Perspektive | Dijalog

Kukavičluk “obiju strana”

Piše - 01.10.2021

EU destabilizuje Balkan.

Politiku EU prema Zapadnom Balkanu već dugi niz godina karakterišu mlakost, nedosljednost i nesposobnost. Na samitu održanom 2003. u Solunu EU je na sva zvona razglasila da je “budućnost država Balkana u sastavu EU”. Danas to obećanje zvuči isprazno.

Zamor od procesa proširenja kao i unutrašnja egzistencijalna kriza doveli su do sve prevrtljivijeg stava Evropske unije prema regiji. Naime, dok se prijemu u retorici i dalje izražava privrženost, moćni akteri unutar EU aktivno rade na obustavi tog procesa.

Sve to je ilustrovano 28. septembra, kada je Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, saopćila da je “budućnost Albanije u EU”, pri čemu je Sjevernoj Makedoniji poručila da će “postati članica Evropske unije” i da “nije pitanje hoće li se to dogoditi, već kada.”

Reuters je istog dana izvijestio da je u internom dokumentu EU navedeno kako Unija “više ne može garantovati da će Zapadni Balkan u budućnosti biti primljen u EU”, i to zbog otpora koji se javio među vladama glavnih država članica Unije. Nedostatak usaglašene strategije u EU ne samo da degradira Uniju u naporima da se predstavi kao globalna sila, nego ujedno unosi nestabilnost u regiju, a što se najbolje ogleda u slučaju Kosova i Srbije.

Registarske tablice

Skorije rasplamsavanje tenzija između Kosova i Srbije nadišlo je registarske tablice. Odluka o provedbi recipročnih mjera koja je donijeta u Vladi Kosova trenutno na čelu sa strankom Vetëvendosje prema svim objektivnim standardima je u potpunosti legitimna. Niti jedna država koja ima imalo samopoštovanja ne bi tolerisala prethodne dogovore, a kritikovati to što Kosovo realizuje vlastita suverena prava naprosto je licemjerno.

Iako su to pojedini kritičari/ke osudili kao eskalaciju, slanje specijalnih policijskih jedinica Kosova na granicu bilo je najmanje što bi bilo koja država preduzela da se njena suverenost dovede u pitanje, naročito u području u kom je u prošlosti bilo međuetničkih napetosti kao što je to sjeverno Kosovo. Kasnije paljevine i granatiranje centara za registraciju vozila u Zubinom Potoku i Zvečanu dodatno su legitimizovali prisustvo snaga policije.

Reakcija Srbije na odluku Kosova, međutim, bila je nesrazmjerna. Predsjednik Vučić je poslao oklopna vozila na granicu Srbije i Kosova, naredio da borbeni avioni i helikopteri patroliraju zrakom te je čak i zaprijetio NATO-u. Vučić je također odbio prijedlog EU o rješavanju krize i istovremeno ohrabrio načelnike četiri sjeverne općine s većinski srpskim stanovništvom da odbiju kompromisno rješenje koje je ponudio KFOR, a potom usvojila Vlada Kosova. Draže mu je bilo da srpske demonstrante/ice okuraži tako da nastave blokirati ceste na graničnim prijelazima Jarinje i Brnjak. Mada je 30. septembra postignut dogovor o rješavanju krize, Vučićev odgovor na incident još jednom je prokazao njegovu pravu narav.

Vučićeva autoritarnost

Iza Vučićevog zveckanja oružjem jasno stoji politikanstvo. Budući da se približavaju izbori koji će u Srbiji biti održani na proljeće 2022. godine, Vučić se želi nametnuti kao snagator onim Srbima/kinjama i dalje vezanim za Miloševićev projekt “Velike Srbije”. No ima tu još nešto mimo ciničnog lova na glasove. Naime, Vučić i njegova vlada su inherentno dogmatično nastrojeni.

Vučić spada u onu struju u okviru srpskog nacionalizma koja Albance/ke na Kosovu predstavlja kao “okupatore” i koja osporava pravo Kosova na nezavisnost. U svom hvalospjevu Miloševiću Vučić je istakao da je on bio “veliki srpski lider” i da su njegove “namjere svakako bile najbolje”, pritom negiravši da su srpske snage učestvovale u masakrima na Kosovu. Za to vrijeme, u Srbiji se još uvijek otkrivaju masovne grobnice. Vučićeva premijerka, Ana Brnabić, isto tako je negirala genocid u Srebrenici, a Ministarstvo odbrane Srbije je prošle sedmice prikazalo film u kom se veliča “herojska” 125. motorizovana brigada, jedinica [Vojske Jugoslavije] navodno umiješana u ratne zločine počinjene u toku rata na Kosovu.

Kako je uopće došlo do toga da je EU dala podršku najtoksičnijem režimu na Zapadnom Balkanu?

Pored toga, Vučić otvoreno održava bliske veze s autoritarnim režimima u Rusiji, Kini i drugdje. Zbog njegove sve autoritarnije vladavine Srbija je na međunarodnim indeksima demokratije pala na najnižu poziciju od 2006. godine — sada je “defektna demokratija” svrstana u tek “djelimično slobodne” zemlje.

Ipak, kako je Freedom House podozrivo naveo, “uprkos ovim trendovima, zemlja je nastavila put ka članstvu u Evropskoj uniji”. Paradoks je zaprepašćujući. Kako je uopće došlo do toga da je EU dala podršku najtoksičnijem režimu na Zapadnom Balkanu?

Obje strane

Nakon što su stupile na snagu mjere reciprociteta u vezi s registarskim tablicama, a tenzije na sjeveru Kosova porasle, niz visokih dužnosnika/ca EU otmjeno je pozvao “obje strane” da smanje napetosti, uključujući Josepha Borrella, Olivéra Várhelyija i Charlesa Michela. S obzirom na stanje na terenu, te izjave su očigledno neiskrene.

Okrivljavanje “obiju strana” taktika je koju upotrebljavaju oni što ne žele govoriti istinu. Primjenjivala se početkom 90-ih godina, kada su zapadni političari/ke sramno odabrali da se sakriju iza laži koja je glasila da su svi učesnici rata u BiH podjednako krivi. Ta taktika se često koristi i u kontekstu događanja u Palestini, a također ju je iskoristio predsjednik Trump u svom zloglasnom odgovoru na nasilje koje su desničarske paravojne formacije vršile 2017. godine u Šarlotsvilu.

Vučić, pozdravlja ona dešavanja koja stvaraju utisak da su Srbija i Kosovo u moralnom pogledu ekvivalentni.

U slučaju Kosova i Srbije, ono što daje zamah takvim izjavama jeste kolektivna odlučnost u održavanju dobrih odnosa s autoritarnim čelnicima/ama Srbije. To nije samo sramno i nepravedno, već i opasno. Vučić, naravno, pozdravlja ona dešavanja koja stvaraju utisak da su Srbija i Kosovo u moralnom pogledu ekvivalentni. Drugim riječima, sve dok se “obje strane” zalažu za to da “prošlost ostave iza sebe” i uspostave “mirnu koegzistenciju”, on i njegov režim mogu nastaviti prenebregavati teme reparacije i priznanja.

Svjesno se koristeći time što Zapad strahuje da će Srbija ući u savez s Rusijom ako ne bude pozvana u EU, Vučić je učestvovao u dijalogu Prištine i Beograda, a da se nikada nije ozbiljno morao pozabaviti krivicom Srbije za nasilje koje su njene snage počinile na Kosovu 90-ih godina. Taj kukavičluk koji se nazire u izjavama EU o “objema stranama” i Vučiću je dao vjetar u leđa da nastavi destabilizovati regiju te podrivati medijske slobode i demokratiju unutar Srbije.

Neizbježna tenzija

Najveća moguća prijetnja za mir i stabilnost na Balkanu proistječe ne iz nezavisnog i demokratskog Kosova koje želi ući u EU i NATO, već iz sve autoritarnije i militarističkije vlade u Beogradu. EU je do sada udovoljavala tom režimu nauštrb vlastitih ideala i kredibilnosti te na štetu Kosova.

Iako je evidentna već više od deset godina, ovakva dinamika je neodrživa. Vetëvendosjeovo preuzimanje vlasti označilo je kraj autodestruktivnog stava prijašnjih garnitura Vlade Kosova koje su pristale na to da EU prednost daje interesima Srbije. Šta je dosadašnja politika prema EU i Beogradu zapravo ostvarila? Nema [liberalizacije] viznog režima, nema priznanja, nema izgleda za članstvo u EU. Imajući u vidu sve navedeno, iznenađuje li to što je narod Kosova izabrao vlast koja se založila za promjene?

Kao što je i obećala, nova vlast radi na ispravljanju prevladavajućeg narativa i odnosi se prema srbijanskoj vladi kakva ova jest, a ne kakva je u prijetvornim očima EU. To je, naravno, izazvalo tenzije među dvjema državama te zabrinutost u Briselu. I nema sumnje da će se isto i dalje događati. Ali šta je alternativa? Učestvovati u beskonačnim, jalovim pregovorima u kojima status Kosova kao države nije ni priznat? Šutjeti dok se EU pravi da ne vidi kako Srbija negira agresiju izvršenu na Kosovu, kako autoritarnost u njoj jača i kako se zvanični Beograd neprestano trudi da stvori nestabilnost unutar Kosova, nastavljajući kampanju potkopavanja statusa Kosova na međunarodnom planu?

Kosovo mora učiniti više osim što poziva druge da priznaju njegovu nezavisnost — Kosovo se mora i ponašati kao nezavisna država. Novi stav prema Srbiji oprimjeren u politici registarskih tablica opipljiva je manifestacija tog ponašanja koja bi trebalo da bude pozdravljena, tim prije što raskrinkava kukavičluk politike EU prema regiji.

Naslovna fotografija: ZKM.