Iako su izbori postali uobičajena pojava na Kosovu, rijetko se raspravlja o onome što je zaista bitno u životima birača/ica.

Na skupovima političkih stranaka i televizijskim debatama te u svemu onome što partije pišu i pričaju mnogo je riječi o stranačkim kalkulacijama i manevrisanjima, anketama, sloganima kao i pojedincima/kama, a malo o praktičnim pitanjima koja bi omogućila glasačima/cama da se informišu o tome šta bi mogli očekivati nakon predizbornih kampanja. Kampanja bi u principu trebala služiti upravo toj svrsi: da glasači/ce saznaju za šta daju glas.

K2.0 je u tom kontekstu — i to prvenstveno radi njegovog preispitivanja — porazgovarao sa stručnjacima/kinjama iz raznih oblasti. Nastojali smo da kroz njihove odgovore pobrojimo neke od problema koji nisu tema rasprava, ali koji će biti važni za glasače/ice kada izađu na glasačka mjesta 14. februara.

U serijalu “Izbori 2021, drugačiji pogled” — sačinjenom od osam članaka, od kojih je svaki posvećen jednom konkretnom polju — u tančine razmatramo čemu se ne pridaje dovoljno pažnje, kakva je trenutna situacija i šta bi trebalo biti učinjeno kako bi se okolnosti promijenile u korist građana/ki. K tomu još pokušavamo informisati birače/ice i staviti njihovu dobrobit u fokus rasprave, nudeći rješenja usmjerena na budućnost.

Drugačiji pogled na naše pravo na postojanje lišeno pravdanja

Sintagme kao što su “rodna ravnopravnost”, “jednake mogućnosti” i “društvena pravda” postale su sastavni dio retorike svake stranke. Međutim, prava LGBTQ+ osoba — jedne od zajednica koje se u najvećoj mjeri suočavaju s diskriminacijom na Kosovu — izostaju iz stranačkih programa te javnih predstavljanja premijerskih i skupštinskih kandidata/kinja.

Uprkos tome što se pokret žena ukršta s LGBTQ+ pokretom u zajedničkoj borbi protiv patrijarhalnog sistema — koja počinje od porodice i nastavlja se sve do krovnih institucija — predložene politike rodne ravnopravnosti i dalje zaobilaze te izuzimaju LGBTQ+ osobe.

No, čak je i samo planiranje borbe protiv neravnopravnosti žena i muškaraca još uvijek ograničeno. Stanje je još složenije ukoliko se prisjetimo kako je pandemija akcentovala niz stvarnih rodnih problema: žene provode izolaciju sa zlostavljačima zatvorene u četiri zida, što se ogleda u sve većem broju slučajeva nasilja u porodici; teško su pogođene radnice bez pravovaljanih ugovora te zaposlenice u neformalnom sektoru; povrh svega toga, neplaćeni rad se intenzivirao za nezaposlene, ali i one žene koje učestvuju na tržištu rada.

Političke stranke ni uoči novih izbora nisu razradile jasne planove za iskorjenjivanje sistemske rodne diskriminacije.

Naime, u programu LDK — glavne stranke u vladajućoj koaliciji — rodna ravnopravnost se nigdje ne spominje. S druge strane, program AAK sadrži samo jednu u ovoj domeni relevantnu programsku tačku: cilj isplate tromjesečne novčane pomoći zaposlenim ženama čiji su prihodi viši od minimalne plate.

Iz PDK su u svom programu naveli da će se pozabaviti rodnim stereotipima, nasiljem u porodici, reintegracijom žena i djevojaka koje su preživjele nasilje, poteškoćama u okončanju školovanja kao značajnim problemom u ruralnim područjima, te pitanjima nasljeđivanja imovine. Usto su ponudili i porezne poticaje za privatna preduzeća koja zapošljavaju žene te za preduzeća pod vodstvom žena. Ipak, ostaje nejasno kakvi su planovi provedbe bilo koje od navedenih politika.

U sklopu politike povećanja učešća žena u privredi, PDK je akcent stavio i na “porodiljsko odsustvo” za muškarce. Naime, postojeći zakon isključuje očeve iz brige o djeci, s tim da podaci pokazuju da važeće odredbe o porodiljskom odsustvu produbljuju jaz kada je riječ o učešću žena na tržištu rada.

Uključivanje očeva u brigu o djeci politika je obuhvaćena programom Vetëvendosjea. U njihovom programu je podcrtano da će “trajanje porodiljskog i roditeljskog odsustva ukupno iznositi dvanaest mjeseci, pri čemu će država učestvovati u isplaćivanju [porodiljske naknade].” No, čak ni iz ove stranka nisu precizirali koliko mjeseci će roditelji moći odsustvovati s posla u okviru porodiljskog i roditeljskog odsustva te kako će u tom periodu biti finansijski podržani.

Što se drugih politika tiče, iz Vetëvendosjea su između ostalog spomenuli rast ženskih preduzeća i broja vrtića kao preduslov za stvaranje dodatnog prostora za žene te njihovo uključenje u tržište rada. Osim toga je podvučen i povoljan plan stambenog zbrinjavanja žena glava porodice kao i novčana pomoć namijenjena nezaposlenim majkama, koja će im biti isplaćivana u prvih šest mjeseci nakon poroda.

O ženskim i pravima LGBTQ+ osoba porazgovarali smo s feminističkim aktivistima/cama i stručnjacima/kinjama, među kojima su aktivist Agon Rexhepi; aktivistica i stručnjakinja za rodno budžetiranje, Donjeta Morina; osnivačica i glavna urednica feminističke platforme QIKA, Leonida Molliqaj; te feministička aktivistica Liridona Sijarina. Na pitanja čega nam manjka, koje težnje bismo trebali gajiti i kako ćemo usloviti promjene, eksperti/ce su odgovorili ovako…

Čega nam manjka?

Liridona Sijarina, feministička aktivistica

Dok je realna političko-ekonomska moć na Kosovu i dalje u rukama patrijarhalnih muškaraca, o ženskim pravima se pretežno raspravlja u populističkim raspravama i dopisima u kojima žene još uvijek nisu percipirane kao subjekti (koji su jednaki muškarcima). Danas, mimo koliko-toliko zadovoljavajućih pomaka na pravnom planu, ne postoji niti jedna rodna politika koja bi istinski poboljšala svakodnevni život te položaj žena i u privatnoj i u javnoj sferi. Razlog je to što temelji ovog partijarhalnog sistema do sada nisu prodrmani.

Dva najozbiljnija problema usljed kojih su žene spriječene da uživaju svoja prava jesu neizvjesnost s kojom se suočavaju te njihov položaj u privredi. Učestalost nasilja nad ženama i femicida još uvijek je na alarmantnom nivou, što sigurnost žena čini jednim od najvećih neuspjeha državnih vlasti. Problemi se zatim javljaju i u krugu porodice, koje država — budući da i dalje funkcioniše kao velika porodica — nikada ne uzima za ozbiljno. U tom smislu država jedva da i interveniše u porodičnim krugovima uprkos svim pravnim obavezama koje je preuzela, što često dovodi do toga da su ubice žena muški članovi njihovih porodica.

Naredna u nizu nepravdi je ekonomska neravnopravnost, koja često doprinosi nasilju nad ženama i femicidu. Privreda ostaje područje kojim dominiraju muškarci, što među ženskim stanovništvom uzrokuje neaktivnost i povećanje stope siromaštva. Čak i kada žene postanu dio tržišta rada, dobijaju slabo plaćene poslove te se susreću s raznim oblicima seksualnog uznemiravanja i diskriminacije. A sve to ima zajednički nazivnik: manjak političke volje za promjenom statusa kvo.

Agon Rexhepi, aktivist

Manjak preciznih informacija o LGBTIQ+ osobama jedan je od glavnih faktora koji pridonose rasprostranjenosti homofobije i transfobije. Taj manjak informacija nastaje usljed nerada nadležnih institucija. Naprimjer, u našim obrazovnim institucijama nema pravog seksualnog obrazovanja (ako ga uopće i ima), stoga djeca ne uče ništa o postojanju LGBTIQ+ osoba kao članova/ica društva.

I mediji igraju značajnu ulogu u informisanju šire javnosti o LGBTIQ+ osobama, njihovoj kulturi te izazovima s kojima se suočavaju. Prikazivanje LGBTIQ+ osoba na televiziji uglavnom je “senzacionalističke” prirode. Prema tome, LGBTIQ+ osobe se smatraju “rijetkošću” i “nečim što nije dio nas”. Taj pristup je pogrešan.

Povrh toga, [u sklopu] političkih debata i stranačkih aktivnosti koje su aktualne u ovom predizbornom periodu, o planovima vezanim za LGBTIQ+ prava nikako se ne raspravlja. To nam jasno pokazuje kako institucije zanemaruju LGBTIQ+ zajednicu.

Donjeta Morina, aktivistica i stručnjakinja za rodno odgovorno budžetiranje

Svega [nam manjka]. Žene i djevojke još uvijek su u potpunosti isključene iz procesa planiranja budžeta. Interesi i potrebe ženskih osoba rijetko se uzimaju u obzir pri budžetskom planiranju, uz to što su tokom rasprava o budžetu konsultacije sa ženama svedene na minimum.

Rodno odgovorno budžetiranje zahtijeva integraciju rodne perspektive u svaku fazu planiranja, realizacije, nadzora te procjene državnog i općinskih budžeta. To znači da — načelno gledano — kreatori politika moraju primiti k znanju da iako su žene i muškarci [suštinski] ravnopravni, i jedni i drugi — imajući u vidu njihove društveno-ekonomske razlike — imaju specifične i često različite potrebe, prioritete i interese. Dakle, kreatori politika moraju obratiti pažnju na sve te specifične potrebe i prioritete u svakoj pojedinoj etapi izrade, implementacije, praćenja te revizije budžeta na centralnom i lokalnom nivou.

Koliko se to često dešava? Skoro nikad. Većina javnih institucija i dalje smatra da rodno budžetiranje završava čim budžetska sredstva odu u kasu Ureda za rodnu ravnopravnost [u kojima su zaposleni službenici/e za rodnu ravnopravnost, inače obavezni zaposlenici/e svakog ministarstva i općina]. Takav stav je rezultat dubokog nerazumijevanja toga šta je rodno odgovorno budžetiranje i kako se obavlja.

Pored Zakona o rodnoj ravnopravnosti — koji je rodno budžetiranje učinio obaveznim za sve institucije Kosova — sve ostalo je manjkavo na praktičnom i pravnom planu.

Koje težnje bismo trebali gajiti?

Leonida Molliqaj, glavna i odgovorna urednica platforme QIKA

Političko angažovanje žena je prilika za otvaranje mnogih problema koji nisu bili dijelom javnih rasprava, između ostalog — nažalost — zbog toga što pogađaju samo žene. Kada žene uđu u javnu sferu — kojom trenutno dominiraju muškarci — tek onda se mogu stvoriti nove mogućnosti za artikulaciju i rješavanje problema ugnjetavanja i diskriminacije. Sve dok državu zajedno sa svim njenim mehanizmima kontrolišu muškarci, ne možemo govoriti o sveobuhvatnim i emancipacijskim politikama.

Dokazano je kako su u duboko patrijarhalnom okruženju kvote znatno pomogle ženama iz različitih područja i profesija da postanu zastupnice u Skupštini. Prema tome, kvota je olakšala angažman žena, koje su u patrijarhalnim društvima često potisnute na margine javnog života. Međutim, kvote ne bi trebale biti naš cilj.

Dok god muškarci obnašaju sve organizacijske i vodeće pozicije u političkim strankama, ne može se govoriti o prostoru koji je prikladan za žene. Ipak, trebali bismo shvatiti da rasprava o ženama u politici ne bi valjalo da ostane isključivo na nivou političkog predstavljanja.

Sastav kandidatskih listi je jasan pokazatelj raspodjele moći unutar jednog političkog subjekta. Obično vidimo kako se stranke bacaju u potragu za ženskim imenima samo kada dođe vrijeme predizbornih kampanja, s obzirom na to da moraju zadovoljiti uslov postavljen Zakonom o izborima [koji nalaže da kandidatsku listu jednog političkog subjekta mora sačinjavati najmanje 30% žena]. Stranke nisu trajno opredijeljene da pomažu ženama u pridruživanju njihovim redovima ili u tome da se politički aktiviraju.

Umjesto toga, muškarci se čak i u toku ovogodišnje predizborne kampanje nastavljaju okupljati u “odama” i prostorima kojima žene kroz povijest nemaju pristup. Takvi skupovi politiku čine nedostupnom i nepodnošljivom za žene. Znamo da u odama nema mjesta za žene, tako da je neprihvatljiva činjenica da ih sve političke stranke i dalje koriste kao instrumente u kampanjama.

Sve to ujedno svjedoči o neravnopravnoj konkurenciji između kandidatkinja i kandidata, jer samo kandidati mogu diskutovati o politici i zastupati svoju oblast. Sve dok je takve segregacije zasnovane na rodnoj pripadnosti, nema ni govora o dokidanju tradicionalnih normi.

Agon: Položaj LGBTIQ+ osoba u našem društvu potrebno je drastično promijeniti.

Međutim, prvo se moramo usredsrediti na dobrobit LGBTIQ+ osoba, i to tako što ćemo stvoriti sigurne prostore za njih. Moramo raditi na tome da se mladi pripadnici/e LGBTIQ+ populacije osjećaju sigurnima, prihvaćenima i uključenima u društvo. Javno moramo govoriti o pravima LGBTIQ+ osoba te učiti o povijesti LGBTIQ+ zajednice na Kosovu i šire.

Ekonomsko osamostaljivanje je zdrav način osnaživanja LGBTIQ+ osoba i poboljšanja njihovog položaja u društvu. Shodno tome, trebali bismo nastojati da izradimo konkretne planove za njihovo zapošljavanje, i to u saradnji s LGBTIQ+ osobama.

Nadalje, o LGBTIQ+ zajednici trebalo bi se diskutovati više i u obrazovnim institucijama te bi valjalo razviti i specijalne politike usmjerene na zaštitu LGBTIQ+ učenika/ca od vršnjačkog nasilja.

Isto tako je potrebno da se fokusiramo na to da LGBTIQ+ parovi budu priznati pred zakonom kao i da se u zemlji legalizuje sklapanje istospolnih brakova. U isto vrijeme je potrebno informisati javnost putem medija, ali mediji bi trebali govoriti i o drugim oblastima vezanim za LGBTIQ+ zajednicu.

Liridona: Moramo ulagati napore u ostvarenje dugogodišnjih ideala feminističkog pokreta koji iziskuju ništa manje do jednaka društva i pravedne političke organizacije za sve. Te aspiracije našeg pokreta trebale bi biti principi i ciljevi na kojima počiva rad svake organizacije. U pogledu izrade politika, to podrazumijeva izradu pravednijih politika za žene, pripadnike/ce drugih rodova te članove/ice grupa slabijeg društveno-ekonomskog statusa.

Društvo koje zamišljamo kada govorimo o “promjeni” jeste ono društvo u kojem biti žena, neženja, lezbijka, gej, trans osoba, Rom/kinja, žitelj/ka sela, starija osoba, pripadnik/ca određene vjeroispovijesti ili osoba s invaliditetom ne bi trebalo da vas učini manje vrijednim u očima društva niti bi trebalo biti povod za ugnjetavanje.

Moramo težiti društvu u kojem ekonomska stratifikacija ne postoji. U skladu s feminističkom mišlju — čija sam predstavnica — ne možemo ni pomišljati na dobro društvo sve dok distinkcija između bogatih i siromašnih ne nestane, a dobrobit ne postane pravo svih — ne privilegija manjine.

Šta treba promijeniti kako bi se te težnje ostvarile?

Donjeta: Prije svega mora biti unaprijeđena pravna infrastruktura koja omogućava provedbu rodnog budžetiranja. Zakon o rodnoj ravnopravnosti je nedovoljan, stoga mora biti usvojeno dodatno administrativno uputstvo koje će jasno regulisati korake na putu ka implementaciji rodnog budžetiranja u svim ekonomskim oblastima.

Svaka javna institucija bi trebala bilježiti zasebne rodne podatke u svim sektorima i koristiti ih za svrhe planiranja srednjoročnih budžetskih okvira i godišnjih budžeta. Sistematski proces rodne analize mora biti institucionalizovan u toku budžetskog planiranja. Ministarstvo finansija ne može prihvatiti niti jedan prijedlog budžeta koji nije potkrijepljen niti opravdan detaljnom rodno osjetljivom analizom.

Neophodna je i reforma javnih rasprava o budžetima zato što su iz tih diskusija isključene žene i djevojke, čiji interesi se ne uzimaju u razmatranje pri raspodjeli budžetskih sredstava.

Liridona: Politike koje su pravednije mogu se donijeti jedino feminističkom intervencijom.

Dvije su alternative koje nužno ne isključuju jedna drugu: izlazak na ulicu i mobilizacija — čime se najbolje izražava bijes i revolt potlačenih grupa i pojedinaca/ki — te ulazak kroz povijest marginalizovanih skupina u političke vode. Primjerice, žene — svjesne onoga što ih tlači — kao i druge grupe moraju se masovno početi baviti politikom kako bi je preispitali i uveli progresivne alternative kada se radi o državnoj upravi.

Mi (i država) moramo se odreći liberalne ideje o “neutralnosti”, koja glasi da je ravnopravan tretman svih ustvari pravda, to jest princip u skladu s kojim možemo nastaviti vladati. Nepojmljivo nam je to da je danas — dok su određeni pojedinci/ke i grupe na meti diskriminacije — upravo zbog “pristranosti” moći prisutne kroz historiju zastupljen stav da neutralnost u politici donosi prosperitet građanima/kama.

Ovdje se mora raditi na tome da feministička politika uđe u politički diskurs, i to feministička politika kojom se obuhvataju i uzimaju u obzir gledišta svih osoba te se na osnovu njihovih potreba i specifičnosti izrađuje legislativa. U konačnici, ovaj pristup podrazumijeva to da država i druge strukture moraju ozbiljno shvatiti ljudska prava i uvažiti ih kao temeljna prava, pri čemu poseban akcent mora biti stavljen na manje privilegovane grupe. To znači da u epicentru izrade politika moraju stajati ljudi.

Leonida: Pogledate li programe političkih stranaka, stječe se utisak da nam na Kosovu ne trebaju intervencije niti politike koje unapređuju živote žena. Čak i u onim rijetkim segmentima u kojima se spominju, o ženama se govori samo kao o majkama. Dakle, novčana pomoć se mahom osigurava ženama kao majkama koje odgajaju djecu, a ne kao osobama koje su dio ovog društva. Trebaju nam vrlo konkretne, ali i itekako hrabre politike koje će uzdrmati postojeći diskriminatorni poredak na Kosovu. Nema smisla pretvarati se da će se problemi siromaštva i ugnjetavanja žena popraviti pomoću nekoliko manjih zakrpa. Bez korjenite promjene u ovom pogledu ne možemo govoriti o napretku.

Manje je zaposlenih žena, a još i manje onih koje su politički angažovane. Nad time bi se svako trebao zamisliti. Umjesto neumjesne diskusije u okviru koje se žene okrivljavaju za to što nemaju želju da se uključe u javnu sferu, o poteškoćama na koje nailaze opredjeljujući se za ovaj korak — a koje su često u direktnoj vezi s neplaćenim radom u tradicionalnim domaćinstvima — trebalo bi se veoma često pričati.K

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.