Zaboravljeni ljudi
Još jedan talas odlaska Hrvata sa Kosova.
Ne tako davno, prije nekih tridesetak godina, na Kosovu je živjelo skoro 9.000 etničkih Hrvata, većina na području Janjeva i Letnice. Danas ih je manje od 200, i uglavnom je riječ o starijim osobama, dok mlađi koji su još tu samo čekaju prvu priliku da odu.
Među onima koji čekaju kada će doći njihov trenutak da odu jesu i tri mladića, sva trojica ispod 20 godina, koje smo sreli u dvorištu crkve Svetog Nikole prilikom jedne od naših posjeta Janjevu tokom proteklih nekoliko mjeseci.Kao i većina ljudi sa kojima smo pričali u Janjevu, ali i Letnici, ne žele da se njihova imena spominju u medijima, niti da ih slikamo. I jedni i drugi kažu – loše iskustvo.
Na pitanje šta rade i kako žive u ovom mjestu, gotovo uglas odgovaraju: “Gubimo vrijeme!”
Kažu da se nadaju da će uskoro krenuti ka Hrvatskoj i dodaju kako još nemaju hrvatske dokumente te kao i svi Kosovari moraju čekati na vizu. Nadaju se da će moći ostati u Hrvatskoj, gdje imaju obitelj.
“Znamo da će biti teško. Nije ni Hrvatska idealna”, jedan od njih kaže, dodajući kako će počet kao sezonski radnici, vjerovatno negdje na moru. Kako i šta nakon sezone, još ne znaju.
“Ovdje nema razloga da ostanemo. Nema ništa”, govori jedan dok ostali klimaju glavama.
Iz Janjeva imaju jednom dnevno autobus do Prištine. Većina njihovih vršnjaka već je otišla – i njih trojica nemaju skoro nikoga za druženje. Kažu da ako ostanu, nikada neće imati šansu da upoznaju djevojku, ožene se ili osnuju porodicu.
Zimu i proljeće 2022. godine sva trojica su provela brojeći dane do konačnog odlaska.
Janjevo
Janjevo je polupusto mjesto, na kraju puta, nekih dvanaestak kilometara od Prištine. Kuće, crkva i džamija utisnuti su između planina i stisnuti u uske ulice, od kojih su neke do danas prekrivene kaldrmom. Teško je naći kuću u kojoj neko živi i koja nije oštećena. Neke su tako davno napuštene da iz njih raste drveće ili su im jedini stanovnici životinje, bilo ulični psi koji su tu našli sklonište, bilo domaće životinje koje nadgleda neko od Janjevaca.
U centru mjesta je ambulanta, mjesna zajednica, mesnica, par kafića i javna kuhinja, najposjećenije mjesto u Janjevu, gdje se dnevno dijeli po jedan obrok za oko 126 korisnika, svih vjera i nacija.
Povremeno pustim ulicama prođu natovareni magarci ili konji, noseći drva iz obližnjih šuma. Drva su jedini ogrijev u Janjevu, a često i jedini izvor prihoda za mnoge stanovnike. U centru je i dio tvornice za preradu plastike, jedine preostale, u kojoj i radi dio Janjevaca.
Janjevo je bilo poznato po siru i sudžuku, te vinima, koje je danas skoro pa nemoguće naći. Nikola, jedan od zadnjih malih proizvođača i jedan od oko 150 Hrvata u ovom mjestu, kaže nam kako će i on prestati uskoro sa proizvodnjom. Od mnogobrojne porodice u Janjevu ostali su on, supruga i jedan sin.
No, tokom pandemije, supruga je dobila koronu i nikada se nije do kraja oporavila. Nikola kaže da stari i sve teže radi na zemlji, a njihov sin ne može sve raditi sam. Tako su odlučili da od naredne godine prestanu praviti i sudžuk i sir, da prodaju stoku i žive od onog što im ostane, ušteđevina, penzija i pomoći koju im šalje porodica iz Hrvatske. Drugačije, kažu, ne može. Sir i sudžuk teško plasiraju na tržište, a nemaju mogućnost angažovati nekoga da im pomogne na zemlji.
Hrvati u Janjevu su ponosni na svoju prošlost, a trude sa napomenuti i kako je mjesto dalo i jednog zlatnog olimpijca – Josipa Glasnovića, koji je prošlog novembra prvi put kao odrasla osoba, došao na Kosovo.
Tek petkom se atmosfera mijenja, kada je na glavnom trgu mala pijaca i dolaze i ljudi iz okolnih sela.
Do početka devedesetih, u Janjevu i okolici je bilo registrovano oko 750 privrednika. Kroz povijest, Janjevo je bilo poznato po rudnicima srebra i olova, te zanatlijama, zbog čega je bio trgovačko središte ovog dijela Kosova. U 20. stoljeću, razvila se i metaloprerađivačka industrija, te prerada plastike. Danas je ostalo manje od 10 registrovanih privrednika.
Ulicom Dubrovnik, iz centra grada, penjemo se do crkve Svetog Nikole. Sa platoa crkve vidi se dobar dio grada i tek tu posjetilac može dobiti sliku mjesta koje je nekada bilo bogato i lijepo. Vide se velike kuće sa dvorištima i starinskim kapijama. Planine koje iz centra izgledaju skoro pa prijeteće, odavde se čine pitome i daju zaštitnički osjećaj.
U crkvi nas dočekuje don Matej Palić, don Mateo, Janjevčanin koji se nakon studija van Kosova vratio te jedno vrijeme bio svećenik u Letnici, a onda u Janjevu. I njegova porodica je uglavnom napustila ovaj kraj, te nam don Mateo priča o rodnoj kući koja propada. Ugostio nas je u sobi punoj knjiga između kojih je u jednom uglu postavljen televizor na kojem dok pričamo ide program sa HRT, hrvatskog javnog servisa. Don Mateo nam priča kako je sam naučio albanski i kako mise drži na oba jezika. “Samo sam zamolio Albance koji dolaze u crkvu da mi pomognu da ne bih nešto pogrešno izgovorio i rekao nešto neprimjereno za bogosluženje”, kaže.
Svjesni da djeca u školi uče srpsko narječje, don Mateo u crkvi organizuje dodatne časove hrvatskog jezika. Između knjiga je i velika crno-bijela fotografija tri mladića sa Majkom Terezom. “Da, to sam ja, davno nekada”, kaže don Mateo, napominjući kako je Majka Tereza posjećivala i Janjevo.
Sa puno ljubavi don Mateo priča o Janjevu, tradiciji, kulturi, prirodi. Sa jednako toliko tuge govori o odlasku ljudi i budućnosti. “Ovdje nema budućnosti, bojim se”, kaže.
Priča nam o sigurnosti koja je narušena nizom pljački u kućama, zbog čega su Janjevci mjesecima živjeli u strahu. U novembru su o ovom upoznali i Andreja Plenkovića, hrvatskog premijera tokom njegove posjete Kosovu, te su njemu i zvaničnicima koji su ga pratili rekli da će svi napustiti Janjevo ako neko ne reaguje. Nakon toga, uhapšeno je pet osoba, a policijske patrole su pojačane.
Don Mateo se, zajedno sa lokalnim imamom, brine za cijelo Janjevo. “Nekada smo imali vijeće staraca, a danas to radimo nas dvojica”, priča don Mateo, dodajući kako se njih dvojica trude riješiti i probleme u kontaktu sa institucijama, međusobne svađe, pomoći ljudima kojima treba na bilo koji način.
U dvorištu crkve srećemo još dva Janjevca, braću. Jedan živi u Srbiji, drugi u Hrvatskoj, dok su im roditelji i dalje u Janjevu, mjestu koje zovu domom. “Nekada je Janjevo bilo kao Pariz”, pričaju dok stojimo u dvorištu crkve. “Ulice su bile čiste, ljudi bogati, sve je mirisalo. Danas, jedva da je nešto od toga ostalo.”
Nije pozitivniji ni matičar Lulzim Gashi. Kaže da se već odavno njegov posao svodi na pomaganje ljudima da dobiju dokumente kada odlaze, bilo u druge zemlje ili na drugi svijet. Novorođenih i brakova odavno nema u Janjevu. On kaže da je nekada u mjestu i okolici živjelo oko 4.000 ljudi. Danas ih je oko 1.600, ali svaki dan manje.
Sve rjeđe dolaze i ljudi iz dijaspore. “Rat je učinio svoje. Žalosno je kada se korijen isiječe. Stablo se samo sruši”, kaže sjetno don Mateo.
Prošle godine je u sastav međunarodnih mirovnih snaga na Kosovu pod vođstvom NATO, to jest KFOR-a, prvi put došao i odred iz Hrvatske. Vojnici su posjetili oba mjesta, Janjevo i Letnicu, no nisu tu i stacionirani, što neki od mještana zamjeraju. Kažu da bi se osjećali sigurnije, ali i da bi to oživjelo mjesto.
Preostali Janjevci čuvaju dijelove kulturnog naslijeđa Kosova, svoj jezik i kulturu, te crkveno zvono za koje se vjeruje da datira iz 1368.
U jednom od pet lokalnih kafića, srećemo dvojicu Janjevaca koji su ostali na Kosovu, iako su im porodice davno otišle. Jedan ima dokumente tri države, drugi samo kosovsku ličnu kartu. “Nigdje ne idem”, kaže nam i dodaje da naprosto nikada nije želio trošiti vrijeme na komplikovane procedure da dobije dokumente. “Imam ličnu kartu i to mi je dovoljno za život ovdje.” Obojica nam kažu da se promjenama ne nadaju.
O politici niko u Janjevu neće da priča. “Politika je nešto drugo od života. Politika je, u prevodu, laž”, najviše je što smo uspjeli čuti i to u razgovoru sa mještanima okupljenim u kafiću, dok je padao mrak hladnog decembarskog dana u pustom Janjevu, u kojem nema ni ulične rasvjete.
Don Mateo se ipak i dalje nada. Priča sa Janjevcima svih nacija i pokušava ih nagovoriti da se bave privredom, turizmom, pokušava pričati o ekologiji, da pokreću biznise. Na pitanje da li se plaši budućnosti samo kaže: “Tu sam.”
Letnica
Na jugoistoku Kosova, na 755 metara nadmorske visine nalazi se Letnica. Janjevci, ali i ljudi iz drugih gradova Kosova i Sjeverne Makedonije, svih religija, ovdje dolaze iz dva razloga – hodočašće na drevno svetište Majke Božje Letničke i restoran Dubrovnik. Pored crkve i restorana, u mjestu ima još jedna mala prodavnica i bezbroj praznih kuća i napuštenih objekata. Nema ni ambulante, nema kafića, a ni autobus ne vozi do ovog mjesta na kraju puta. Tišinu prekida samo povremena buka krava koje slobodno prošetaju gradićem. Mještani nam kažu da su toliko izolovani da im nije došla ni korona i da je samo jedna osoba bila bolesna tokom cijele pandemije.
Šest dana sedmično, petnaestak starijih Hrvata dolazi u restoran po jedan obrok dnevno. Najstarije su sestre Petra i Marija, jedna rođena 1933, a druga 1938. Upoznali smo ih dok su se odmarale na stolicama ispred restorana tokom jednog od prvih sunčanih dana u martu.Uglavnom se žale. Na vrijeme, na hranu, na doktore, na druge starce koji dolaze po hranu.
Josefina i Mile Dokić, vlasnici restorana, ljudi u pedesetim godinama, među mlađima su u mjestu. Kažu da obroke obezbjeđuju već nekih deset godina i to uz pomoć fonda iz Hrvatske za pomoć Hrvatima u dijaspori. Prve godine su imali pedesetak korisnika. “Znamo da uskoro neće biti nikoga”, kažu.
Restoran je i mjesto susreta za starije Letničane koji, kada dođu po hranu, malo posjede, sačekaju ko će još doći, popričaju, a onda se svako vrati u svoju osamu. Djeca su im već odavno otišla, i danas šalju novac i dolaze u posjetu par puta godišnje.
Paulina je zadnja Letničanka koja nosi tradicionalnu nošnju. Molimo je da nam pokaže nošnje koje ima. “Imam samo ovu jednu, običnu”, kaže dok nam donosi iz kuće bijelu vunenu halju, kecelju, čarape i ostale dijelove nošnje. “Imam ih ja puno, ali su mi u drugoj sobi, a zaključala sam i ne znam sada gdje mi je ključ”, priča. No, u martu, kada smo je posjetili, bila je u crnini nakon što joj je preminuo jedini sin koji je živio sa njom u Letnici. Iako je od smrti prošlo više od mjesec dana, Paulina još plače dok priča o njemu. Kaže da ni prije a ni nakon njegove smrti, nije željela napustiti Letnicu. “Ovdje je Majka, ne mogu ja daleko od nje”, kaže pokazujući u pravcu crkve. “Dok je ona tu, i ja sam.”
Paulina, kao i ostare starije mještanke, oko vrata nosi mali srebreni medaljon sa likom Majke Božije, koji visi o crvenom koncu. Kip Majke Božije čuva se u mjesnoj crkvi već stoljećima.
Otac Marjan Demaj, inače iz jednog od obližnjih sela, svakog dana drži misu na dva jezika – albanskom i hrvatskom. I jednu i drugu pred skoro praznom crkvom, izuzev tokom ljeta kada dolaze hodočasnici. Predanja kažu da kip Majke Božije u ovoj ckrvi – a mnogi je zovu Crna Bogorodica – ima čudesnu moć. Legende kažu i da su neki vidjeli suze na njenom licu. Stoljećima crkvu obilaze žene svih vjera i nacija i mole se da dobiju djecu ili da im djeca ozdrave. Pored Crne Bogorodice, zidovi su oslikani likovima tamnoputih ženskih anđela. Nije poznato porijeklo ni statue niti slika na zidovima.
Mjesto je važno za katolike širom svijeta jer se ovdje zaredila Agnes Gonxha Bojaxhiu – Majka Tereza, a nakon što je godinama dolazila iz Makedonije sa roditeljima na hodčašće. Iz Skoplja je u Letnicu prije najmanje 400 godina donesen i kip Majke Božje Letničke.
Vjernici koji dolaze u Letnicu sada pored crkve obilaze i Put Majke Tereza, krivudavi šumski puteljak koji povezuje Skoplje i Letnicu, i koji jednim dijelom vjernici tokom hodočašća pređu bosi.
Crkva je inače izgrađena 1866. godine, ali je nekoliko puta rušena i obnavljana, da bi 1928. ponovo bila izgrađena i to po nacrtima katedrale u Sarajevu.
Otac Marjan i nekoliko časnih sestara trude se pružiti podršku starim Letničanima. Sestre ih obilaze, a po potrebi mogu pružiti i osnovnu medicinsku njegu, ili odvesti nekoga doktoru u obližnju Vitinu. Doktor u Letnicu dolazi jednom sedmično.
U sklopu crkve je i nekoliko soba u kojima ljeti odsjedaju hodočasnici. Sveštenik kaže da pokušava nagovoriti dijasporu da dolazi češće, da razmisle o povratku i obnovi kuća. “Ko želi, mi im omogućimo da umjesto u hotelima izvan Letnice spavaju u sobama uz crkvu”, kaže sveštenik. “Tako osjete život ovdje i mogu donijeti odluku da li da se vrate.” Za sada nema povratnika, a u mjestu živi tek oko 200 ljudi.
“I ljudi koji žive ovdje, većina razmišlja da ode”, priča nam Josefina dok priprema dnevni obrok u restoranu. Njih dvoje ostaju, ali su im djeca već odavno otišla i počela živote daleko od Kosova. Restoran koji je porodični biznis već nekoliko generacija nisu sigurni da će imati kome ostaviti.
Povijest
Historijski zapisi kažu da su prije nekih 800 godina, iz Dubrovnika i Hercegovine, kao radnici, rudari, na Kosovo došli katolici. Jedan dio se naselio na području Janjeva, nekih dvanaestak kilometara od današnje Prištine, a drugi u okolinu Letnice, blizu granice sa sadašnjom Sjevernom Makedonijom. Danas se njihovi potomci identifikuju kao etnički Hrvati. Na tim prostorima su i živjeli do početka devedesetih godina prošlog vijeka i raspada Jugoslavije.
Masovni odlazak Kosovskih Hrvata počinje sa početkom rata u Hrvatskoj. Godine 1991. u okolinu Letnice dolazi Vojislav Šešelj, ultranacionalistički političar iz Srbije, koji je tokom jednog od javnih nastupa izjavio kako Hrvate iz Srbije (u tom trenutku Kosovo je još bila jedna od pokrajina unutar Srbije) treba deportovati “u njihovu Hrvatsku”. Uslijedili su mjeseci puni tenzija i straha, a zabilježeno je i nekoliko incidenata u kojima je stradala imovina Hrvata.
Istovremeno i život biva sve teži. Rat je učinio da i Letnica i Janjevo skoro ostanu odsječeni od ostatka Kosova, a stanovnici prinuđeni da se okrenu jedni drugima, te postaje sve teže preživjeti. Za dijasporu koja je uvijek bila značajan faktor za oba mjesta, postaje sve teže poslati podršku svojim porodicama. U jednom trenutku prestaju dolaziti penzije, a prekidaju se i svi javni prihodi. Tada nacionalističke vlasti u Hrvatskoj šalju poruku Hrvatima na Kosovu da su dobrodošli “u maticu”, te pokreću prvi talas masovnog iseljavanja.
U migraciji od 1991. pomažu kako vlasti u Zagrebu, tako i Crkvi bliske organizacije koje posreduju kako bi što više ljudi izašlo. Organizovani su autobusi, a oni koji mogu priuštiti, svoju imovinu tovare na kamione, i odlaze preko Makedonije, Bugarske, Rumunije i Mađarske, dok stari i bolesni bivaju prebačeni direktno u Zagreb.
Prema dostupnim podacima, od maja 1992. do maja 1993. organizovano je 10 konvoja koji su prevezli oko 2.200 ljudi. Holandski istraživač Ger Duijzings, koji se fokusirao u svom akademskom radu na Hrvate na Kosovu, piše da je prilikom njegove posjete Letnici 1994. godine zatekao tek 20 domaćinstava, te još nekoliko u okolnim selima, i da je riječ uglavnom o starijim ljudima.
Iako im je javno poslana poruka dobrodošlice sa najvišeg državnog vrha, kosovske Hrvate u Hrvatskoj ne dočekuje lijepa situacija. Oni koji su imali porodice u Hrvatskoj, većinom ljudi iz Janjeva, odlaze ka Zagrebu, gdje velika janjevačka dijaspora živi od pedesetih godina prošlog vijeka. Ostali bivaju upućeni u ratom zahvaćena područja u Slavoniji (Voćin i Đulovac) i zaleđe Knina (Kistanje), odakle u isto vrijeme masovno odlaze Srbi, neki ka Kosovu, gdje im srbijanske vlasti dodjeljuju napuštene kuće, uključujući i one u selima oko Letnice i Janjeva. Splitski nezavisni list Feral Tribune opisuje ono što se dešava kao “demografski inžinjering”, tvrdeći da su se o tome dogovorili lideri tadašnje Hrvatske i Srbije.
Iako im je obećano, Hrvati koji dolaze sa Kosova, nisu odmah dobili dokumente te godinama žive kao izbjeglice u napuštenim, često oštećenim, kućama izbjeglih Srba.
Tek od 1995. godine, vlasti im počinju dodjeljivati državljanstva, što automatski povlači i pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, te tržištu rada. Ipak, dio ostaje živjeti u kućama u koje se nisu vratili raseljeni Srbi, iako su im vlasti obećale nove kuće. U slučaju oko 200 Letničana, to se desilo tek u aprilu 2017, kada su dobili ključeve za nove kuće u mjestu Dumače, Petrinja. U polupustim i razrušenim mjestima, uskoro im se pridružuju Hrvati raseljeni iz Vojvodine i BiH, koji također dolaze na poziv vlasti u Zagrebu.
Mjesta u kojima žive Hrvati sa Kosova spadaju u siromašnije općine u Hrvatskoj, vlada velika nezaposlenost, te je nemali broj ljudi prisiljen do danas zavisiti od socijalne pomoći. Kao i na Kosovu, mladi odlučuju otići i pridružiti se velikom talasu onih koji iz Hrvatske migriraju u druge zemlje.
Problem ostaju i odnosi sa domicilnim stanovništvom koje ni do danas nije u potpunosti prihvatilo nove susjede. No, cilj koji su imali političari se ostvario i danas su ovi krajevi naseljeni većinom Hrvatima.
U službenim dokumentima Kosova, Ustavu i zakonima, etnički Hrvati nisu prepoznati kao manjina, i nemaju zagarantovana kolektivna prava ili svoje predstavnike u institucijama.
Ostanak
Hrvati koji su napustili Kosovo ponijeli su sa sobom dio kulturnog naslijeđa ove zemlje – jezik i kulturu. Danas u Hrvatskoj djeluje nekoliko klubova koji okupljaju Janjevce i Letničane, a već nekoliko godina se u Zagrebu održava i manifestacija kojom pokušavaju očuvati jedinstveni jezik kojim govore u oba kraja.
Kako je sve manje ljudi u oba grada, i na samom Kosovu se sve rjeđe mogu čuti ova narječja. Istovremeno, djeca Hrvata i Roma u škole idu po srpskom programu, dok u Letnici više nema djece etničkih Hrvata.
Odluku da djeca pohađaju srpski program donijela je sama hrvatska zajednica, a nakon što im je ponuđena opcija da biraju između programa na albanskom, bosanskom ili srpskom jeziku. Razlog je preživljavanje. Naime, srpske vlasti svima daju mjesečnu stipendiju, te besplatne udžbenike i školsku opremu. Stipendije dobijaju i djeca koja idu u srednju školu po srpskom nastavnom planu, i mnogim porodicama je to izvor prihoda koji im omogućava preživljavanje.
Škola u Janjevu je nekada imala više od 3.000 učenika. Danas ih je manje od 300, od čega je 14 Hrvata i 36 Roma. Nastavnici kažu da je broj djece u školi, svih nacija, svaki mjesec sve manji.
U Janjevu, na prvom spratu škole su djeca koja pohađaju nastavu na albanskom jeziku, a na drugom oni koji nastavu slušaju na srpskom jeziku. Škola ima i dva direktora i odvojen nastavni kadar. Ove godine, samo četiri djeteta koja se izjašnjavaju kao Hrvati upisalo je prvi razred. Sva djeca ulaze na isti ulaz, gdje ih dočeka šareni ćilim i drvena polica za cipele. I prvi i drugi sprat su siromašni i ulazak u školu stvara osjećaj kao da se vraćate u prošlost, barem 30 godina unazad, ako ne i više.
Budućnost se odvija ispred, u školskom dvorištu, gdje se djeca sa oba sprata igraju skupa, i tako uče jezik jedni od drugih i uče jedni o drugima.
Pohađanje nastave na srpskom jeziku nije im od velike koristi. Teško da mogu nastaviti školovanje na Kosovu jer i čak da govore albanski, on nije na nivou koji je dovoljan za nastavak školovanja, niti su diplome koje dobiju priznate. Odlaskom u Hrvatsku moraju savladati hrvatski jezik, verifikovati diplome, te im jedina opcija ostaje Srbija, ili daleko od Balkana.
Na pitanje o tome po kojem programu predaju povijest, jedna od nastavnica u školi u Janjevu kaže da najčešće ne predaju ovaj predmet u učionicama jer teško da imaju odgovore na pitanja o ratovima i svemu što se dešavalo na prostorima na kojima žive. “Teško nam je o tome predavati i znati šta reći djeci”, kaže i dodaje da djeca ni ne pitaju o tome.
Još jedno pitanje na koje nastavici nemaju odgovor jeste o tome kakva budućnost čeka one koji ostanu u Janjevu. “Nema budućnosti ovdje”, kaže jedan od nastavnika sa drugog sprata. “Svaki dan neko ode.”
I kod jednih i drugih, Letničana i Janjevaca, u glasu se osjeti tuga. Svjesni su da i života u Janjevu i Letnici uskoro neće biti. “Idu svi”, kaže nam don Mateo. “Nikome nije dobro ovdje, a niko se ni ne trudi da bude bolje.”
Fotografije: Ferdi Limani / K2.0.
Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.
Zašto je navedena ova klauzula?