Blogbox | Ljudska Prava

Kosovo kao utočište

Piše - 16.06.2021

Kosovo mora da stvori poseban narativ o migrantima.

U kratkom razgovoru sa stanovnicima na putu ka azilantskom centru u lipljanskom selu Magura, često su se mogli čuti izlivi solidarnosti poput: “Dugo sam živeo u drugoj državi, pa tako saosećam sa migrantima” ili “Oni su došli ovde jer su u problemu, u njihovoj zemlji se ratuje.”

Učestvujući u velikim talasima emigracija od sedamdesetih godina naovamo, brojni stanovnici Kosova dobro su upoznati sa time kako je biti migrant. Bilo na ličnom iskustvu (kada su i sami bili migranti) ili kroz ono što se desilo njihovim rođacima, građani Kosova znaju šta znači kada ste u potrazi za bezbednijim, dostojanstvenijim životom, da morate da bežite od kuće i da tražite mesto koje, kako vam se čini izdaleka, nudi bolje životne uslove.

Ove priče, poput sličnih koje pripovedaju stanovnici Magure, u sebi sadrže mešavinu tuge, bola i osećaja otuđenosti, izopštenosti iz društva. Sem ličnih iskustava, ovi razgovori, koji se obično događaju u obliku ćaskanja, odraz su onoga kako se migranti tretiraju i kako ih domaće stanovništvo dočekuje u zemljama koje su im nekada bile jedina nada za boljim životom, za novim domom bez rata. Na drugim mestima, a posebno u našem kontekstu, ove priče treba čitati i razumeti kao poziv i podsetnik da mi ne treba da reprodukujemo bol i da bilo koga izopštimo iz društva, što su sve stvari koje su osetili ljudi koje poznajemo i volimo. Umesto toga, treba da ukinemo takvu praksu i utabamo stazu novom narativu o migrantima, i to tako što ćemo sami da budemo na čelu ovih promena.

Iako se iskustvo stanovnika Kosova u svojstvu migranata ne može razdvojiti od naše svakodnevice, gostoprimstvo građana Kosova testiraju upravo oni koji pristižu na Kosovo, ljudi u potrazi za boljim životom, bez ratova, političkog progona, sukoba i siromaštva iz njihovih zemalja porekla. Iako se nekadašnja iskustva građana Kosova kao migranata i izbeglica ne mogu poništiti, možemo da uložimo zajednički napor, da ih istinski prihvatimo, kako osobe koje traže utočište na Kosovu ne bi morale da prožive ista iskustva i da imaju istovetna sećanja kao kosovski stanovnici nekada.

Ove priče treba čitati i razumeti kao poziv i podsetnik da mi ne treba da reprodukujemo bol i izopštenje iz društva. Umesto toga, treba da ukinemo takvu praksu i utabamo stazu novom narativu o migrantima.

U proteklih nekoliko godina, na Kosovu je povećan broj tražilaca azila. Tražioci azila imaju pravo da budu tretirani dostojanstveno i u skladu sa ljudskopravaškim načelima i zakonima iz te oblasti. Preciznije, na Kosovu su prava tražilaca azila zajemčena Zakonom o azilu, što je u skladu sa uzastopnim direktivama čija je suštinska namera da zaštite migrante i tražioce azila od kršenja ljudskih prava. Međutim, čini se da su se institucije ― čija je primarna nadležnost da vode računa o tome da tražioci azila uživaju svoja prava, u koje spadaju Kosovska policija, azilantski centri i ostale institucije ― zaglavile između starih i novih izazova, suočene sa ovim prilivom tražilaca azila.

Centar u Maguri je aktivan od 2009. godine, a 2018. su otvorena još dva objekta, jedan u mitrovačkom naselju Šipolju i drugi u prištinskom mestu po imenu Vrani Do.

Prema rečima Fitima Zarićija (Fitim Zariqi), direktora centra u Maguri, tamo je trenutno utočište našlo oko 100 tražilaca azila. Države porekla aplikanata uglavnom su Avganistan, Sirija, Maroko, Palestina, Libija i druge zemlje pogođene ratom, sukobima ili siromaštvom. Na osnovu razgovora sa tražiocima azila na Kosovu, Zarići kaže da se “Kosovo, uglavnom, koristi kao tranzitna zemlja iz koje se zatim kreću ka državama poput Nemačke”.

Premda su stanovnici na koje sam naišao razgovarali sa tražiocima azila kao sa svojim komšijama-seljanima, očigledno je da tamošnje sklonište ni u čemu ne liči na kuće ostalih stanovnika Magure. Azilantski centar se očevidno izdvaja zbog visokih zidina, sigurnosnih kamera i metalnih ograda, koje prekrivaju zgradu sa svih strana.

Oni koje neki stanovnici Magure opisuju kao ‘drage komšije iz sela’ često se smatraju strancima i nepoželjnima u očima nekih drugih sa Kosova, u koje spadaju i mediji, a koji ― umesto da šalju poruke solidarnosti ― rade upravo suprotno od toga.

U novembru 2020. objavljen je snimak na kom se vidi kako grupu migranata izbacuju iz kafića u Prištini. Ove vesti, u kojima nije bilo mesta objašnjenju ovog incidenta, sem činjenice da su migrantskog porekla, podstakle su pregršt komentara u kojima se izražavaju predrasude i mržnja na njihov račun. Postoji i medijski sadržaj u kom se navode statistike o tražiocima azila na Kosovu, a koji je zatim praćen vestima o incidentima koje su, navodno, prouzrokovali migranti koji borave u gradu, što je slika koja suštinski treba da podstakne društvo da odbaci migrante.

Prema tome, Kosovo je u opasnosti da postane sastavni deo antimigrantskih narativa, koji se možda čine paradoksalnim ako se prisetimo onoga šta su sve kosovski građani proživeli ili ako vidimo da jedva čekaju da napuste Kosovo i odsele se u zapadne zemlje. U tom smislu, anketa koju je 2020. sprovela Grupa za pravne i političke studije (Group for Legal and Political Studies – GLPS) pokazala je da, kako godine prolaze, raste broj kosovskih stanovnika koji napuštaju Kosovo. U stvari, prema poređenjima GLPS-a, u 2020. godini došlo je do porasta od 30% kod onih koji izražavaju spremnost da se odsele, što znači da je više od 48% ispitanika navelo da želi da napusti Kosovo.

 

Pošto polovina kosovskog stanovništva želi da ode odavde, vreme je da razmislimo o tome kakav tretman imaju oni koji Kosovo koriste kao uvod u bolji život.

Pošto polovina kosovskog stanovništva želi da ode odavde, vreme je da razmislimo o tome kakav tretman imaju oni koji Kosovo koriste kao uvod u bolji život. Kako se često govori da na Kosovu vlada gostoprimstvo, došlo je vreme da ovakvu percepciju dokažemo delima. To nije uvek bilo tako. Kosovskim društvom je u više navrata harala tendencija izopštenja migranata iz društva, što govorom, što na druge načine. Izgleda da se u uzastopnim medijskim napisima krivica željno svaljuje na migrante, i to za razne incidente koji se dešavaju u zemlji.

Ako zanemarimo obećanja institucija, sada je vreme da pažnju usmerimo na svest građana o pravima migranata, kao i na rad medija koji mogu da doprinesu smanjenju zastupljenosti govora mržnje protiv migranata, i to pomoću fer i dalekovidnog izveštavanja o ljudskim pravima. To nije samo zato što polovina kosovskog stanovništva želi da napusti zemlju ili zbog toga što smo proživljavali (a i dalje proživljavamo) status migranata, već zato što migranti zaslužuju zaštitu i moraju da uživaju prava gde god da se nalaze.

Naslovna ilustracija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

 

 

 

 

Ova publikacija je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije, a u okviru projekta “Građani, angažujte se”. Projekat sprovodi K2.0 u saradnji sa Institutom GAP. Isključivu odgovornost za sadržaj snose Kosovo 2.0 i Institut GAP i on ne odražava nužno stavove Evropske unije.