U detalje | Mediji

Žene pišu nova pravila u novinarstvu

Piše - 22.04.2020

Istraživačke novinarke prkose rodnim preprekama.

Na Kosovu, kao i drugim zemljama u regiji i šire, još je uvijek prisutan ozbiljan problem rodne zastupljenosti u novinarstvu.

U tačnost ove tvrdnje možemo se uvjeriti čak i ukoliko se samo letimice osvrnemo na programe i izvještaje u svim tipovima medija. Ogromnu većinu intervjuisanih osoba — bez obzira na to da li su posrijedi izvori ili stručnjaci u datoj oblasti — i dalje čine muškarci. Redakcije zanemaruju iskustva žena te tako odašilju slike o spolovima koje pothranjuju nerealistične, stereotipne i ograničavajuće stavove.

No, izgleda da prve napore usmjerene na adekvatnu zastupljenost rodova više ulažu same novinarke nego što te intervencije dolaze iz konkretnih uređivačkih politika.

U oktobru prošle godine, tri novinarke — Saranda Ramaj, Serbeze Hadžiaj (Haxhiaj) i Ardijana Tači (Ardiana Thaçi) — osvojile su glavne nagrade [EU-a] u kategoriji za istraživačko novinarstvo na Zapadnom Balkanu i Turskoj. Sve tri su kroz svoje dugogodišnje iskustvo u ovoj grani novinarstva stavile žene na mapu kada je riječ o pisanju istraživačkih članaka o organizovanom kriminalu, zloupotrebi moći i korupciji — što su do sada [u novinarstvu] uglavnom bile domene muškaraca.

Trenutno zaposlena kao novinarka KTV-a, Tači izvještava o raznim temama, od ratnih zločina i pitanja u sigurnosnom sektoru do korupcijskih afera, i to od početka svoje novinarske karijere prije 15 godina. 

U radu na terenu u posljednjih nekoliko godina uočava da su muškarci u velikom broju podložni korupciji budući da rodna neravnopravnost utječe na učešće u procesima odlučivanja, gdje je tlo za korupciju pogodnije. Ipak, kaže da “korupcija ne poznaje ni dob ni rod.”

Zloupotreba moći je težište njenog novinarskog angažmana i tokom pandemije COVID-19.

Za nju je najveća dilema vezana za upotrebu rodno osjetljivog jezika onda kada su žene zbog nepotizma umiješane u zloupotrebu moći. Tači naglašava da novinarstvo mora težiti ka nadilaženju mentalnog sklopa u kojem se žene definišu kroz njihove odnose s muškarcima, ali dodaje da nekada nema izbora i da se tome mora povinovati.

“Pri izvještavanju se često osjećam loše kada pišem članke o nepotizmu zato što u mnogim slučajevima moram spomenuti kako je zaposlena “nečija supruga”. Međutim, to je više bilo [problem] javnog interesa nego [problem] roda”, objašnjava ona. “U takvim situacijama, nečija žena, sestra, kćerka, može biti etiketirana jer je dobila neku poziciju na osnovu svog položaja u društvu i porodici.”

Zloupotreba moći je težište njenog novinarskog angažmana i tokom pandemije COVID-19. Još i prije uvođenja mjera suzbijanja zaraze, Tači je otkrila da se državne rezerve brašna skladište u magacinu čiji je vlasnik izvjesni dužnosnik Demokratske stranke Kosova (PDK). Odluku o tome donijela je prethodna vlada.

Primijetila je i da društvene mreže već nekoliko godina unazad olakšavaju rad s brojnim izvorima do kojih je prije bilo teže doći bez određenih veza.

“Razvoj društvenih mreža u velikoj mjeri nam je pomogao da dopremo do različitih izvora u institucijama zbog toga što prije nismo mogli dobiti informacije ako se ne bismo direktno sastali s pojedinim izvorima”, ističe ona. “Ipak, što se tiče pristupa izvorima, mislim da povjerenje ljudi nema veze s rodom, već s time koliko ste profesionalni i kako radite svoj posao.”

Tači navodi da u svom novinarskom radu ni unutar ni izvan redakcije nije nailazila na prepreke uslovljene njenim rodom, no tvrdi da niz priča pokazuje da medijske strukture na Kosovu vrve od rodno zasnovane diskriminacije.

Serbeze Hadžiaj — urednica vijesti Radija Kosova — kaže da je u svojoj karijeri koju je provela u raznim medijskim kućama na Kosovu imala priliku doživjeti da njene kolegice i nju poslodavci diskriminišu.

“Kad je na tapeti raspodjela najtežih zadataka, onda se ne libe to raditi, ali ne i kad na red dođe evaluacija”, objašnjava ona. “Postoji neka vrsta nepovjerenja [prilikom zapošljavanja] na rukovodeće i druge više položaje; zazire se od uključivanja žena.”

Jednostavnim prebrojavanjem imena vlasnika/ca i urednika/ca medijskih organizacija možemo zaključiti da medije i uređivačke politike mahom predvode muškarci.

Hadžiaj vezuje sastav redakcija za širu praksu rodne diskriminacije na radnim mjestima, gdje više položaje pretežno zauzimaju muškarci.

Na Kosovu do danas nije provedeno niti jedno istraživanje koje bi dalo pregled ukupnog broja novinara/ki — zajedno s onima imenovanim na više funkcije — razvrstan prema rodu. Međutim, jednostavnim prebrojavanjem imena vlasnika/ca i urednika/ca medijskih organizacija možemo zaključiti da medije i uređivačke politike mahom predvode muškarci.

Kao i Tači, Hadžiaj se u svom dosadašnjem angažmanu fokusirala na teme koje se odnose na zlupotrebu moći od strane muškaraca na pozicijama moći. U svojim prvim člancima objavljenim 1998. godine, u toku rata, bavila se paralelnim obrazovnim sistemom i upravo su posljedice rata ono što već preko dvadeset godina čini gro njenog izvještavanja.

S obzirom na to da su glavni akteri njenih istraživačkih članaka nerijetko bivši vojnici koji su postali političari ili ljudi usko povezani s političkim strankama proizašlim iz rata, Hadžiaj se već dugi niz godina hvata ukoštac s ucjenama i prijetnjama. Neke od standardnih poruka koje dobija glase: “Ti si ruska marioneta”, i: “Tvoja glava je u Srbiji.”

Javno je izjavila da je izgubila povjerenje u policiju i tužiteljstvo još prije nekoliko godina, kada je jedan od policijskih istražitelja izmijenio činjenično stanje u toku istrage pokrenute u vezi s jednom od prijetnji koje je novinarka prijavila policijskim organima. Slučaj je dobila tek nakon dva sudska postupka.

Hadžiaj je jednom primala prijetnje smrću dok je istraživala zloupotrebe za koje su odgovorni ratni veterani. Nadalje, prije dvije godine su nepoznata lica u dva navrata ofarbala njen automobil u crveno nakon što je pisala o ubistvima počinjenim u poslijeratnom periodu.

Iako su je podržale domaće i međunarodne organizacije poput Udruženja novinara Kosova (AGK) i Reportera bez granica kao i drugi kolege/ice, RTK (njen poslodavac) nikada nije osudio prijetnje koje su joj upućene. Ova medijska kuća se više puta našla na meti kritika zbog političkog naginjanja ka PDK, stranci koja je najduže bila na vlasti u vremenu nakon proglašenja nezavisnosti.

Na Kosovu do danas nije objavljena nijedna publikacija koja bi ponudila analizu rodnih razlika u pogledu prirode prijetnji novinarima/kama.

Za to vrijeme, diskusija o činjenici da su novinarke često suočene sa seksizmom na radnom mjestu izostaje i u i van redakcija. Analogno tome, seksualno uznemiravanje koje čine novinari i urednici još uvijek je tema skrivena unutar medijskih zidova. Hadžiaj naglašava da je jedan od razloga tome bojazan da će oni koji progovore o tome izgubiti posao.

"Pomislite na kompleksnost svega toga i onda naprosto ne želite prijaviti takav slučaj." Serbeze Hadžiaj, novinarka

Serbeze Hadžiaj, novinarka

Razna globalna istraživanja i studije pokazuju da je uznemiravanje na društvenim platformama — od neumjesnih poruka seksualnog sadržaja do prijetnji smrću — sve veći problem s kojim se novinarke susreću u današnjem dobu.

Na Kosovu nije obavljena niti jedna studija koja obuhvata novinarke i koja bi pružila uvid u rasprostranjenost uznemiravanja na internetu, no priče izvan virtualnog svijeta ukazuju na to da su novinarke izložene uznemiravanju na terenu.

Hadžiaj ističe da je doživljavala seksualno uznemiravanje od muškaraca na pozicijama moći, posebno od onih u politici. Za nju je najtužnije iskustvo bilo ono od prije nekoliko godina, kada je u Skupštini Kosova — kako tvrdi — jedan od zastupnika pokušao seksualno napastvovati.

“Preovladava kultura nekažnjivosti, naročito kad se radi o seksualnom uznemiravanju. U jednom trenutku pomislite na kompleksnost svega toga i onda naprosto ne želite prijaviti takav slučaj”, dodaje ona. “To je prije svega važilo kada mi je jednom prilikom poruke slao jedan političar: tada nije bilo pametnih telefona niti snimaka zaslona.”

Šćipe Đocaj (Shqipe Gjocaj) je još jedna novinarka čija se sigurnost na terenu ugrožava. Navodi da se prilikom istraživanja na raznim lokacijama — od zatvora za žene do bolnice u Peći — nerijetko suočava sa seksističkim vokabularom i uznemiravanjima.

“Primijetite neku vrstu opasnog okruženja”, kaže ona. “[Muškarci na pozicijama moći] internalizirali su seksističku praksu seksualnog uznemiravanja. Oni seksualno uznemiravanje ne prepoznaju kao neprofesionalno ili nedolično ponašanje, a kamoli kao krivično djelo definirano u Krivičnom zakoniku. Naprotiv, stvari koje izgovaraju u njihovim očima su komplimenti.”

Đocaj se istakla raskrinkavajući institucionalni seksizam i mizoginiju, bilo kroz analize i komentare ili kroz istraživanja. Nekoliko godina je radila kao novinarka frilenserka objavljujući pomno istražene priče o temama o kojima se prethodno nije govorilo u javnosti, kao što su smrtnost trudnica i porodilja te silovanje u braku.

Tači, Hadžiaj i Đocaj svojim su radom i uspjehom dokazale da je posljednjih nekoliko godina označilo novu fazu u kosovskom novinarstvu.

Imajući u vidu to da zastupa prava žena i redovno čita, neminovno se oslanja na feminističku literature koja joj služi kao okidač za rad na temama o kojima se malo izvještava, a koje podcrtavaju kršenja ženskih prava.

“Silovanje u braku, recimo, niti je obrađena tema u žurnalistici, niti su se nevladine organizacije koje se bave pravima žena angažirale ili javno zalagale za zaustavljanje ovog vida nasilja koje vrši intimni partner”, naglašava ona. “Dok sam istraživala ovu temu kao novinarka, imala sam priliku razgovarati s osobama iz institucija, stručnjacima/kinjama za rodna pitanja kao i aktivistima/cama kako bih apostrofirala način na koji se ovaj problem — o kojem naširoko čitam u akademskoj feminističkoj literaturi — manifestira na Kosovu.”

Đocaj pripada grupi novinara/ki suprotstavljenih tradicionalnom načinu izvještavanja s načelom nepristranosti i neutralnosti. Prema njenim riječima, aktivizam s određenim ciljem — poput zastupanja ljudskih prava — mora ići ruku pod ruku s novinarstvom.

“Pored užitka koje mi pruža na ličnom nivou, ovakav proces pisanja ujedno je vrlo važan segment mog angažmana u okvirima feminističkog aktivizma. Ne ograničavam se samo na komentare, već i istražujem pojedine teme”, dodaje ona.

“Odnedavno govorim o svome radu na televiziji, što sam prije nerado radila. Sada smatram da je to neophodno zbog toga što su neki vrlo ozbiljni problemi, neke vrlo osjetljive teme, neki aspekti kršenja prava žena, zatvoreni unutar određenog čitateljstva.”

Tači, Hadžiaj i Đocaj svojim su radom i uspjehom dokazale da je posljednjih nekoliko godina označilo novu faza u kosovskom novinarstvu, koje ponovo ispisuju upravo novinarke.

One su također demonstrirale da mediji i novinarska zajednica što prije moraju učiniti borbu protiv rodno zasnovane diskriminacije svakodnevnom temom unutar i izvan redakcija da bi zaštitili integritet i sigurnost novinarki.K

Naslovna fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0. 

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.