Povremeno pustim ulicama prođu natovareni magarci ili konji, noseći drva iz obližnjih šuma. Drva su jedini ogrijev u Janjevu, a često i jedini izvor prihoda za mnoge stanovnike. U centru je i dio tvornice za preradu plastike, jedine preostale, u kojoj i radi dio Janjevaca.
Janjevo je bilo poznato po siru i sudžuku, te vinima, koje je danas skoro pa nemoguće naći. Nikola, jedan od zadnjih malih proizvođača i jedan od oko 150 Hrvata u ovom mjestu, kaže nam kako će i on prestati uskoro sa proizvodnjom. Od mnogobrojne porodice u Janjevu ostali su on, supruga i jedan sin.
No, tokom pandemije, supruga je dobila koronu i nikada se nije do kraja oporavila. Nikola kaže da stari i sve teže radi na zemlji, a njihov sin ne može sve raditi sam. Tako su odlučili da od naredne godine prestanu praviti i sudžuk i sir, da prodaju stoku i žive od onog što im ostane, ušteđevina, penzija i pomoći koju im šalje porodica iz Hrvatske. Drugačije, kažu, ne može. Sir i sudžuk teško plasiraju na tržište, a nemaju mogućnost angažovati nekoga da im pomogne na zemlji.
Hrvati u Janjevu su ponosni na svoju prošlost, a trude sa napomenuti i kako je mjesto dalo i jednog zlatnog olimpijca – Josipa Glasnovića, koji je prošlog novembra prvi put kao odrasla osoba, došao na Kosovo.
Tek petkom se atmosfera mijenja, kada je na glavnom trgu mala pijaca i dolaze i ljudi iz okolnih sela.
Do početka devedesetih, u Janjevu i okolici je bilo registrovano oko 750 privrednika. Kroz povijest, Janjevo je bilo poznato po rudnicima srebra i olova, te zanatlijama, zbog čega je bio trgovačko središte ovog dijela Kosova. U 20. stoljeću, razvila se i metaloprerađivačka industrija, te prerada plastike. Danas je ostalo manje od 10 registrovanih privrednika.
Ulicom Dubrovnik, iz centra grada, penjemo se do crkve Svetog Nikole. Sa platoa crkve vidi se dobar dio grada i tek tu posjetilac može dobiti sliku mjesta koje je nekada bilo bogato i lijepo. Vide se velike kuće sa dvorištima i starinskim kapijama. Planine koje iz centra izgledaju skoro pa prijeteće, odavde se čine pitome i daju zaštitnički osjećaj.
U crkvi nas dočekuje don Matej Palić, don Mateo, Janjevčanin koji se nakon studija van Kosova vratio te jedno vrijeme bio svećenik u Letnici, a onda u Janjevu. I njegova porodica je uglavnom napustila ovaj kraj, te nam don Mateo priča o rodnoj kući koja propada. Ugostio nas je u sobi punoj knjiga između kojih je u jednom uglu postavljen televizor na kojem dok pričamo ide program sa HRT, hrvatskog javnog servisa. Don Mateo nam priča kako je sam naučio albanski i kako mise drži na oba jezika. “Samo sam zamolio Albance koji dolaze u crkvu da mi pomognu da ne bih nešto pogrešno izgovorio i rekao nešto neprimjereno za bogosluženje”, kaže.