Otac je približno iste dobi kao njegova kćerka. Od samog početka nešto ne štima, ali je teško utvrditi zašto jer ono što vidimo djeluje kao svakodnevnica jedne normalne porodice.

Sve je svakodnevnica za Dina (Bujar Ahmeti), Saru (Ilire VInca) i njihovu kćerku Lolu (Kosovare Krasniqi). Ljubav, večere i razgovori. Njihova bol je također svakodnevnica. Njihova svakodnenica je jednostavna, baš kao i bol — sve to je u suštini prosto, ali teško.

Predstava “Otac i otac”, čiji scenario potpisuje Jeton Neziraj, a režiju Kushtrim Koliqi, jedna je od onih drama koje vas guše svojom jednostavnošću. Niko — ni Din, ni Sara, ni Lola — ne plače, ne smije se niti viče glasno. Sve je mirno, jednostavno i veoma iskreno. Bol se širi polako, riječ po riječ, pjesmu po pjesmu. Širi se gutajući svaki ugao sobe, pozornice.

Mjesto održavanja predstave, Etnološki muzej u Prištini, omogućava vam da budete sami dok sjedite u publici. Imate tu slobodu da budete iskreni prema sebi te izvadite likove iz uloge žrtve, u koju se obično stavljaju. Umjesto toga, dozvoljeno nam je da ih vidimo kao osobe koje se smiju, vole i šale te koje imaju sposobnost djelovanja. Ako ponekad izleti smijeh, predstava vam omogućava da nadiđete eventualne oprečne emocije u sebi. Jer, u konačnici, bol ponekad može biti obojena u šale.

Ubrzo saznajete šta povezuje Dina i Lolu, oca i kćerku, koji gledaju kroz prozor koji obavija pozornicu, a kroz koji se vidi samo mrak. Mala razlika u godinama polako postaje jasnija.

Dina nema. Nestao je kao mladić — bio je gotovo iste dobi kao Lola, stoga za njega vrijeme nije prošlo. Dok gledaju kroz prozor, izgleda kao da oboje pokušavaju da pobjegnu od mraka s kojim su suočeni. Sara, Lolina majka i Dinova supruga, okrenuta je publici i tvrdoglavo tvrdi da mrak koji je vani nije ušao u njihovu kuću. Ona negira prisustvo mraka. Nastoji da se povuče iz njega, čak i pužući, na ponižavajući način.

Publika vidi mrak, ali ona ne. Ona se bori protiv njega, i to ne tako što ga izbjegava, već tako što u potpunosti osporava njegovo postojanje. Ona je pažljivo konstruisala svoju stvarnost, u kojoj je sve uredu. Kao disciplinovana krojačica, pomno je zašila iskrivljenu stvarnost unutar sobe, gdje živi sa Dinom i Lolom isto kao i prije. Zato ne gleda vani, jer kroz prozor bi mogla vidjeti istinu, istinu koja bi uništila njenu nadu. A istina je da Din nije tu — nestao je.

Svakog dana naporno i marno radi, a ponekad se i isplače, sve kako bi sačuvala prošlost, jedino mjesto gdje je Din i dalje živ. Ona boravi u prošlosti koja joj je nekad bila poznata da bi je sačuvala, da ne bi Dina ostavila samog. A zapravo je ona ta koja je sama.

Din je blag. Ne zauzima mnogo prostora. Uvijek je iza Sare — njena je sjena. Izvinjava se kada je nervozna, srdačan je i ima osmijeh koji odiše neobičnom nostalgijom, gušeći tamu koja okružuje njegov bivši dom. Din se osmjehuje kao da je kriv.

Čini se da se osjeća krivim zbog toga što više nije tu, kriveći sebe za to što nije pored Sare i Lole. Din, geometar čiji je teodolit i dalje na sceni, nije tu. On nije čak ni duh. On je “administrativni problem”. Nije ni živ ni mrtav. Njegov pasoš je istekao. Ni sijalicu ne može promijeniti. Stoji na razmeđu života i smrti, tamo gdje obitavaju nestale osobe Kosova.

Gdje je otac?

Pjesme koje s vremena na vrijeme tiho pjevaju sve troje apostrofiraju muk — riječ je o tradicionalnoj muzici u maestralnom rearanžmanu Adhurima Grezde koja se stapa sa tišinom. Din je prekida vičući: “Postojim li?”, “Vidite li me?”, “Postojim li?” Ne možete, a da ne pomislite: “Postoji li Din?” Ova pitanja vas muče, i to zbog Dinove iskrenosti, zbog toga što je slomljen, a kako postoji nečujno, tako da nikoga ne uznemirava, stječete utisak da mu nešto dugujete, da mu dugujete odgovor. I, da, dugujemo odgovor Dinu i ostalim osobama koje su nestale.

Baš kao što dugujemo odgovor porodicama 1.600 ljudi koji se još uvijek vode kao nestali u toku i nakon rata na Kosovu. Ne možete, a da ne pomislite na njihova pitanja. Ne možete tek tako ignorisati sve žene, djecu i muškarce koji tumaraju po domovima vlastitih porodica pitajući se: “Vidite li me?”

Tako se tišina narušava. Tada porodična svakodnevnica počinje da puca. Tada shvatite da Din ne može promijeniti sijalicu jer nije tu. On postoji, ali fizički nije prisutan. Zato je gotovo iste dobi kao Lola, njegova kćerka koja nosi teret prošlosti i budućnosti. Dinov život je zamrznut. Din je ostao bivši geometar, ostao je Sarin mladi veseli dečko.

Dinu je uskraćeno zasluženo vrijeme. Oduzeto mu je pravo na starenje. Tako je i ukradena Lolina mladost, koju bi voljela, dok je na Sari da živi ni tamo ni ovamo, u raskoraku između sjećanja na ono što je nekad bilo i neuhranjene nade u to da će se Din jednog dana, možda, vratiti.

Prema tome, da, Din postoji. On postoji u njihovim glavama, mislima. Makar samo i u mislima Lole i Sare. U istom onom liminalnom prostoru u kojem su poznate i u kojem postoje sve osobe koje su nestale u toku i nakon rata na Kosovu — u mislima njihovih porodica. Isto onako kako majka i četiri sestre Bekima Gashija iz Trnja postoje u njegovim mislima. Isto onako kako u mislima Ajshe Shehu iz Male Kruše postoje njen suprug Salih i sinovi Sahit, Xhavit, Driton i Nait. Isto onako kako u mislima Ferdije Hoti iz Velike Kruše postoje njen sin Driton i suprug Muhamet. Nedaleko od dvorane gdje se izvodi “Otac i otac”.

Oni znaju kako je imati kuću punu porodice i onda je izgubiti. Kako da to neko zaboravi? Kako zaboraviti živopisnost nekoga ko nije mrtav, ali isto tako nije ni živ?

Sara priprema ručak i za Dina. Mada je sama kod kuće uz kćerku Lolu, Sara pita Dina: “Je li ti odgovarao ručak?” Sara nije sama, jer kuha i za Dina i za Lolu. Tako i Ferdonije Qerkezi iz Đakovice kuha i za sebe i Halima, Artana, Armenda, Ardiana i Edmonda.

Otac postoji, da. Naravno. Međutim, postoji da bi nam pokazao da ne može vječno živjeti u sjećanjima, u pripremljenim jelima, u boli, u četiri zida kuće gdje je nekad živio. On postoji da bi progonio savjest onih koji su davno morali riješiti ovaj problem, a još uvijek nisu.

Naravno, Din postoji. Kako Ajsheini sinovi ne postoje? Ili Ferdijeini? Ili Ferdonijeini? Kako da ne postoje kada je u cijelom narativu o nestalim osobama na Kosovu gotovo jedino što je i dalje istinito bol njihovih porodica? Prema svemu sudeći, bol je obrnuto proporcionalna onome što se preduzima u traganju za tim osobama — kako se bol povećava, tako potraga za njima jenjava, potraga onih koji ih moraju naći. Nije slučajnost to što Din u više navrata kaže da su oni “administrativni problem”.

Administrativni problem

Kada se nečija bol pretvori u administrativni problem, ono što treba preispitati jeste administracija. Sara i Lola su uključene u ovaj administrativni problem. Svakodnevno bivaju eksploatisane. Sara — koja također radi u tvornici odjeće — i Lola — koja nema novca za studije — žrtve su “administrativnog problema” koji od rata na Kosovu nije riješen.

Niko nije uspio da riješi ovaj problem. Niko nije rekao Sari da joj ovo nije suđeno. Niko se nije obratio Loli i rekao joj da zaslužuje da se izbavi iz ovog mračnog vrtloga i nastavi da živi. Niko se nije pojavio da pita Lolu i Saru u predstavi ili Ferdije i Ajshe van nje kako se taj “administrativni problem” može riješiti.

Niko Loli i Sari nije ponudio druge opcije. “Od dva zla uvijek moramo da biramo manje”, kaže Lola. Nisu im pružene dobre opcije.

Niko u ovih 20 godina nije uvjerio Lolu da ima pravo da bude razumna osoba u svojoj kući. Niko joj nije rekao da bi mogla da ima život mimo tješenja majke, koja baš svaki put — bez izuzetka — doziva Dina kad je obuzmu sjeta i bol.

Sara traga za Dinom. Lola je vraća u mračnu realnost gdje komuniciraju sa njim, gdje on istovremeno i jeste i nije. Sara ponovo traga za Dinom, a Lola je ponovo, nježno, vraća u stvarnost. Lola je mirna, kao i Din. Povisi ton jedino kada mora vratiti majku u žive. Ona se bori sa prošlošću što vuče njenu majku nazad i, kako se borba ponavlja, ponekad počnu da viču. No, Lola je milostiva. Ona posjeduje milost na koju samo ona ima pravo. Ipak, njoj — kao i porodicama 1.600 nestalih osoba — ne treba ničija milost.

Njoj treba da njen život prestane biti “administrativni problem”. Njoj treba da njena majka pronađe drugi posao. Da njena majka više ne probada prste starim iglama koje nikada nisu zamijenjene u tvornici gdje radi.

Njoj treba da njen život napokon bude malo bolji. Potrebni su joj odgovori. Njoj treba da zna kog oca da voli — onog oca s kojim majka svakog dana govori, onog koji je živ, ili onog koji je mrtav? Njoj treba otac, ništa više.

Potrebno joj je da ne trči od jedne do druge zgrade administracije u potrazi za odgovorima. Ona ne treba da osjeća krivicu svaki put kada pokuša da učini nešto dobro za sebe, svaki put kada pokuša da bude sretna. Treba joj da se negdje skrasi, da se oporavi od života između oca i oca. Treba joj otac. Treba joj majka. Treba joj život.

Na kraju predstave, nama, publici, dijele se maramice. Osim suza, moramo obrisati prašinu sa pitanja nestalih osoba. Kao što Sara briše prašinu sa Dinovog teodolita na kraju predstave. Moramo ih pronaći.

Urednička napomena: Predstava “Otac i otac” premijerno je izvedena 16. maja 2022. godine, a na pozornicu se vraća u septembru.

Naslovna fotografija: Sovran Nrecaj / INTEGRA.