Longform | Lokalni Izbori 2021

Uoči izbora na marginama društva

Piše , - 15.10.2021

Romi, Aškalije i Egipćani nove izbore dočekali osiromašeni i izopćeni.

Još od početka ljeta, ako ne i ranije, društveni mediji su obilovali raznim obećanjima kandidata za lokalne izbore. Obećanja su se kretala od izgradnje žičare za Dragodan te umjetnog jezera koje bi zamijenilo stadion “Fadil Vokrri” u Prištini pa sve do organizovanja festivala “Mis baka” u Uroševcu. Kandidati_kinje su predlagali rješenja za probleme koje su prethodno sami utvrdili — neka su bila konkretna, neka neobična.

Samo nekoliko kilometara dalje od većih gradova, ali ipak daleko od predizbornih radara vodećih stranaka, zajednice Roma_kinja, Aškalija_ki te Egipćana_ki u Prizrenu, Uroševcu i Kosovu Polju suočavaju se s poteškoćama pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba. Lokalne i državne vlasti ne nude rješenja ni za problem visokih stopa nezaposlenosti i ispisivanja iz škole, ni za problem nedostatka pitke vode, ni za problem električnih stubova koji svakodnevno ugrožavaju živote građana_ki. Za romska, aškalijska i egipćanska naselja solucije bivaju ponuđene samo kada su potrebni glasovi, ali tome dođe kraj pošto se kraju privede i kampanja.

S ekipom K2.0 deset osoba romske, aškalijske i egipćanske nacionalnosti razgovaralo je o marginalizaciji koju vrše lokalne institucije. Uoči izbora, svoje potrebe i zahtjeve iskazali su u deset razgovora vođenih o zemlji koja se diči multietničnošću kad god se za to ukaže prilika, ali koja usljed vlastite arogancije nema vjerodostojan kontakt s ovim ljudima.

 

Kanistar braon vode

 

Na ulazu u Kosovo Polje, među visokim i raznobojnim zgradama — većinom su nove, ali poneke i nezavršene — vidjet ćete predizborne bilborde na kojima su prikazana lica kandidata_kinja te njihovi brojevi s izbornih listi.

Nakon što prođete kružni tok koji vodi u stari dio grada, s lijeve strane je Naselje 29. Međutim, nikada ga nećete naći na Google Mapsu budući da je u aplikaciji označeno kao Te Maxhupt, što je pogrdni izraz za Rome_kinje, Aškalije_ke te Egipćane_ke.

Čim uđete u ovo naselje, izgled grada se mijenja. Nema građevinskih radova koji upućuju na razvoj niti visokih građevina. Na jednom ćošku je mala pijaca na kojoj se prodaju bicikli, namještaj i alati. Tu je i mali kafe, mjesto gdje se stanovnici_e naselja, i to uglavnom oni stariji, sastaju i dijele svoje brige.

Pri prvom pokušaju ulaska u ovaj mirni lokal, u kojem je klijentela očigledno stalna — tamo svako zna svakoga — jedan od lokalaca koji je u tom trenutku ispijao čaj smjesta nam je rekao da ne želi razgovarati jer “nema šta da kaže”.

Još jedan lokalac, Bedri Berisha, koji je sjedio sam okrenut pijaci, bez ustručavanja nas je pozvao da sjednemo s njim. Nisu prošle ni dvije minute, a Berisha je već govorio o vodi koju se ne usuđuju piti.

Bedri Berisha: “Prije izbora nas varaju — puno toga nam obećavaju. Ali kad dobiju glasove, ne znaju nam ni vrata otvoriti.”

Svega dvije godine ranije — u junu 2019. — gradonačelnik Kosova Polja, Burim Berisha, presjekao je vrpcu po završetku izgradnje novog gradskog sistema za snabdijevanje pitkom vodom. Bio je to projekt koji je Berisha proglasio jednim od “najvećih projekata realizovanih u poslijeratnom periodu” za potrebe stanovnika_ca ove općine.

Na svečanom puštanju u pogon Berisha je napunio kanister vodom. Zajedno s Valdrinom Llukom, tadašnjim ministrom privrednog razvoja, te Ilirom Abdullahuaom, glavnim izvršnim direktorom Okružnog preduzeća za vodosnabdijevanje “Prishtina”, gradonačelnik je nalio vodu u čaše i svi su nazdravili. Tom prilikom su zamolili građane_ke koji su upravo dobili vodu da se njome ne razbacuju.

Mještani_ke Naselja 29 — kojeg je gradonačelnik Berisha nazvao “problematičnom zajednicom” — rekli su da nemaju čime da se razbacuju jer voda, koju zbog boje zovu “kafenom vodom”, ne samo da nije za piće, već se ne može koristiti čak ni za čišćenje.

“Šteta što nisam uzeo dvije flaše vode i poslao ih gradonačelniku — zato što kaže da je pitka — ostavio ih ispred njegove kancelarije i rekao mu da je popije”, rekao je Bedri Berisha. “Da nije bunara, nagrabusili bismo.”

Iste godine kada je sistem za snabdijevanje vodom svečano pušten u pogon, direktor prištinskog okružnog preduzeća za vodosnabdijevanje rukovao se s jednim građaninom Kosova Polja, rekavši pritom da “neće biti potrebe da prevozite flaše biciklom niti da koristite plastične kanistre”.

Prije nego što je sistem za vodosnabdijevanje pušten u pogon, stanovnici_e Kosova Polja snabdijevali su se vodom prenoseći je i prevozeći u plastičnim kanistrima i flašama. Iako mještani_ke albanske nacionalnosti prema svemu sudeći više nemaju taj problem, mještani_ke Naselja 29, koji su pretežno aškalijske nacionalnosti, i dalje pribjegavaju opisanoj metodi. Nekad vodu kupuju u prodavnici, a nekad plaćaju drugima da im vodu dovezu u velikim količinama.

U istom kafiću, pored Berishinog stola, sjedio je Remzi Krasniqi, koji je pomno slušao. Nakon izvjesnog vremena i on se pridružio raspravi.

Remzi Krasniqi: “Šta možemo? Dovodimo se u tešku situaciju samo da bismo kupili vodu. A sve se plaća.”

Dok Berisha plaća da mu se voda doveze iz drugih dijelova Kosova Polja, Obilića i drugih okolnih mjesta, Krasniqi je kupuje u prodavnici. No, zato neke osnovne potrepštine mora ostaviti postrani.

“Šta možemo? Dovodimo se u tešku situaciju samo da bismo kupili vodu. A sve se plaća”, rekao je Krasniqi. “U albanskim naseljima ima pitke vode, ali ovamo, od Maxhupta pa nadalje, vode nema.” To ilustruje odnos nadležnih institucija prema aškalijskoj zajednici.

Krasniqi je rekao da čak i s ono malo novca što ima s vremena na vrijeme izlazi ususret susjedima_ama zbog toga što zna kakve muke muče. Jednog dana ga je neko dijete zamolilo da mu da dva eura da kupi nešto za jelo. Čak i kada se radi o osnovnim namirnicama, moraju pažljivo birati — moraju razmisliti hoće li nabaviti samo krompir, tjesteninu, brašno ili grah — jer, kako je naveo Krasniqi, meso je opcija samo za Bajram ili Novu Godinu.

Na pitanje hoće li glasati odgovorio je da neće, objasnivši da je umoran od povremene milostinje, od čokolada i humanitarnih paketa koji se dijele uoči izbora. Šesnaest godina je izlazio na svake izbore, ali niko mu nije pomogao.

Berisha od izbora ne očekuje ništa, kao ni od iznenadnih predizbornih asfaltiranja ceste.

“Prije izbora nas varaju — puno toga nam obećavaju. Ali kad dobiju glasove, ne znaju nam ni vrata otvoriti”, istakao je Berisha.

Vidio nas je Kenan Bajrami, koji je ostavio bicikl nekoliko metara dalje te nam se pridružio na ćošku ulice. Za razliku od Berishe i Krasniqija, Bajrami je rekao da će glas dati najpoštenijem kandidatu/kinji, uprkos tome što se mnogi žale na općinu i političare_ke iz tog kraja. Odmah je načeo teme nedostatka pitke vode, nezaposlenosti i prljavštine u naselju.

Kenan Bajrami: “Stalno govore: ‘Doći ćemo, doći ćemo’, ali nikad da dođu.”

Bajrami (41) ne očekuje da će problem u vezi s pitkom vodom biti riješen. Prema njegovim riječima, mještani_ke su više puta odlazili u općinu da porazgovaraju o problemu, no do sada se stanje nije poboljšalo iako su im nadležni_e govorili da će doći.

Bajrami radi — bavi se sakupljanjem konzervi koje zatim prodaje, pri čemu dnevno zaradi tri do pet eura. Rekao je da njegova peteročlana porodica uspijeva preživjeti zahvaljujući socijalnoj pomoći.

Elfete Tatari (61), još jedna mještanka Naselja 29, rekla je da nemaju vode i da većinom moraju plaćati nekoga da im naveliko dovozi napunjene boce, a kako bi imali vode za mjesec dana.

Kako je u poznim godinama, a k tome još ima i hronično visok krvni pritisak te dijabetes, za Tatari je život ionako težak. Porodicu izdržava od svoje penzije i plate Tatarinog sina, koja je niska.

U Tatarinom dvorištu, pored stola i stolica, postavljeno je još nešto: električni stub sa zapetljanim strujnim kablovim i žicama. Stoji tik uz narandžasti zid kuće.

Tatari — koja živi s još šest članova_ica porodice — boji se da bi njena kuća mogla izgorjeti te da bi se njena unučad mogla povrijediti zbog opasnog stuba. “Moj drugi najstariji sin je govorio o ovome na televiziji. Molio je institucije da uklone stub, ali niko nije preduzeo ništa”, rekla je.

Elfete Tatari: “Moj drugi najstariji sin je govorio o ovome na televiziji. Molio je institucije da uklone stub, ali niko nije preduzeo ništa.”

Uroševac, grad koji (ni)je ujedinjen

 

Stotine građana_ki Uroševca okupilo se na otvaranju pothodnika pod nazivom “Jedinstvo grada”. Dana 8. jula 2021. godine u večernjim satima, načelnik Općine, Agim Aliu, poručio je okupljenim građanima_kama: “Ovo je praznik za Uroševac”, dodavši da je projekt u vrijednosti od šest miliona eura realizovan jer je “Uroševac bio dužan da [željezničkom prugom] ne razdvaja građane_ke i ekonomiju na dvije strane”. Prema Aliuovim riječima, taj projekt — okončan manje od tri mjeseca prije lokalnih izbora koji su zakazani za oktobar 2021. godine — iznenadio je čak i skeptike koji su prethodno tvrdili da je to samo san.

Shodno entuzijazmu koji je gajio u vezi s projektom, Aliu se pobrinuo da otvorenje pothodnika bude popraćeno glamuroznim svečanostima, okom medijskih kamera, pa čak i koncertima.

Mada je ovaj projekt zavrijedio ogromnu pažnju na tradicionalnim i društvenim medijima — do te mjere da je postao i mem — Hamide i Faruk Bajrami, koji žive na manje od tri kilometra udaljenosti od pothodnika, nisu prisustvovali svečanom otvaranju. Nisu bili na koncertima niti su se bavili projektom na društvenim medijima. Čak i u toku razgovora koji smo s njima obavili u njihovom domu tek ovlaš su spomenuli ovaj višemilionski, navodno monumentalni projekt.

Hamide i Faruka brinu druge stvari. Oni imaju neke druge zahtjeve i očekivanja od lokalnih vlasti, a povrh svega toga ne vjeruju da su se građani_ke i privredni subjekti odjednom ujedinili — iako su oboje naglasili da je Općina na čelu s Aliuom napravila i neke dobre stvari.

U proteklih 20 godina Hamide i Faruk su zasnovali porodicu u jednospratnoj kući u naselju Salahane, gdje mahom žive Aškalije_ke.

Hamide Bajrami: “Da mogu poslati djecu u vrtić, sigurno bih radila.’’

 

 

 

Faruk Bajrami: Je nekoliko godina ručavao odvojeno od svojih kolega_ica, i to jer su ga diskriminisali na osnovu etničke pripadnosti. “Vremenom su se stvari promijenile zato što sam im počeo činiti usluge [obavljati njihove poslove.”

Hamide i Faruk su rekli da su njihovi životi prožeti pričama o diskriminaciji na osnovu etničke pripadnosti, finansijskim poteškoćama te o manjku pristupa javnim dobrima dostupnim u Uroševcu. Jedini izvor prihoda koji je porodica Bajrami imala tokom godina bilo je ono što je  Faruk zaradio radeći u tvornici lima u obližnjem selu.

Faruk je rekao da je nekoliko godina ručavao odvojeno od svojih kolega_ica, i to jer su ga diskriminisali na osnovu etničke pripadnosti.

“Vremenom su se stvari promijenile zato što sam im počeo činiti usluge”, rekao je, dodavši da je upravo tamo izučio metaloprerađivački zanat — što mu se kasnije isplatilo. Prije nekoliko godina je otvorio malu zanatsku radnju gdje izrađuje lim, od čega izdržava porodicu. Tamo je zaposlio i svog rođaka kog je othranio sa svojom suprugom nakon što su njegovi roditelji preminuli.

Hamide nikada u životu nije imala priliku da radi s obzirom na to da se morala brinuti o djeci. Dotakla se poteškoća na koje su njena djeca nailazila u praćenju školskih časova putem interneta. Počevši od marta 2020. godine, nastava se odvijala pretežno putem interneta, a u skladu s mjerama koje je Vlada stavila na snagu radi suzbijanja COVID-19.

Lokalne i državne institucije s vremena na vrijeme su pomagale porodicama s nižim primanjima tako što su im nabavljale elektronske uređaje. Istraživanja pokazuju da su se pripadnici_e romske, aškalijske i egipćanske zajednice najviše susretali s poteškoćama u periodu kada je svojoj djeci trebalo da omoguće pristup onlajn nastavi te da su učenici_e iz ovih zajednica uglavnom izostajali s časova. Među njima su i djeca Faruka i Hamide Bajrami, koji nisu dobili nikakvu pomoć od Općine Uroševac.

Njihova djeca su mogla prisustvovati onlajn nastavi jedino putem telefona Farukovog rođaka — tj. kada mu je Faruk na jednosatnim pauzama posuđivao svoj telefon.

Susjed porodice Bajrami, Senad Komorani, također se požalio na Općinu. Komorani (21), koji radi u jednom voćnjaku, rekao je da čelnik lokalne vlasti u Uroševcu nije jednom nije posjetio njihovo naselje u posljednje četiri godine. Usljed manjka ulaganja, u naselju nema mnogo opcija kada je posrijedi društveni život.

“Nema potrebe da idem negdje gdje znam da će me odbaciti. Zbog boje kože ne možemo otići u kafić”, istakao je Komorani, sugerisavši da ne mogu posjećivati ni druge prostore u gradu, kao što su centri za mlade, zato što će biti diskriminisani. “Naselje Maxhupa — tako zovu ovaj kraj.”

Prema njegovim riječima, obećavano im je da će u naselju Salahane biti izgrađen stadion, koji bi pomogao Komoranijevoj zajednici da se integriše.

“Obećali su nam da će stadion biti izgrađen kraj rijeke, ali to se do sada nije dogodilo. Svakome ko je došao rekli smo da nam taj stadion treba”, rekao je Komorani. Pored stadiona, obećano im je da će biti izgrađen centar za mlade. Komorani je rekao i da njegovi prijatelji_ce veći dio vremena provode u baru gdje igraju video-igre, bilijar ili stoni nogomet.

Lokal u kojem borave često se pretvara u muzički prostor gdje se mladi okupljaju i razmjenjuju vlastite stihove, ili prave planove za snimanje pjesama. Tako je lokalna hip hop grupa pod imenom Sallahane 05 nedavno postala hit na društvenim medijima.

Komorani je rekao da je još jedan problem nezaposlenost, što je povezano s rasnom diskriminacijom. Prema njegovim riječima, Općina još uvijek nije preduzela nikakve korake u pravcu rješavanja ovog problema.

Senad Komorani: “Daju nam da radimo u magacinu, ali otiđite i vidite radi li iko od nas na kasi.”

“Daju nam da radimo u magacinu, ali otiđite i vidite radi li iko od nas na kasi.”

Komorani nema nikakvih očekivanja što se tiče oktobarskih izbora, ali ipak će nastaviti glasati — uprkos tome što ne zna za koga, odn. za šta da glasa.

I Hamide Bajrami se osvrnula na ulaganja u naselje. Nju brine to što još uvijek nije imala priliku da radi van svog doma, i to zbog toga što nema vrtića.

“Da mogu poslati djecu u vrtić, sigurno bih radila”, istakla je.

Mada su izuzeta od plaćanja boravka u vrtićima, djeca iz marginalizovanih skupina često se ne mogu upisati zbog toga što javni vrtići primaju ograničen broj djece.

 

Građani_ke samo u vrijeme izbora

 

Na ulazu u prizrensko naselje Terzimahala — u kojem su većinom nastanjeni Romi — kamion je blokirao put. Svako ko je želio proći morao se provući između kamiona i zidova okolnih kuća ili pokušati da se izmigolji kroz nečije dvorište jer je cesta preuska i za ljude i kamione.

Po naselju je kružio neki službenik koji je mještanima_kama nudio mikrokredite. “Ovdje je interesovanje za kreditima veliko”, rekao nam je kada su nam se putevi ukrstili. Ekstremno siromaštvo ujedinjuje romsku, aškalijsku i egipćansku zajednicu širom Kosova. Vjerovatno su zbog toga stanovnici_e ovog naselja na meti finansijskih subjekata koji se bave mikrokreditiranjem — kod njih su administrativni uslovi manji, ali su kamate veće.

Tu smo sreli i Muhameta Alibajra (48), koji je ispred kuće čekao sina.

Muhamet Alibajro: “Govore: ‘Vidi onih maxhupa kako su obučeni. Nemaju ni cipele ni pantole.’ Jesu li se oni ikad zapitali odakle mi uniforma kad košta 33 eura? Gdje da skupim tolike pare? Preko socijalne pomoći?”

“Pričat ću tek kad se stanje promijeni. Ne želim da govorim tek tako, da nešto kažem”, kratko nam je poručio Alibajro.

Živi daleko, u Njemačkoj, ali daljina ga nije odvojila od svakodnevnih briga njegove porodice i cijele zajednice koje je ostavio na Kosovu. Započevši priču o Terzimahali, prvo što je spomenuo bili su crni kablovi koji posvuda, kao paučina, spajaju kuće s obiju strana ceste.

Muhamet je rekao da su mještani_ke u više desetina navrata pozivali nadležne institucije da dođu i pogledaju električne stubove koji se zapale ili izgore svaki put kad padne kiša. S dolaskom kišnih ili snježnih perioda, kako navodi, povećava se opasnost od toga da će kuće siromašnih građana_ki završiti u plamenu. Problem u vezi sa strujnim kablovima umnogome ga zabrinjava jer zna šta će biti ako nečiji dom bude spaljen. Prema njegovim riječima, u tom slučaju bi oni u institucijama kazali: “Nema veze, umro je neki maxhup ili njegovo dijete.”

Diskriminacija nad mještanima_kama Terzimahale, koja prema Alibajrovim riječima dovodi do toga da su stanovnici_e naselja uskraćeni za pristup osnovnim potrepštinama, otežava njihov svakodnevni život. Takav odnos je očigledan i u školama, gdje djeca trpe osuđivanje zbog toga što nemaju uniformu.

“Govore: ‘Vidi onih maxhupa kako su obučeni. Nemaju ni cipele ni pantole.’ Jesu li se oni ikad zapitali odakle mi uniforma kad košta 33 eura? Gdje da skupim tolike pare? Preko socijalne pomoći?”

Alibajro je rekao da je umoran od praznih riječi. Mnogo puta do sada je na vlastitoj koži osjetio surovu realnost — realnost u kojoj stariji bivaju lišeni zdravstvene zaštite, djeca nemaju školske torbe, a mladi se ne mogu zaposliti zbog nepotizma. Zato je odlučan u svojoj nakani da ne glasa.

Predomislio bi se jedino ako bi mu se neko obratio i direktno ga pitao zašto su stvari takve kakve jesu.

Neposredno nakon što smo obavili razgovor s Alibajrom, mladi Mikail Cana nas je pozvao na kafu u lokalnom kafiću. Dok nam ju je konobar posluživao, Cana je spomenuo kako ne zna nikog drugog iz naselja ko radi kao konobar/ica. Prema njegovim riječima, većina mladih osoba iz tog kraja radi u praonicama automobila i teško dolazi do drugih poslova kao što je konobarski. Razlog je to što “ustvari izgledaju loše”. Iako ima utisak da njega lično u Prizrenu širi krug ljudi poštuje, mladić smatra da njegovi vršnjaci_kinje nemaju isti tretman.

Mikail Cana: “Puno su nam lagali, pa me više nije ni briga. Čak više ni na Facebooku ne pratim novine.”

Međutim, istakao je da više ne mari za te probleme.

“Puno su nam lagali, pa me više nije ni briga. Čak više ni na Facebooku ne pratim novine”, naveo je Cana. Otkrivši nam da se namjerava preseliti u Švicarsku, rekao je da u naselju koje planira napustiti ne rade ne samo električni stubovi, već ni rasvjeta. Ulične lampe trepere “kao disko-kugle”.

Gjyla Shopi (78) još jedna je mještanka Terzimahale koja je izuzetno zabrinuta za budućnost mladih.

Gjyla Shopi: “Nadam se da će [političari_ke] uraditi nešto za omladinu, a ne za mene — stariju ženu — jer moje je prošlo.”

Shopi živi sama — njeni sinovi su napustili zemlju — ali ne žali se. Nije željela umanjiti pomoć susjeda koji su praktično jedine osobe koje je obilaze i pomažu joj. Kad god joj je potrebna pomoć, njeni komšije_nice vode je kod ljekara. Odveli su je i da se vakciniše protiv COVID-19, a s njom će otići i na biralište.

To da je već prošla mnogo toga dalo se primijetiti dok je govorila šta očekuje od izbora. Kako je ostala sama u poznim godinama, njena velika želja je da se prilike za mlade ljude jednog dana poprave.

“Nadam se da će [političari_ke] uraditi nešto za omladinu, a ne za mene — stariju ženu — jer moje je prošlo”, rekla nam je Shopi.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0

 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Kosovo 2.0 snosi odgovornost za sadržaj teksta koji ne odražava nužno stavove donatora.