U posljednjih mjesec dana Bosna i Hercegovina se — isprva kolebljivo, a potom veoma upečatljivo — vratila u žižu pažnje globalnih medija. Navodno, samo što nije izbio novi rat. Barem tako piše na naslovnicama: “Bosna je na ivici raspada”, “Kriza u BiH se zaoštrava”, “Posustanemo li, Balkan će opet eksplodirati”, itd.

Ali, u ovoj kakofoniji glasova koji prizivaju rat, znate li ko ni ne pomišlja da bi moglo doći do njega? Ljudi koji žive u BiH.

Ljudi uBiH se pitaju šta to elite znaju što mi ne znamo, odnosno da li je ovo dio novog trenda dubioznih istina proizvedenih lažnim vijestima. Ne, nismo naivni kada to kažemo. Lekciju smo naučili 90-ih godina kada je rat započeo iako smo vjerovali da je to nemoguće. No, ovaj put jednostavno nema razloga koji bi motivisali ljude za rat.

Proizvođači krize

Korumpirane etnonacionalističke elite u BiH dokazale su u proteklim godinama da je jedino što ih zanima njihova lična korist. I svi to znaju. Teško je zamisliti da je u ovoj zemlji ostao iko ko je spreman da ide u rat za ove ljude. Ako se i stvore uslovi za rat, za to neće biti odgovorni ljudi koji žive u BiH.

Trenutna buka o mogućem ratu ima svoje izvorište.

Naime, etnonacionalističke elite su proizvele još jednu u dugom nizu kriza i sukoba koji su se javljali od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma krajem 1995. godine. Ovaj put kriza se, možda, čini  ozbiljnijom nego što su bile prethodne, ali kada je zemlja neprekidno u stanju krize, onda svaka naredna mora nadrasti onu prethodnu. Jedina konstanta je  način na koji djeluju elite, a to je destabilizacija situacije s ciljem grabljenja što više moći.

Na nivou entiteta (zemlja je Dejtonskim sporazumom podijeljena na dva entiteta i jedan distrikt), institucije Federacije BiH su blokirane još od zadnjih izbora održanih 2018. godine, no kako se bliže novi izbori — koji bi se trebali održati u oktobru 2022. godine — etnonacionalisti su odlučili da podgriju atmosferu proširivanjem blokade na državne institucije. Institucije Republike Srpske nisu blokirane jer ih kontroliše jedan čovjek: Milorad Dodik, nekad omiljeni domaći političar Zapada koji se sad smatra najvećim problemom.

Srpski etnonacionalisti na državnom nivou trenutno blokiraju Vijeće ministara, Parlamentarnu skupštinu i tročlano Predsjedništvo. Dinamika u okviru koje etnonacionalisti proizvode krizu, a međunarodna zajednica udovoljava njihovim zahtjevima stara je koliko i Dejtonski mirovni sporazum.

Pod okriljem Sporazuma poslijeratna BiH je transformisana u područje neokolonijalne dominacije. Zahvaljujući ovoj dinamici, međunarodna zajednica se uvukla u svaku poru društva i prigrabila široke ovlasti, ali ipak na svaki hir etnonacionalističke elite odgovara tako što joj svaki put ustupi još više prostora, još više moći  nad nama. Međunarodna zajednica zauzvrat ima priliku da igra ulogu mirovnjaka i da radi ono što najbolje zna — da nameće neoliberalni kapitalizam, da osvaja pristup tržištu još jedne zemlje, da prigrabi još jednu rijeku ili još jedan rudnik, da komodifikuje još jedan život.

To ne samo da pogoduje određenim političkim elitama i korporacijama, već omogućava da unutrašnje političke, ekonomske, društvene i kulturne strukture u zemlji budu poprište globalnog geopolitičkog suparništva.

Ratni pokliči

Kao u dobro uvježbanom performansu, međunarodna zajednica naprečac reaguje na krizu koju su proizveli etnonacionalisti, a ta reakcija samo stvara još više napetosti. Napetosti, pak, nude dodatne izgovore pomoću kojih i etnonacionalističke elite i međunarodna zajednica mogu ostati na vlasti u nedogled.

Što je još gore, Dejtonski mirovni sporazum nije ponudio  BiH potencijalna rješenja za sprječavanje  agresivnih miješanja Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH.

Činjenica što su potpisnice Mirovnog sporazuma, a da pritom uopće nisu obavezane da plate odštetu niti da priznaju direktnu odgovornost za pokušaj podjele BiH u toku rata, je navedene dvije zemlje ohrabrila da nastave s realizacijom svojih ekspanzionističkih planova. Pod izgovorom da su čuvarke Mirovnog sporazuma, one daju sebi za pravo da se miješaju u unutrašnja pitanja BiH. Svojim miješanjem svaki put iskazuju podršku etnonacionalističkim projektima.

Sve tri strane koje koketiraju sa mogućnosti rata također imaju koristi od orijentalističkog narativa koji historičarka Marija Todorova naziva “balkanizam”. Jedan od sastavnih dijelova fenomena balkanizma jeste posmatranje nasilja i podjela kao prirodnih kategorija duboko ukorijenjenih u psihu balkanskog stanovništva. Međunarodne elite redovno se oslanjaju na balkanizam kao izgovor za očuvanje svog dijela moći, pri čemu se predstavljaju kao medijatori između pripadnika_ca tobože necivilizovanog lokalnog stanovništva — koje je prikazano kao nasilno, divlje i u stalnoj zavadi.

Često se iznose tvrdnje da nas samo međunarodni akteri mogu spasiti od nas samih. U takvim konstatacijama BiH se bez iznimke shvata isključivo u okvirima etničkog antagonizma. Naravno, različitim elementima balkanizma služe se i etnonacionalističke elite te njihovi sveprisutni mentori iz susjednih zemalja. Kadgod žele prigrabiti još javnih ili prirodnih resursa i moći, oni revnosno reprodukuju ovaj narativ.

Međunarodna zajednica i etnonacionalističke elite svakom narednom krizom nastavljaju da se uzajamno omogućavaju, da koordinirano djeluju te da istrajavaju na očuvanju političkih i ekonomskih struktura koje su stvorene nasiljem tokom rata. One razgovaraju i pregovaraju samo između sebe — po mogućnosti u zgradi Delegacije EU ili u ambasadorskim rezidencijama, pažljivo izbjegavajući čak i posjetu institucijama BiH.

Još pažljivije izbjegavaju pitati ljude u BiH šta oni misle. Umjesto toga, vole nam govoriti šta mislimo, želimo ili trebamo.

Umijeće ignorisanja

Cijenjeni članovi međunarodne zajednice navodno znaju bolje od svih ljudi iz BiH zajedno. Drugorazredni diplomati, zastupnici u Parlamentu EU, razni specijalni izaslanici, parlamentarci iz drugih zemalja, sadašnji i bivši visoki predstavnici te institucije uspostavljene Dejtonskim mirovnim sporazumom — svi nas oni uvjeravaju da je novi rat na pomolu.

Navodno nešto mora biti učinjeno kako bi se spriječilo još jedno krvoproliće u vječno problematičnoj BiH. Prijedlozi obuhvataju sve od sankcija te izmjena Ustava i Izbornog zakona do intervencije NATO-a. Nijemci, Britanci, Rusi, Amerikanci, Turci, evroparlamentarci — tj. u biti svi — požurili su da demonstriraju svoju stručnost i da nas uvjere kako nam žele dobro.

Međutim, ako pažljivo slušate šta pojedini ljudi u BiH govore — u ono malo navrata kada dobiju priliku da iskažu svoje mišljenje — uvidjet ćete da oni ne žele da ratuju, da Bosanci_ke i Hercegovci_ke ne žele da više ikada uzmu oružje u ruke. No, međunarodna zajednica (zajedno sa svojim etnonacionalističkim i regionalnim pandanima) kao da ne čuje ono što govorimo.

Umjesto da nas čuju oni ponavljaju, skoro kliču: “Rat, rat, rat.” To je duboko traumatično. Ali više od toga, užasno je iritantno.

Čini se da su glasovi ljudi koji žive u BiH (ponovo!) irelevantni. Glasovi svih nas su zanemareni kao što su bili zanemareni u toku dejtonskih pregovora. Izgleda da nismo u mogućnosti da nadglasamo kakofoniju triju elita: etnonacionalne, međunarodne i one iz susjednih država. Isto onako kako su doprinijele stvaranju i međusobnom održavanju tokom rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine, te elite i u poslijeratnom razdoblju nastavljaju svoje igre.

Ne možemo, a da se ne zapitamo: pokušavaju li to oni izazvati rat?

Jer, jedno je sigurno: osim ako se BiH ne koristi kao poligon za globalne geopolitičke sukobe između NATO-a/EU i Rusije, SAD-a i Kine, rata u BiH biti neće. Ljudi u BiH ga ne žele.

Ljudi koji žive u BiH žele pristojan život, čist zrak i čistu vodu te hranu i krov nad glavom koje će sebi moći priuštiti. Oni žele da planiraju odmore. I žele da ratne godine ostave za sobom.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.