smjestivši se prvo u Adani da bi se kasnije prebacila u Bursu. Mada je imala samo deset godina kada su stigli u zemlju, Sabrije se čak više od šest desetljeća kasnije vrlo dobro sjeća svojih prvih dana u Turskoj.

“Toliko su željeli doći ovdje, naročito moj djed. Njegova sestra je živjela u Adani i žarko je željela da to i učini. Prema tome, pozvala ga je i svi zajedno smo krenuli s njim”, kaže. “Kad smo se tek doselili, bili smo tužni. Samo bismo sjedili i plakali, i plakali, i plakali. Odlazak nas je ražalostio, ali navikli smo se.”

Sabrije sa svojih deset godina nije znala turski jezik, tako da nije išla u školu. Ipak, više od šezdeset godina kasnije, čula je da u Bursi postoji kurs albanskog jezika i 2018. godine se odlučila upisati iako je već znala albanski.

“Željela sam naučiti novi jezik, gramatiku”, navodi. “Jezik koji smo govorili u to doba bio je mnogo drugačiji. Sada se već razvio.”

Uprkos tome što je život izgradila u Turskoj, Sabrije i dalje njeguje veze sa svojim rodnim gradom, Kosovskom Mitrovicom. Nedavno je dobila i pasoš Kosova. U turskim dokumentima preziva se Korkuk, dok je u kosovskim navedeno njeno djevojačko prezime, Hajdari. 

“Željela sam [pasoš] zato što nikad ne znate šta se može desiti. Od tamo sam, kosovska sam Albanka. Htjela sam ga i na kraju sam ga i dobila”, ističe Sabrije, koja se vraćala na Kosovo u posjetu više puta.

I sedamdesetosmogodišnja Kadrije Batmaz iz Skoplja pohađa Teutin kurs albanskog jezika.

Kadrije Batmaz u čekaonici ukrašenoj albanskim simbolima. Fotografija: Drenuša Morina / K2.0.

Mada govori albanski jezik, željela je da ga uz makedonski i turski nauči i njena porodica, koja je napustila Skoplje kada je Kadrije imala jedanaest godina. Kada je čula za kurs albanskog u Bursi, privoljela je svoja dva sina, snahu — inače Turkinju — i dvije nećakinje da se upišu.

“Nisu znali ni riječ albanskog, ali kada su se upisali na kurs, išlo im je dobro”, objašnjava ona.

Kadrije naglašava da se ne bi vratila u Sjevernu Makedoniju ili išla bilo gdje drugdje iz Turske; naime, njeni sinovi imaju prodavnicu keramike koja se nalazi ispod njihove kuće i prilično uspješno posluju. Dodaje da izvoze svoje proizvode u 14 zemalja.

Bez obzira na to, više puta je posjećivala svoju rodbinu u [Sjevernoj] Makedoniji i nastoji naučiti albanski jezik.

Kadrijin suprug i sinovi ispred njihove trgovine. Fotografija: Drenuša Morina / K2.0.

Azize Sonmez je još jedna polaznica kursa albanskog jezika i preferira da je drugi zovu prezimenom njenih predaka, Daku. Njen djed porijeklom s Kosova u Tursku je stigao sa svoje šestero djece 1958. godine.

Azize nam govori kako su ga u tom periodu vlasti na Kosovu često deportirale, stoga je kao šezdesetsedmogodišnjak došao u Tursku kako bi svojoj djeci osigurao bolji život.

Ova djevojka u svojim dvadesetim godinama rođena je i odrasla u Bursi, no razumije albanski i prilično tečno ga govori, te na svom maternjem jeziku može i recitirati poeziju. Kaže da je jezik naučila od svoje bake.

“Baka nije znala ni progovoriti turski. Ona je ta koje me odgojila i s njom sam provodila mnogo vremena”, prisjeća se Azize.

Azize je prethodno radila kao krojačica, dok se danas bavi prevođenjem. Upravo to je jedan od razloga zbog kojih pohađa kurs.

“Želim usavršiti gramatiku; možda ću pronaći i posao”, napominje ona.

Sve do prije dvije godine, jednom godišnje je išla na Kosovo.

“To je vrlo zanimljivo. Iako nisam tamo rođena, to me mjesto privlači kao magnet”, navodi Azize.K

Naslovna fotografija: K2.0.

Dodatno izvještavao: Ali Jahši (Yahşi).