Perspektive | Foreign Relations

Kosovo mora iskoristiti trenutak i preoblikovati narativ o prošlosti

Piše - 23.02.2021

Nova Vlada mora državnoj spoljnoj politici dodati jedan značajan element.

Ljudi na Kosovu su prošlog marta, usred pandemije, muku mučili i sa srušenom Vladom. Neki su taj događaj nazvali i državnim udarom pod Trampovim vođstvom. Međutim, narod Kosova je imao poslednju reč i to na nedavno održanim parlamentarnim izborima, na kojima je zabeležena najveća izlaznost od proglašenja nezavisnosti 2008. godine.

Na izborima ubedljivom pobedom, koja je oborila sve rekorde, pobedio verovatno novi premijer Aljbin Kurti (Albin Kurti) i njegovo progresivno Samoopredeljenje (VV). Ovo je još značajnija pobeda za demokratsku konsolidaciju Kosova posle višegodišnjih političkih sporova, spornih izbora i nasleđa zarobljene države.

Pošto se pobeda VV-a zasniva na platformi za borbu protiv korupcije, nova radna mesta, ekonomsko restrukturisanje i socijalnu zaštitu, očekivanja građana su veća nego ikada ranije.

Iako će reformisanje domaćih struktura na Kosovu biti nalik na herkulovski podvig, Kurtijeva Vlada će se, na međunarodnom planu, suočiti sa možda najvećim egzistencijalnim problemom — odbrana i učvršćivanje suvereniteta uprkos uspešnim kampanjama susedne Srbije za “povlačenje priznanja” i revizionističkoj istoriji.

Ovde se krije spoljnopolitička nedoumica.

Na koji način Kosovo treba da se upusti u ispunjavanje spoljnopolitičkih ciljeva, kao što su priznanje u međunarodnoj zajednici, državni suverenitet i bezbednost? Takav spoljnopolitički podvig podrazumeva da Kosovo utvrdi svoju nezavisnost i istovremeno ojača odnose sa SAD i EU.

Tu se krije spoljnopolitička nedoumica: Kosovo ne može u potpunosti da utvrdi svoj suverenitet i izvrši pritisak na Srbiju bez reakcije zapadnih aktera, a svoju državnost i bezbednost ne može da održi bez spoljne podrške.

Bolje rešenje bi moglo da bude korigovanje međunarodnog narativa u korist Kosova.

Ovde vam predstavljam neke opcije za nove političke lidere Kosova, od kojih neke deluju izvodljivije od ostalih:

  1. Praćenje stavova SAD i EU

VV je na spoljnopolitičkom planu već zaradio neke ožiljke. Na kraju krajeva, prošlo je manje od godinu dana otkako je Vlada, na čelu sa Kurtijem, uklonjena sa vlasti posle 52 dana vladavine, a zahvaljujući pritisku Trampove administracije koja je htela da buntovnike zameni povodljivijim političarima staroga kova.

Uprkos dugotrajnim težnjama Kosova da učvrsti suverenitet na unutrašnjem i spoljnom planu, da bi preživelo, i dalje mora da daje prednost snažnim vezama i dobroj volji SAD i EU. Kosovo bi svakako trebalo da iskoristi činjenicu ojačanog i povoljnog odnosa sa SAD, pošto je Džo Bajden (Joe Biden), stari prijatelj Albanaca, postao predsednik.

Na kraju krajeva, upravo su SAD kumovale spasavanju kosovskih Albanaca prilikom intervencije NATO 1999, kada je Srbija vodila kampanju etničkog čišćenja. Upravo su SAD zaštitile Kosovo i povele ga do nezavisnosti 2008.

Bilo da se kosovskim političkim elitama i građanima to dopada ili ne, postojanje Kosova i dalje umnogome zavisi od bezbednosne i ekonomske pomoći SAD.

  1. Utvrđivanje suvereniteta — ali po visokoj ceni

Ipak, ako višedecenijska američka podrška nije uspela da ubedi preostalu polovinu članica UN-a i pet država-članica EU da priznaju kosovski suverenitet, zašto bismo sada mislili da će samo ta podrška da nam završi posao? U ovom proteklom razdoblju, Kosovo je skrajnulo sopstvene interese da bi zadovoljilo međunarodne partnere. Neki od primera su osnivanje Specijalizovanih veća Kosova i potpisivanjem kontroverznog Sporazuma o graničnoj demarkaciji sa Crnom Gorom.

Istovremeno, kampanja Srbije je ubedila minimum 15 država da “povuku” svoje priznanje Kosova.

Ako su kosovski lideri ozbiljni u nameri da naprave otklon od kolonijalnih sila od kojih zavise, onda ne mogu stalno da budu na usluzi SAD ili EU, da žrtvuju interese svojih građana radi trunke dobre volje međunarodne zajednice koja još nije ni ukinula vizni režim za građane Kosova koji bi da putuju Evropom.

U tome leži problem. Kosovo ne može jednostrano da deluje, a da pritom ne pretrpi kaznu međunarodnih aktera, što je i potvrđeno fijaskom sa taksama iz marta 2020. U toku smrtonosne pandemije, Trampova administracija je zamrzla 50 miliona dolara finansijske pomoći od vitalnog značaja za Kosovo i zapretila povlačenjem američkih mirovnih snaga iz ovog područja. I sve to zato što Kurti nije hteo da ukine taksu na srpsku robu bez ustupaka.

Međunarodna zajednica je u više navrata od Kosova tražila da sve šargarepe ponudi Srbiji i zatim ga kaznila kada odbije da to uradi.

U potrazi za brzim i plitkim spoljnopolitičkim pobedama, i to pomoću skrivenog dogovora između kosovskog i srpskog predsednika, sav pritisak je izvršen na Kosovo, dok su prestupi Srbije ignorisani. Srpska Vlada je odbila da pitanje kosovskog priznanja stavi na sto, negirala je državne zločine koje je počinila nad etničkim Albancima devedesetih godina i nastavila da vodi kampanju za “povlačenje priznanja”. 

Zbog bojazni da će SAD povući podršku i usled političkih zakulisnih borbi, Kurtijeva Vlada se urušila. Drugim rečima, kada se Kosovo ne povinuje, onda SAD učestvuju u rušenju Vlade.

Iako se administracija SAD drži prijateljskijih pristupa u diplomatiji, Kosovo i dalje ne može da uživa potpunu suverenost, ukoliko to znači da treba da se suprotstavi Americi ili EU; u tom slučaju, mora da plati previsoku cenu. 

Međunarodna zajednica je u više navrata od Kosova tražila da sve šargarepe ponudi Srbiji i zatim ga kaznila kada odbije da to uradi, kao što je slučaj sa prekoatlantskim pretnjama koje su uticale na to da se osnuju Specijalizovana veća Kosova ili da će Kosovo, u suprotnom, morati da se obrati Savetu bezbednosti UN-a.

  1. Protivljenje istorijskom revizionizmu

Ako Kosovo ne može da uživa suverenitet i da se ponaša kao ravnopravni partner, jer mu očajnički treba podrška prekookeanskih šefova, šta mu onda preostaje?

Novi kosovski lideri treba da teže da izdejstvuju još ponešto za Kosovo, čak iako su im mogućnosti izuzetno ograničene.

Sem jačanja veza sa SAD i EU, uspostavljanja reciprociteta u međunarodnim pregovorima i formiranja širih regionalnih i međunarodnih saveza, deo rešenja se krije u promeni narativa na relaciji Kosovo-Srbija, jer je ovo jedina dimenzija nad kojom Kosovo i dalje ima potpunu kontrolu.

Kosovo može da pridobije druge zemlje na svoju stranu, posebno zapadne koje bi htele da učvrste svoj imidž “normalnih država”, i da izvojeva bitku u sferi percepcije javnosti tako što će podsetiti svet na istoriju koja je prethodila aktuelnoj situaciji na Kosovu.

Kosovo mora da se izbori sa pričama o istorijski jednakoj odgovornosti koje su danas u srži rasprave o kosovskom suverenitetu.

Kao što sam zaključila u svom istraživanju, percepcije imaju određenu težinu u međunarodnoj politici. Puko uokviravanje međunarodnog sukoba kao građanskog rata između etničkih grupacija — ili kao jednostrane agresije i sistematskog ubijanja — može da promeni stepen verovatnoće da međunarodna zajednica interveniše. Slično tome, narativi o građanskom ratu i rezultujućim implikacijama o jednakoj krivici Kosova i Srbije mogu da smanje šanse da kosovski suverenitet dobije spoljnu podršku.

Upravo se zato Kosovo mora izboriti sa pričama o istorijski jednakoj odgovornosti koje su danas u srži rasprave o kosovskom suverenitetu — jer je istorija, u stvari, obeležena etničkim čišćenjem kosovskih Albanaca pod palicom Srbije, što su priznali i sami zvaničnici srpske policije.

Srbija danas za pregovaračkim stolom sedi prekoputa Kosova zbog onoga što se desilo devedesetih godina. Srpski moćnik i siledžija Slobodan Milošević, balkanski kasapin, počinio je zločine protiv čovečnosti — iako je umro u zatvoru pre nego što je to dokazano na sudu. Jasno je dokumentovano da su oružane snage Vlade Srbije ubile više od 8.000 civila i proterale oko milion Albanaca sa Kosova.

I zaista, trauma nastala od etničkog čišćenja krajem devedesetih godina nije bila puka anomalija u istoriji etničkih Albanaca koji žive u ovom regionu. Umesto toga, bio je to logički nastavak asimetrije moći i višedecenijske diskriminacije u režiji države, što se jedino može ispraviti uspostavljanjem suverene vlasti nove države.

Cena ignorisanja prestupa Srbije

Srpski predsednik Aleksandar Vučić danas negira ove zločine, pa čak i javno hvali i podržava Miloševićeve namere za dominacijom Srbije. Obraćajući se Srbima u kosovskom gradu Severna Mitrovica 2018. godine, Vučić je rekao da je Milošević bio “veliki srpski lider, namere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji”.

Miloševićeve “najbolje namere” vidljive su danas u svom punom sjaju. Od 2001. godine, ostaci od više od 900 albanskih žrtava rata pronađeni su u četiri mesta u Srbiji — među kojima su i lokacije koje pripadaju Vojsci Srbije — a verovatno je da ima još mnogo masovnih grobnica. Ipak, niko u Srbiji nije odgovarao za ovo zataškavanje. Bez tračka prihvatanja odgovornosti i bez političkih reformi, niko ne može da garantuje da Vlada Srbije neće na Kosovu da ponovi svoje grehe iz prošlosti.

Sem toga što negira dešavanja iz prošlosti, Vučić je u više navrata prkosio zahtevima SAD, i to bez ikakvih posledica. U januaru 2020. specijalni predsednički izaslanik Ričard Grenel (Richard Grenell) zahtevao je da Srbija okonča svoju kampanju za “povlačenje priznanja” Kosova, što je Srbija ignorisala. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić je krajem marta ponovo direktno odbio ovaj zahtev i potvrdio da će Beograd nastaviti da vodi kampanju čak iako Kosovo ukine takse.

Dok srpska država neguje nacionalizam i sve češće negira genocid, ona ostvaruje sve veći uticaj u međunarodnoj zajednici zahvaljujući vezama sa Rusijom i Kinom. Možda je zato Zapad odlučio da koristi političke šargarepe da bi se dodvorio Srbiji. To je jedan od razloga zašto je srbijanski narativ o “dve strane” dobio znatnu pažnju u inostranstvu. Prosto rečeno, favorizovanje Srbije umesto Kosova u tekućim pregovorima trenutno je politički korisno za velike sile.

Kada se nasilje predstavi kao jednaka krivica obeju strana, to je onda najčešće prvi korak ka zaštiti agresora od odgovornosti i posledica.

Dok je Amerika zlostavljala kosovsku Vladu da bi je naterala da bude poslušna i dok su Specijalizovana veća Kosova u Hagu, finansirana novcem EU, optuživala bivšeg kosovskog predsednika Hašima Tačija (Hashim Thaçi) i njegove saradnike za ratne zločine, oni istovremeno ignorišu činjenicu da je srpsko pravosuđe osudilo tek neznatan broj lica za smrt 13.000 ljudi na Kosovu, od kojih je više od hiljadu dece.

Oni ne grde Srbiju ni zbog nabavki zabranjenog oružja iz Rusije, zbog njene ilegalne de fakto vlasti na severu Kosovu ili zbog sve jačeg autoritarnog sistema kod kuće. Umesto toga, zahtevaju da Kosovo napravi ustupke u sferi sopstvene suverenosti i oblika vladavine da bi primirilo svog nekadašnjeg tlačitelja, kao što se desilo kada je zahtevano osnivanje Zajednice opština sa srpskom većinom.

Ovakva pregovaračka asimetrija delimično potiče od potenciranja lažne neutralnosti u proteklim nasilnim zbivanjima na Balkanu. U očima međunarodne zajednice, krivica za sukobe na Kosovu sada je jednako podeljenja između Srbije i etničkih Albanaca na Kosovu, čime se, po prirodi stvari, pomaže srpska spoljna politika, a Kosovu odmaže.

Kada se nasilje predstavi kao jednaka krivica obeju strana, to je onda najčešće prvi korak ka zaštiti agresora od odgovornosti i posledica. Narativ Srbije o građanskom ratu to čini na jedan pametan način. Oni polako nagrizaju istoriju o svesnoj i sistematičnoj politici Vlade Srbije da preseli, ubije i zatvori etničke Albance na Kosovu.

Srbija pobeđuje svaki put kada proturi narativ o građanskom ratu koji se devedesetih godina vodio između jednako moćnih i podjednako krivih strana. Uporno uokviravanje ovakvog narativa, sa naglaskom na “dve strane”, olakšaće Srbiji da natera slabijeg aktera, to jest Kosovo, da prihvati nepovoljan dogovor.

Zašto međunarodna zajednica od Kosova traži da se dodvori svom agresoru radi dobijanja ustupaka, umesto da zahteva od agresora da prihvati stanje?

Najveći strah je taj da će kosovska Vlada morati da amnestira Srbiju za zločine koje je počinila devedesetih godina, možda čak i da prihvati razmenu teritorija pod pritiskom međunarodne zajednice. Postoji bojazan da će Srbija, čak i sa ovim ustupcima, nastaviti da negira kosovsku državnost, istoriju i legitimne pritužbe.

Istina je ta da je Srbija bila agresor čiji su postupci doveli do kosovske nezavisnosti. Zašto onda međunarodna zajednica od Kosova traži da se dodvori svom agresoru radi dobijanja ustupaka, umesto da zahteva od agresora da prihvati odgovornost?

Realnost devedesetih godina je pod napadom revizionističkih lidera i preko Atlantika, koji negiraju zločine Srbije i za sve okrivljuju “obe strane”. Nova kosovska Vlada mora da osmisli kampanju kojom bi odbacila ove tvrdnje o jednakoj krivici za nasilje devedesetih godina i da sve rasprave o suverenosti navede na istiniti istorijski narativ — to jest, da je u pitanju narod koji je podvrgnut državnoj kampanji iz koje su proistekla masovna zverstva.

Pomirenje ne može da se desi ako teramo žrtve da naprave dogovor sa agresorima. Ono može jedino da uspe kada se agresor prozove za ono što je učinio i natera da ispravi greške. Sve dok se međunarodna zajednica ne udalji od narativa o “jednakoj krivici” u kosovskom sukobu, dotle će Kosovo da izvlači deblji kraj, a Srbija će juriti za šargarepama.

Šta Kosovo može da učini u ovom trenutku? 

Kosovo može da se osloni na brojnu albansku dijasporu koja bi mogla da pokrene silnu kampanju u javnosti i medijima protiv narativa o “dvema stranama”.

Treba da iskoristi i američka kongresna saslušanja i druge domaće i međunarodne alatke, gde će predstaviti brdo dokaza o ratnim zločinima Srbije. Ovi dokazi su dostupni u izobilju u vladinim agencijama, međunarodnim i domaćim nevladinim organizacijama, ali i u formi ličnih svedočanstava. Kosovska kampanja bi onda zahtevala ratne reparacije od Srbije, ulaganje novih napora u izveštavanje o statusu nestalih lica i kompenzaciju za žrtve seksualnog nasilja u vreme rata.

Pregovori između Kosova i Srbije treba da počivaju na recipročnim ekonomskim i političkim odnosima, kao i da se kreću u pravcu međusobnog priznanja. Kosovo treba da preuzme kormilo u tim pregovorima, jer je ono oštećena strana, a ne agresor. Međutim, da bi to moglo da ostvari, mora da podstakne međunarodnu zajednicu da razmišlja na isti način.

Kosovo je, sve donedavno, za svoje postojanje dugovalo međunarodnoj zajednici. Ipak, velika pobeda Samoopredeljenja usred pritiska iz inostranstva predstavlja miran čin revolucije i čin suvereniteta, na šta Kosovo ima puno pravo.

Kosovo treba da iskoristi ovaj trenutak i ojača svoju poziciju na međunarodnom planu, i to tako što će insistirati na nepokolebljivom javnom narativu zasnovanom na bolnoj prošlosti i budućnosti koja obećava.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.