U početku bijaše ormar.

Kako javno upotrijebiti um da bi se (pro)govorilo o prvoj bosanskohercegovačkoj povorci ponosa, koja će se dogoditi 8. septembra u Sarajevu, i kako o tome govoriti? 

Čini mi se da je sedam ili osam godina nakon rata sa studentima/studentkinjama banjalučke anglistike, kada sam im puštala Celluloid Closet, dokumentarac HBO-a koji daje istorijski pregled LGBTQI predstavljanja u Holivudu (Hollywood), bilo lakše zapodjenuti neke teme negoli je to danas. Danas, kad već stasava druga generacija mladih feministkinja i kvir (queer) teoretičara/ki na Balkanu. 

Kad je deset godina kasnije izašao Brokeback Mountain, već je (doduše ne bez zazora, pa i pokojeg mrzilačkog pogleda) većina njih rezonovala da svakako i po ovim našim vrletima mora da postoji neki kamiondžija koji voli “muške”, a patrijarhalna mačo kultura mu/joj ne dozvoljava da se “autuje”. Nekako je opšti konsenzus bio da je curama lakše, ali su manje-više shvatali da je biti LGBTQI u našem društvu prilično prokletstvo. 

Za moje studente/studentkinje je bilo važno artikulisano umjeti javno govoriti i pisati o lezbejsko-homoseksualnoj i kvir seksualnosti, dok su se lična mišljenja držala u “četiri zida” i raspredala po kafama. 

Za ispit je trebalo da znaju o polu i rodu, “obaveznoj” heteroseksualnosti, o rodu kao kulturološkoj konfiguraciji, performativnosti, medijskom predstavljanju, oznaci i označenom, simboličkom poretku i još ponečemu. Šta je neko privatno mislio bilo je nebitno, ali sve ove podteme su širile horizonte i činile da prihvatanje drugog i drugačijeg bude pitkije i manje problematično — čini mi se da teorija nije nikad više oblikovala praksu. 

Iz profesorskog iskustva u Banjaluci, Sarajevu i Tuzli, rekla bih da je ono malo akademske zajednice što je i predavalo rodne i kvir studije, nastojalo LGBTQI teme uvesti kao neizostavni dio kurikuluma. Jer, ni Žanet Vinterson (Jeanette Winterson), ni Džudit Batler (Judith Butler), a sudeći po mišljenju Iv Kosofski Sedžvik (Eve Kosofsky Sedgwick), ni sestre Brontë, nisu mogle čitati ni tumačiti bez kvir ključa. 

Lepršave nakane i pojedinačne kamikaze

Tavorila su tako ta znanja između krhkih i lepršavih nakana povremenih akademskih kamikaza i tvrdih institucija rezultirajući žestokim diskusijama, dubokim analizama, po kojim autovanjem i napuštanjem zemlje onih koji su o ovom pisali najbolje eseje. 

Čak su se naizgled bijele i hetero žene, često zbog svojih politika, smatrale kvir, i studenti su to znali prepoznati naročito kad bi se teme seksualnosti i politike spajale, kad smo pričali o odnosu javnog i privatnog i trenutku kad smo uviđali da društvene norme ulaze u spavaću sobu, što barem u akademskim krugovima nikome nije išlo pod kapu. 

Povorka ponosa je zakazana za 8. Septembar 2019. Foto: Organizacioni odbor prve BiH Povorke ponosa.

Živjeti kvir život mogao je bilo ko ko je beskompromisno bio “protiv roda, države i kapitala”, kako se može čitati u knjizi Nepomirljivo iz 2018. godine. Međutim, paralelno, postojao je čitav jedan svijet LGBTQI koji je živio ispod radara, bez pristupa akademiji i poslovima, često u prostituciji i u različitim drugim vrstama ropstva i potlačenosti od kojih nije bilo moguće doći, razgovarati, upoznati i sprijateljiti se. 

Akademija je pružala malo, a okolo se prostirao svijet koji je živio inkognito ili u prešutnom dogovoru sa poslijeratnom BiH. 

S druge strane, i naročito po raspadu ambicioznog master programa Rodnih studija u Sarajevu, koji se činio kao solidan početak ozbiljnijih rasprava, kvir tematiku donekle je ponio nevladin sektor. Ipak, posljednja generacija studenata/studentkinja upisana je školske godine 2010-2011. nakon čega je program ugašen.

Prvo su pokušavali da organizuju sporadične gej partije po Banjaluci, uz žestoko osiguranje i ne bez problema. Potom su se stvari malo teorijski sistematizovale, te su počela predavanja u okviru redovne škole Žarana Papić u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra kao dvosemestralnog akademsko-aktivističkog obrazovnog programa, psihoanalitičkog seminara u Tuzli 2015. u organizaciji Radničkog univerziteta ili feminističkog festivala BLASFEM koji se već treću godinu održava u organizaciji Banjalučkog socijalnog centra (BASOC). 

Zbog svog rada u zajednici, Udruga Q, sarajevska organizacija CRVENA, prijedorski Centar za mlade KVART, te banjalučko Udruženje građana Oštra nula, Geto i drugi, bili su stubovi oslonca ono malo aktivizma koji se pomaljao i tražio da se izađe van.

Međutim, sve se činilo nedovoljno. Kad sam se jednom slučajno zatekla na najnevjerovatnijem LGBTQI partiju u Prijedoru, gradu koji se do danas bori sa ratnom prošlošću, Boba Dekić, feministička aktivistkinja, mi je rekla “Danijela, naša generacija je totalno fulala, ovo će izneti neki mlađi svet.” 

Moje radne kolege i koleginice po čitavoj BiH, i šire, nisu se htjeli autovati, kao nijedan bosanskohercegovački političar, ultimativni selebriti na našim prostorima, pa čak ni izaći na parti. Paralelni život na platformama za onlajn upoznavanja, Romeu, Tinderu i u inostranstvu odvijao se bez puno buke i činilo se da će tako i nastaviti. 

Čak i nakon što je pod plaštom lezbejstva u srpski politički život ušla Ana Brnabić, srbijanska premijerka koja je javno lezbijka, a koju su komunistkinje i feministkinje prozrele prvenstveno kao uvoditeljku mjera štednje, u BiH nije došlo ni do čega sličnog.

Povorka će se kretati duž Ulice Maršala Tita, centralne zone u Sarajevu. Foto: Organizacioni odbor prve BiH Povorke ponosa.

Činjenica je da smo se svi, bez obzira na klasu, pa čak i pripadnost političkoj eliti, plašili i plašimo nasilja koje je u BiH uvijek nekako bilo nadohvat ruke, tik do PTSP-a. 

Imali smo prvi Kvir festival u BiH 2008. i Međunarodni festival kvir filma Merlinku 2014. kao podsjetnike na to nasilje i oštro protivljene religijskih zajednica u zemlji, a i danas razbijam glavu pitanjem o tome da li će policija htjeti i moći zaštititi moje drugarice i drugove u Sarajevu 8. septembra ove godine.

Neki drugi problem ili Enter politika

Uz samu najavu datuma prve bosanskohercegovačke povorke ponosa pod parolom “Ima izać”, stvari su se dodatno zakomplikovale. 

Poslijeratni zanos zamijenila je sirotinjska svakodnevica, jaz između bogatih i siromašnih, konzervativnih i progresivnih, žena i muškaraca, religioznih i sekularnih postao je sve dublji, a profesionalizovani LGBTQI sektor ne samo da je prestao da brine o gej kamiondžiji s početka priče, već se segregirao i klasno i interesno između sebe, pravdajući to politikom. 

Neke uvriježene statistike navode da je uvijek oko 10-15 posto populacije LGBTQI orijentacije. U BiH konkretno o tome ne postoje dostupna istraživanja. Dok je u socijalizmu homoseksualnost bila kažnjavana, a potom prihvaćena u maniri “don’t ask, don’t tell”, o čemu u svom istraživanju piše istoričar Franko Dota, čini se da je “endžioizacijom” ona postala elitni kružok dobrostojeće omladine koja za svoj aktivizam očekuje platu.

Jedan prijatelj, inače dugogodišnji gej aktivista, nedavno mi je rekao da se pita za koga će zapravo osmog septembra marširati. Jer, upitno je da li bi LGBTQI ekipa jednako stala za prava protjeranih Bošnjaka, Srba ili Hrvata. Ili za Davida Dragičevića ili Muriza Memića, mladiće koji su ubijeni a njihove ubice nikada uhvaćene. Ili za obespravljene radnike/ce DITE ili Žene Kruščice koje brane rijeku, ili za ljude u pokretu a protiv kaveza za ljude koji preko BiH žele da dođu do Evropske unije. 

Parade ponosa vidim kao dio mreže solidarnosti ovih i drugih borbi i smatram da ne smije biti autistična za niz drugih problema koji su prisutni na krhkom lijevom spektru u BiH. 

Ostaje da se vidi kako i uz kakav kontinuitet. Za ovu prvu presudno je da se održi i o tome nema zbora. 

Samo…

Velika očekivanja, malo solidarnosti – imal’ izać?

Kad sam kao dvadesetogodišnjakinja početkom vijeka saznavala o feminizmu, LGBTQI pokretu i kviru, za mene je to bila jedna borba, jedna stvar protiv kolektivnih obmana, protiv prešućivanja nepravde, protiv okrutnosti svakodnevice. Jedna jasna i nedvosmislena kritika polnog seksualnog ugovora patrijarhata i rata i nasilja kao opresivnih tehnika upravljaštva, uz uvide o liminalnosti pojedinih pozicija onkraj roda, sistema i države.

„Naša borba – Zajednička borba”, jedan od slogana Povorke ponosa. Foto: Organizacioni odbor prve BiH Povorke ponosa.

Zato su veoma važna znanja o tome šta i koja mora tjera ljude da se bave prostitucijom, kako žive silovane žene i silovani muškarci, te da je surogatstvo jako složeno političko pitanje, ne samo zbog toga šta se njegovim uređenjem legalizuje, šta biva sa iznajmljenim maternicama, šta biva sa ženama kojima je ovo jedini način da imaju djecu i ko to sebi može priuštiti. 

Pomenuta Ana Brnabić je ove godine postala majka u Srbiji, u kojoj nije dozvoljen gej brak, vještačka oplodnja istopolnim partnericama i partnerima kao ni surogatstvo, samo na osnovu svojih srednjeklasnih privilegija i bivanjem dijelom političke elite.

Ako svi odnosi jesu odnosi moći/nemoći, zar nije izazov graditi solidarnost uprkos tome? 

Današnje debate me nukaju da se pitam ima li u današnjem LGBTQI aktivizmu mjesta za feministkinje/feministe i komunistkinje/komuniste? Zašto neke feministkinje, s druge strane, ne priznaju trans osobe i zašto neke trans osobe ne vide feminističke borbe i ne smatraju ih svojima? O kakvim nam krizama sve ovo govori? Gdje se i kako moć raspoređuje (i) unutar lijevih krugova? 

Zar su kapitalizam i privatizacijska logika do te mjere pojeli ne samo sjećanje na ono malo društvenosti u socijalizma (koja možda nije bila savršena, ali je u poređenju sa ovim danas civilizacijski domet), već i dokinuli samu mogućnost da zamišljamo drugačije? 

Jesmo li postali vukovi/vučice ljevice u raspadajućim perifernim državicama jugoistočne Evrope? 

Na nama je da odlučimo koje će se politike zastupati kroz kakve akcije, ko će zastupati “naše politike”, kakve mreže solidarnosti ćemo plesti i kako. Hoćemo li koristiti stare i graditi nove solidarnosti – možda i gdje ih nikad nije bilo. Jer, frka je.

Inače možemo svi “izać’”- ne samo na prajd, već i iz zemalja u kojima živimo. Mnogi su to već i učinili.

Naslovna ilustracija: Organizacioni odbor Prve bosanskohercegovačke parade ponosa