Longform | Obrazovanje

Rektor koji nije htio dići ruke od budućnosti

Piše - 19.10.2020

Sjećanje na Ejupa Statovcija — pravnika, profesora, vizionara.

Jednog aprilskog dana 1940. godine, skromna zemljoradnička porodica iz Prugovca na svijet je dočekala šesto dijete. Nisu mogli ni slutiti da će njihov najmlađi član postati najuglednija osoba ponikla iz ovog seoceta na sjeveroistoku Kosova, dijelom tadašnje Kraljevine Jugoslavije

Odrastao je žedan znanja koje je tokom godina revnosno upijao i, zagazivši u srednju dob, svoju mudrost je počeo dijeliti s cijelim narodom.  

Ejup Statovci kao dječak nije bio rječit. Takav je i ostao do kraja života te je pritom radije bio zadubljen u knjige i polako prihvatao kredo da će njegova djela govoriti više od riječi. A govorila su mnoštvo toga.

Prvo je radio kao profesor prava, zatim je učestvovao u izradi pravnih prigovora na izmjene Ustava Srbije koje su Kosovu oduzele mukotrpno stečenu autonomiju unutar socijalističke Jugoslavije, ali vrhunac njegovog cjeloživotnog rada bio je presudan doprinos koji je dao očuvanju obrazovanja na albanskom jeziku u svojstvu rektora Univerziteta u Prištini, institucije natjerane u ilegalu u toku sumorne i turbulentne decenije uoči rata 1999. godine.

Mnogi od onih koji se ne sjećaju tih vremena, Statovcija bi mogli znati sa slavne fotografije nastale na jednoj od ulica u prištinskom naselju Velanija dana 1. oktobra 1997. godine. Na toj fotografiji, u dugom, sivom kaputu s rukama u džepovima, Statovci u društvu četiri mlada studenta predvodi više hiljada učesnika/ca demonstracija koje su označile kraj dugogodišnjeg mirnog otpora kosovskih Albanaca/ki protiv režima Slobodana Miloševića. 

Ostali se njegovog imena možda sjećaju kroz maglu jer se usput spominje u njihovom akademskom radu, ili pak u vijestima, i to onda kada mu njegovi bivši studenti/ce — mnogi od njih sada političari/ke — odaju počast ili na godišnjicu protesta održanih 1997. godine, ili na godišnjicu njegove smrti.

Iako se radi o čovjeku čija ostavština može poslužiti kao inspiracija pokoljenjima koja dolaze, danas, dvadeset godina nakon njegove smrti, generacije i generacije stasaju, a da malo toga znaju o univerzitetskom rektoru koji je bio ključna figura na prijelomnici novije historije Kosova.

Prošetate li glavnim kampusom Univerziteta u Prištini, nećete naići ni na kakav podsjetnik na Statovcija, ma kako mali bio: nema spomen-klupe za studente/ice na mjestu gdje je toliko volio sjediti i razmišljati niti je u sjećanje na njega zasađeno drvo ispod kojeg bi prolaznici/e mogli naći hlad.

Također bez ikakvog obilježja, prekoputa je omanji porodični stan odakle je nastavio obavljati svoje poslovne dužnosti nakon što ga je srbijanski režim odstranio s Pravnog fakulteta početkom 90-ih godina. Tamo još uvijek živi njegova udovica.

Kako bismo saznali nešto više o čelniku mirnog pokreta za spas univerziteta na albanskom jeziku aktualnog krajem 90-ih godina, K2.0 je porazgovarao s velikim brojem osoba s kojima je bio najprisniji te smo prošli kroz arhive njegovih intervjua i radova.

Oslobođena melodija

Kao najmlađeg od šestero djece — imao je tri sestre i dva brata — Statovcija je odgojila majka. Naime, njegov otac, vjeroučitelj u mektebu koji je svoje đake/inje krišom podučavao na albanskom jeziku, umro je nakon Drugog svjetskog rata, kada je Statovci imao pet godina.

Njegovo djetinjstvo na Kosovu poklapalo se s burnom erom vladavine Aleksandra Rankovića. Od kraja rata pa sve do sredine 60-ih godina, Ranković je kao potpredsjednik Vlade Jugoslavije pomagao srpskoj manjini da očuva kontrolu nad pokrajinom putem represivnih politika usmjerenih protiv albanskog stanovništva, koje je inače provodila tajna policija. 

Statovci je pohađao osnovnu školu u obližnjem selu Besinje da bii kao tinejdžer napustio rodni kraj i upisao “normalnu” pedagošku akademiju (u to vrijeme srednju školu) u Prištini.

“Bio je jedini [od braće i sestara] koji se odvojio, i to kao najmlađi. Njegova porodica nije bila dobrostojeća — od njega se očekivalo da radi, da obrađuje zemlju”, objašnjava njegova najstarija kćerka, Anila. “U to doba ih je napustio kao dio radne snage, ali druga strana medalje je bila ta da im više nije bio teret, a i da se nisu morali previše brinuti za njega zato što je obrazovanje stekao kroz stipendije.”

Statovciju muzička karijera možda i jeste nudila veću slavu i prestiž, no nije ga zanimalo ni jedno ni drugo.

Nakon što je 1960. godine završio “normalku”, radio je kratko kao nastavnik u Besinju prije nego što je otišao u Zagreb, Hrvatska, radi studija. Bio je to prijelomni trenutak koji mu je već kao 20-godišnjaku odredio život.

“Svirao je violinu i želio je upisati studij muzike”, prisjeća se Anila, osvrćući se na njegovu duboku povezanost s muzikom koja se kao motiv provlačila kroz njegov život.

U Zagrebu je imao priliku da po prvi put prisustvuje izvedbi opere i toliko mu se dopalo da je počeo redovno pratiti operske nastupe, o čemu je pričao svojoj drugoj najstarijoj kćerki, Brikeni. “Obožavao je operu. Čak i u Prištini je uvijek išao na ono malo pozorišnih predstava ili koncerata, šta god se već održavalo”, kaže njegova kći.

Statovciju muzička karijera možda i jeste nudila veću slavu i prestiž, no nije ga zanimalo ni jedno ni drugo.

“U procesu prijave mu je ponuđena stipendija za studij prava, tako da je to i upisao”, pojašnjava Anila.

I tako je započeo karijeru za koju se ispostavilo da će je cijelu provesti izučavajući pravo.

Prijelomni period

U tom razdoblju, niz događanja je odredio budućnost mladog akademika i na profesionalnom i ličnom nivou.

Nakon što je 1966. godine okončao diplomski studij na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Statovci se vratio u Prištinu i izvjesno vrijeme je radio kao računovođa, a zatim se zaposlio u Pokrajinskom sekretarijatu za finansije kao pravni službenik za imovinske odnose. Time je položio temelje za svoje profesionalno i akademsko usavršavanje u građanskom pravu, oblasti koja je ostala predmet njegove strasti i u kojoj je napredovao objavivši raznovrsne teoretske radove u Prištini, Zagrebu, Beogradu i šire.

Dvije godine kasnije imenovan je za asistenta na Pravno-ekonomskom fakultetu u Prištini — koji u to vrijeme nije bio sastavnica zasebnog univerziteta — te je uporedo upisao postdiplomski studij prava u Zagrebu.

Početak njegove akademske karijere podudarao se s valom studentskih protesta koji je 1968. godine zahvatio i svijet i Kosovo. Bili su to prvi studentski protesti u organizaciji kosovskih Albanaca/ki, čiji su se tadašnji zahtjevi između ostalog odnosili na stvaranje vlastitog univerziteta i ustava u okviru Jugoslavije.

Ovo je na ličnom nivou bila prijelomna tačka i za Statovcija.

Iste godine kada je izdat zakon o osnivanju Univerziteta u Prištini, 1969, 29-godišnji Ejup Statovci upoznao je svoju buduću ženu, Dritu Halimi. Ona je tada bila zaposlena kao prevoditeljica za albanski i srpski jezik u Pokrajinskom savjetu, a ujedno se pripremala za postdiplomski studij u oblasti elemenata regionalizma.

“Upoznali smo se preko kolege i vrlo brzo smo se počeli zabavljati, potom se i zaručili i ubrzo vjenčali. Naše zabavljanje nije trajalo dugo kao kod današnje omladine”, prisjeća se Drita. “Takva mi je bila sudbina, takav je bio splet okolnosti, moment. U roku od mjesec dana smo se zaručili i vjenčali pa smo nastavili raditi.”

Ejup Statovci je završio diplomski i postdiplomski studij prava u Zagrebu, Hrvatska, 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su se širom svijeta održavali studentski protesti. Fotografija: Privatna arhiva porodice Statovci.

Na pitanje šta ju je privuklo kod njega u tim ranim danima pokušava skrenuti s teme. Tek nakon prpošnog bockanja Anile i Brikene, između kojih sjedi, zamišljeno odgovara.

“Njegova ozbiljnost, dakako. Jedno drugom smo procjenjivali narav i prirodu misli”, kaže. “Njegova pedantnost, čvrst karakter, tačnost — dogovorili bismo vrijeme sastanka i nikada ne bi kasnio duže od dvije-tri minute.”

Postali su strahovit tandem, s obzirom na to da Drita ne samo da je bila posvećena vlastitoj akademskoj karijeri, već je podržavala supruga kao njegova “desna ruka”, pomažući mu u svakom pogledu. Zajedno su othranili troje djece: tri djevojčice.

Njihova prva kćerka, Anila, rodila se 1970. godine, kada je Statovci počeo predavati tri kolegija iz oblasti građanskog i imovinskog prava na novoosnovanom Univerzitetu u Prištini.

U prvoj deceniji bračnog života intenzivno su radili. Oboje su odbranili doktorate, on iz jurisprudencije u Ljubljani, Slovenija, a ona iz društvenih nauka u Zagrebu. U međuvremenu im se rodila i druga kćerka, Brikena, ali su uz pomoć roditelja uskladili brigu o svojoj novozasnovanoj porodici s akademskom karijerom. 

“Nije bilo mnogo prepreka i svakako smo imali pregršt mogućnosti da jedno drugom pomognemo”, prisjeća se Drita. “Kad sam rodila Anilu i Brikenu, molila sam ga da mi fotokopira ovo ili ono [u biblioteci.]”

Dotiče se i toga kako su im se profesionalni interesi međusobno nadopunjavali, shodno tome što se njegovo usmjerenje na imovinu i društvenu ekonomiju kao pravnika ispreplitalo s njenim zanimanjem za etnologiju kao antropologinje. “Zato je naš muhabet [komunikacija u vezi] tako dobro funkcionisao, jer smo mogli razgovarati o tim poljima i o našim istraživanjima”, napominje.

Kosovo je 70-ih godina steklo autonomni status unutar SFRJ, a Statovci je završio doktorat i počeo predavati građansko pravo kao vanredni profesor na Univerzitetu u Prištini. U to vrijeme je provodio i po nekoliko mjeseci na studijskim posjetama renomiranim svjetskim univerzitetima kao što su Kembridž i Oksford, Ujedinjeno Kraljevstvo. Drita bi ponekad išla s njim te bi s vremena na vrijeme sa sobom poveli jednu ili obje kćerke.

Drita se s radošću prisjeća tih putovanja, na kojima je njen suprug pratio predavanja, dok je ona boravila u bibliotekama — toliko bogatijim nego što je bila ona kod kuće — pretražujući literaturu za potrebe vlastitog akademskog rada.

Na Pravnom fakultetu u Prištini, Statovci je među studentima/cama polako stjecao ugled tačnog i šutljivog profesora ozbiljno predanog obrazovanju.

Rado ga se sjeća Erdogan Haxhibeqiri, jedan od njegovih studenata s kraja 70-ih, sada sudac Vrhovnog suda Kosova.

“Nikad nismo čekali profesora. Ponekad je on čekao studente, ali nikad nije bilo obrnuto”, kaže Haxhibeqiri. “Na početku studija sam gajio afinitet prema krivičnom pravu. Međutim, on me je ohrabrio da se više okrenem građanskom, to jest imovinskom pravu konkretno. Imam kompletnu njegovu literaturu [i koristim je] kad god se trebam pozabaviti problemom koji zahtijeva obradu pravne doktrine.”

Kako je nizao akademske uspjehe, profesor je dobio Fulbrightovu stipendiju za Univerzitet Harvard, SAD, gdje je kao gostujući istraživač proveo akademsku 1979/80. godinu

Zatišje pred buru

Dočim je Statovcijeva akademska karijera cvjetala, trajna političko-ekonomska kriza nazad kod kuće već je signalizovala postepeni i surovi raspad SFRJ koji se odigrao u iduće dvije decenije.

Godine 1981, Priština je ponovo postala središte izljeva emocija narodnih masa dok su se studentski protesti širili Kosovom, kulturno izolovanom i siromašnom jugoslavenskom pokrajinom u to vrijeme s najvećom proporcijom studenata/ica i nepismenog stanovništva u SFRJ.

Ono što je u početku bio mali protest za poboljšanje kvaliteta hrane i uslova života u studentskim domovima u Prištini policija je nasilno ugušila. Previranja su u narednim mjesecima uzdrmala cijelo Kosovo te su se zahtjevi za samoopredjeljenjem i osnivanjem Republike Kosovo intenzivirali, pri čemu su se neki zalagali i za ujedinjenje s Albanijom.

Abdulla Aliu, Statovcijev bliski kolega koga je profesor sredinom 70-ih odabrao za svog asistenta, sjeća se da su ta teška vremena bila najava onoga što će zadesiti tada već redovnog profesora prava, kao i većinu albanske populacije na Kosovu.

“Nakon ‘81. godine i demonstracija počeli su problemi za profesora Statovcija”, ističe Aliu, koji je svojevremeno i sam postao ugledan profesor prava. “On je tu i tamo bio politički neortodoksan, mada nije bio pretjerano uključen u politiku, i uvijek je mislio svojom glavom. Obično se bavio naučnim aspektom politike.”

Statovci ima tri kćerke, Anilu (ispod), Brikenu (desno) i Arditu (lijevo). Prvo kao profesor, a kasnije kao rektor često je govorio o tome koliko je važno da djevojčicama budu pružene iste obrazovne mogućnosti kao i dječacima. Fotografija: Tringë Sokoli / K2.0.

U toj buri na pomolu, Statovci je 1982. godine treći put postao roditelj, kada mu se rodila najmlađa kćerka, Ardita.

Ona se opredijelila za karijeru klasične pijanistice i školovala se u Austriji, gdje se preselila krajem 90-ih godina. Anila se prisjeća da je njena najmlađa sestra odabirom karijere “ispunila očev san”, s obzirom na njegov entuzijazam prema muzici koji je prenio i na svoje kćerke. Trudio se da nikada ne propusti niti jedan njihov koncert.

“Svaki dan je svirao klavir, kao samouk — to je bila neka njegova meditacija. Melodije koje je svirao nigdje nisu bile zapisane, nego su dolazile iznutra”, kaže Anila. “Svirao bi satima — najmanje pola sata do sat, sve dok ne bi artikulisao sve svoje misli. Bar smo to mi tako tumačile. To je bio njegov mir.”

Mimo svih stvari koje su imale veze s muzikom, njegova omiljena aktivnost koju je upražnjavao s djecom bila je odlazak u knjižaru u centru grada i razgledanje knjiga. “To nam je svima bilo vrlo važno, da vidimo je li izašla neka nova knjiga koju još nismo pročitali i da je kupimo”, prisjeća se Anila.

Odlasci u knjižaru pretežno su bili ustaljeni, a ponekad su bili i plod sretnih okolnosti.

“Kad je davao dobre ocjene, radovao se — on sam se radovao, kao dijete. Kad bi ušao u kuću, [kćerke] bi odmah znale. Vidjele su to na njegovom licu. ‘Tata, podijelio si dobre ocjene!”, uskliknule bi, pa bi išle s njim u šetnju”, prisjeća se Drita. 

“Išli bi u Elidu [prodavnicu slatkiša u Palati omladine i sportova], onda u knjižaru, i vratili bi se s po tri-četiri naslova”, nastavlja. Njen dom je i danas prepun knjiga. “Čak i po nekoliko dana kasnije bi govorio kako su [studenti/ce] dobro naučili [gradivo].”

Rad u pripravnosti

Kako se primicala posljednja dekada 20. stoljeća, a s njome i krvavi raspad Jugoslavije, tako je i sudbina Kosova visila o koncu.

Pronacionalistički srpski političari/ke na čelu s tadašnjim liderom Saveza komunista Srbije, Slobodanom Miloševićem, nagovijestili su represiju, krvoproliće i etničko čišćenje koje je kasnije uslijedilo. Početkom 1989. godine, Milošević je najavio da namjerava ukinuti autonomiju Kosova kao pokrajine uvođenjem amandmana na Ustav Srbije.

Na Kosovu su buknuli protesti. Te iste godine, mjesec dana prije nego što su delegati/kinje Skupštine Kosova glasali o Miloševićevim prijedlozima, više od 1200 rudara kompleksa Trepča u Kosovskoj Mitrovici stupilo je u osmodnevni štrajk glađu.

Aliu se sjeća da je profesor Statovci, vječni institucionalist, pokušao dati svoj doprinos i spriječiti usvajanje ustavnih amandmana koje je nazvao “uskraćivanjem autonomije” i “ograničenjem pravde”.

“Uputio je pismo Skupštini u kojem je apelovao da ne usvoje ustavne amandmane — ne u svoje ime, već ispred Pravnog fakulteta”, prisjeća se Aliu. “Koliko ja znam, veliki broj [profesora/ica] je potpisao [dopis], iako je moguće da neki to možda i nisu učinili.”

Međutim, 23. marta 1989. godine, uz prisustvo naoružanih policijskih snaga i tenkova koji su okružili zgradu Skupštine Kosova, većina zastupnika/ca je na kraju glasala za promjene. Time je pokrenut val novih, žestokih protesta i dalje živih u kolektivnom sjećanju Kosova.

Milošević je ubrzo izglasan za predsjednika Srbije i u junu iste godine je održao zloglasni govor na Gazimestanu, raspirivši netrpeljivost nacionalističkim diskursom te zabetoniravši provedbu strategije “zavadi pa vladaj” što unutar albanskog stanovništva, što između albanskog i srpskog stanovništva. Bila je to svojevrsna uvertira za daljnju represiju koja se zaoštrila u idućim mjesecima i godinama, a u konačnici i početak kraja Jugoslavije.

Mada se kosovskim Albancima/kama perspektiva činila sve lošijom, neki od njih, među njima i profesor Statovci, nisu odustali od borbe za punu političku i teritorijalnu nezavisnost od Srbije.

Dana 2. jula 1990. godine, delegati/kinje Skupštine Kosova usvojili su Ustavnu deklaraciju, što mnogi smatraju odlukom kojom je narod iskazao volju za stvaranjem republike i otvorio put za daljnje djelovanje. Drita se sjeća da je njen suprug bio član grupe koja je sastavila Deklaraciju. “Kad je pročitana [pred Skupštinom], Ejup Statovci je bio tu, na spratu, s kolegama koji su izradili nacrt”, kaže.

Slike iz Statovcijevog ličnog primjerka lista Përparimi.
Statovci je pomno ažurirao objavljene radove.
Statovci je pomno ažurirao objavljene radove.
Statovci je pomno ažurirao objavljene radove.

Nekoliko mjeseci kasnije, dana 7. septembra, delegati/kinje su se tajno okupili na krajnjem jugu Kosova — Skupština Srbije je raspustila Skupštinu Kosova u julu — gdje su proglasili Kačanički ustav. Time su i formalno udareni temelji na kojima su organizovani brojni aspekti života na Kosovu pod aparthejdom.

Statovci je još jednom bio jedan od onih koji su pridonijeli sastavljanju dokumenta iza kulisa.

“Znam da su na Kačaničkom ustavu radili do kasno u noć”, prisjeća se Drita. “Jedanput se vratio kući u dva i rekla sam mu: ‘Aman, Ejupe Statovci, ne skitaj po noći — tu si gdje si. Jednom će te policija uhvatiti, i…’ Počeo se smijati. I to je bilo to.”

Sam proces sastavljanja Ustava bio je pun opasnosti ne samo za one koji su bili neposredno involvirani, već i za njihove najmilije.

“Neke dijelove pisane rukom [koje je sastavio Statovci] preuzela sam ja”, nastavlja Drita. “Otišla bih na korzo, tobože u šetnju, i to s prijateljicom, da me ne prokuže. Ne možete ni zamisliti koliko je to grozno bilo. Polako bih, ispod ruke, ispod rukava, predala papire nekom drugom da ih doda u Ustav.”

U vatru

Nedugo nakon toga, Miloševićev režim na Kosovu obustavio je sve prijenose na albanskom jeziku, otpustio veliki broj javnih činovnika/ca albanske nacionalnosti te je počeo sve intenzivnije uskraćivati prava Albancima/kama pomoću aparata nasilne policijske države. Iz obrazovnih ustanova su izbačeni albanski studenti/ce, profesori/ce i članovi/ice uprave, a na njihova mjesta Beograd je postavio svoje pijune koji su preuzeli institucije, uključujući i Univerzitet.

Albansko stanovništvo, s druge strane, organizovalo se oko novoosnovane Demokratske lige Kosova (LDK) pod vodstvom Ibrahima Rugove, pobornika politike mirnog otpora. Na samoorganizovanom referendumu održanom 1991. godine, na koji je izašla ogromna većina kosovskih Albanaca/ki, cirka 90% birača/ica je glasalo za nezavisno Kosovo — Rugova je postao defakto predsjednik i formirana je Vlada u egzilu.

U jeku tih događanja, srbijanske vlasti su etiketirale profesora Statovcija kao potencijalnog podrivača režima. I nisu pogriješile.

“On je bio jedan od prvih koji su uklonjeni s fakulteta kao ‘nepodobni’. Kampanja se naprečac nastavila, pa su na red došli i ostali”, ističe njegov kolega Aliu. “Uskoro su otišli i integrisali se u nastavni proces van javnih ustanova.”

"Tad nije bilo kao danas. To je značilo da prihvatate rizik vremena zarad interesa studenata i nacije."

Abdulla Aliu, Statovcijev bivši kolega

Mnogo toga je moralo biti stavljeno na kocku i mnogo posla je moralo biti obavljeno kako bi obrazovni sistem mogao zaživjeti u ilegali. Uprkos ličnom riziku, hiljade ljudi su se priključile inicijativi, ponudivši garaže, podrume i dnevne sobe u privatnim kućama kao provizorna rješenja u pokušaju da mladima pruže kakvo-takvo obrazovanje.

Statovci je poveo te napore.

Brikena se sjeća da je redovna nastava prekinuta školske 1991/92. godine, kada je bila učenica završnog razreda srednje škole. “Nastave nije bilo nekoliko mjeseci, a onda su se časovi počeli održavati u našem stanu”, kaže.

Na izmaku 1991. godine, dok je paralelni obrazovni sistem polako poprimao oblik, na Univerzitetu su održani izbori na kojima se Statovci kandidovao za funkciju rektora. Pobijedio je, no to je unapređenje sa sobom nosilo lični rizik.

Aliu navodi da mu je Statovci nakon izbora otkrio kako je razočaran zbog drugog bliskog kolege koji je pretendovao na istu funkciju.

“Ja sam mu rekao: ‘Ovo nije nešto što će ti ići naruku. Samo će ti donijeti više problema, više briga. Jeste to čast, ali ćeš se suočiti s nizom poteškoća, tako da će on biti sretniji od tebe’”, prisjeća se Aliu. “Tad nije bilo kao danas. To je značilo da prihvatate rizik vremena zarad interesa studenata i nacije.”

Prihvatanje tog rizika jednim dijelom je podrazumijevalo to da ste se neko vrijeme morali snalaziti bez novca kojim biste isplatili profesore/ice. Još nešto što je Statovcija izložilo opasnosti bila je uspostava sistema slanja studenata/ica medicine u Albaniju s ciljem njihovog opremanja praktičnim iskustvima koja su teško mogli steći u praznim, improvizovanim učionicama i laboratorijama u privatnim kućama.

"Zasad je prvi i najprioritetniji zadatak dići Univerzitet na noge."

Ejup Statovci u intervjuu za Bujku, 1991. godina

Statovci je istovremeno morao održavati ravnotežu između osnivanja nezavisnog i naporednog univerziteta u gotovo nemogućim uslovima, što je zahtijevalo pomoć političkih lidera/ki u paralelnim institucijama koji su uživali širu podršku i rezonovali stvari na sebi svojstven način. Ipak, istrajavao je na tome da Univerzitet ostane nezavisan i oslobođen neprimjerenog upliva politike.

“Univerzitet po prirodi ne toleriše ničije okrilje niti želi biti ičija produžena ruka. Prošla su ta vremena, zar ne?”, izjavio je u intervjuu objavljenom u albanskim dnevnim novinama Bujku 31. decembra 1991. godine, svega mjesec dana nakon što je izabran za rektora. “Još od kada su izabrana, isključivo pravna tijela Univerziteta mogu istupati u javnost i govoriti u njegovo ime.”

Priupitan za mišljenje o visokoškolskim reformama koje se uvode u Evropi i svijetu te u sklopu kojih se primat daje autonomiji akademske zajednice, Statovci je dao neku vrstu proročanskog odgovora koji se vremenom počeo očekivati od njega.

“Zasad je prvi i najprioritetniji zadatak dići Univerzitet na noge. Taj zadatak neće biti lak, to vam otvoreno dajemo do znanja”, poručio je. “Međutim, u tom planu, bilo kakva gradnja u svojoj osnovi mora imati autonomiju Univerziteta. Ako se bude gradilo na drugim osnovama, on neće odoljeti zubu vremena niti pluralističkom i demokratskom životu.”

Samo nekoliko dana kasnije, 8. januara 1992. godine, Statovci je uputio pismo “Nametnutom tijelu u Predsjedništvu Univerziteta u Prištini” sačinjeno od dva zahtjeva: da [Nametnuto tijelo] napusti prostorije Univerziteta i da ih vrati u stanje u kojem su bile prije nego što su albanski studenti/ce, nastavnici/e i članovi/ice uprave izbačeni.”

Ono što je postigao tim pismom bilo je hapšenje.

Profesor pod pritiskom

Prvo njegovo hapšenje, koje je izvršeno tako što su policijske snage upale u njihov dom, ostalo je urezano u sjećanje njegove porodice, naročito zbog toga što Statovci prepoznao jednog od srpskih policajaca. Bio je to njegov bivši student.

“Upali su jedne subote rano ujutro i probudili nas uz veliki metež. Bilo ih je otprilike jedanaest”,  navodi Brikena, tada tinejdžerka. “Ustali smo iz kreveta u pidžamama. Nekoliko sati nam nisu dali da se pomjeramo sve dok nisu pretresli cijelu kuću.”

Njena majka, Drita, pamti jedan specifičan trenutak.

“Ardita nije napunila ni jedanaest godina, a [jedan od policajaca] joj je gurnuo pušku u grlo. Vrištala je i plakala tamo u sobi. Naravno, bila je mala”, prisjeća se Drita. “Sklonila sam je i rekla mu: ‘Nije ovo mjesto za tebe’, na šta me je sasjekao: ‘To se tako radi, tako se rade [racije].’ Šef mu je ipak rekao da prestane.”

Odveli su Statovcija, pri tome odnijevši i nekoliko knjiga te rukopisa. 

Svako naredno zatvaranje činilo ga je odlučnijim u tome da muke svog univerziteta podijeli sa kolegama/icama iz cijelog svijeta.

Osuđen je na 60-dnevnu zatvorsku kaznu, ali je prvobitno pušten nakon jedanaest dana provedenih u zatvoru “zbog diplomatskog pritiska”, kako je naknadno objasnio u faksu koji je poslao rektoru jednog univerziteta u Njemačkoj. Godinu dana kasnije je ponovo zatvoren, ovaj put na mjesec dana. Prema tome, bio je pritvoren ukupno 42 od 60 dana koliko mu je određeno u originalnoj presudi.

To mu nije bilo posljednje zatvaranje. Naime, rektor je 1994. godine još jednom uhapšen i dva dana je bio na ispitivanju, a vremenom su racije, pritvor i zapljena pasoša postali itekako uhodan obrazac.

Svako naredno zatvaranje činilo ga je sve odlučnijim u tome da muke svog univerziteta podijeli s kolegama/icama iz cijelog svijeta — diplomatima/kinjama, novinarima/kama i svima koji su ga željeli saslušati.

“Radili smo s njim kod kuće, štampali materijale umjesto njega, prevodili mu, slali faksove, primali novinare i ostale ljude koji su nas posjećivali u to vrijeme”, kaže Anila. “Poslali smo i jedan faks od sedam-osam stranica u kojem je razjasnio položaj Univerziteta, kako je došlo do toga, kako smo stajali i šta smo htjeli dalje.”

U tom bezumlju se oslonio na svoj primarni poziv kao profesor građanskog prava između ostalog specijalizovan za imovinsko pravo. Tako je u mjesecu januaru 1993. godine podnio tužbu protiv Srpske pravoslavne crkve nakon što je započela izgradnju do danas nedovršene crkve u glavnom kampusu Univerziteta u Prištini.

Isječak iz jednog tadašnjeg lista koji je izlazio na albanskom jeziku — prikazan u kolekciji Statovcijevih radova koje je objavila njegova supruga Drita — pokazuje koliko su male šanse za uspjeh imali takvi poduhvati, čija je vrijednost bila tek simbolička. U tom isječku iz članka iznijeti su navodi jednog srbijanskog lista koji je prenio da sudski postupak nije realizovan jer se Statovci nije pojavio na sudu te — bez ikakvog objašnjenja realnog stanja na Kosovu — da je sud poslao poziv na adresu Univerziteta u Prištini, ali da Statovci nije bio prisutan, usljed čega ga nije primio.

Statovci je na svojoj koži osjetio pritisak balansiranja tolike količine konkurentnih dužnosti u razjedinjenoj sredini koja bi ga često tjerala da preuzme dodatni teret. U kasnijem intervjuu za magazin Zik priznao je da “rektorov posao često kaska za drugim poslovima, koji zapravo i nemaju veze s rektorom.”

“Rektor je u takvom ambijentu samo žrtveno janje koje bi samo trebalo biti odgovorno za sve što se događa na i oko univerziteta, pri tome ne uživajući bilo kakvu sigurnost”, izjavio je.

Uprkos nizu vanrednih okolnosti, bio je odlučan u namjeri da stvori nezavisan “univerzitet budućnosti” na osnovu iskustava renomiranih svjetskih univerziteta. S obzirom na njegovu profesionalnu pozadinu, možda i ne iznenađuje to što su temelji [Univerziteta] u njegovim očima iziskivali čvrstu pravnu osnovu.

“Profesor je uvijek zahtijevao da sve bude u skladu s normativnim aktima”, izdvaja Aliu. “U tu svrhu je smjesta tražio da se napiše zakon o visokom obrazovanju, u odboru za čiju sam izradu bio i ja. Zakon smo bazirali na njegovom hrvatskom pandanu.”

Statovci je uprkos mnogobrojnim poteškoćama inzistirao na tome da se stvore temelji za uspostavu vrhunskog univerziteta. Na ovoj fotografiji iz 1996. godine nosi ceremonijalni rektorski lanac na predstavljanju loga Univerziteta, koji je zadržan do danas. Fotografija: Privatna arhiva porodice Statovci.

Krajnji ishod toga svega bio je Dekret o visokom obrazovanju iz 1994. godine zasnovan na Kačaničkom ustavu.

“Na osnovu tog zakona je i organizovao Univerzitet, odnosno uspostavio funkciju rektora, Senat, Ured dekana, i tako dalje”, kaže Aliu. “Zatim je trebalo izdati Statut Univerziteta, tako da je svaka aktivnost na Univerzitetu u dogledno vrijeme dobila pravno utemeljenje.”   

Prikupljanje podrške

U ljeto 1994. godine, na Univerzitetu u Prištini su održani novi izbori, na kojima je profesor Statovci ponovo izabran za rektora. “Kandidovao sam se na julskim izborima iako sam želio da se i drugi okušaju na ovoj ‘atraktivnoj’ poziciji u uslovima okupacije i odsustva vlastite jurisdikcije”, izjavio je u intervjuu za list Bujku.

Novi mandat podrazumijevao je više posla, stoga je rektoru u najmanju ruku bila potrebna pomoć u rukovođenju svakodnevnim aktivnostima na Univerzitetu. Na svu sreću za njega kao i za Univerzitet, Statovci je pravu osobu za to pronašao tačno na vrijeme, uoči početka nove akademske godine.

Ahmet Geci, u to vrijeme profesor mašinstva i dekan Tehničkog fakulteta, prisjeća se telefonskog poziva koji je dobio od Statovcija tog ljeta, kada ga je rektor zamolio da dođe u njegov stan.

Tamo je zatekao porodičnu atmosferu: Ardita je svirala klavir, dok je Drita bila uronjena u poslovne obaveze. Ipak, Statovci i njegov kolega su našli kutak u kojem su mogli razgovarati. 

“Rekao mi je: ‘Moj je plan da Vi budete prorektor”, prisjeća se Geci. “Odvratio sam mu da nisam čovjek od velike priče, da nisam za držanje govora i te stvari, a on mi je na to rekao: ‘Zato Vas i trebam — da radite, ne da držite govore.’”

Njihov kolegijalni odnos u prvi mah nije bio bajan, što se vjerovatno i moglo očekivati u periodu kada se mostovi povjerenja nisu tako lako gradili. Geci se sjeća da je Statovci nevoljko delegirao važnije zadatke, mada nije imao dovoljno vremena da se bavi tehnikalijama vezanim za upravljanje univerzitetom tada rasutim po Prištini.

Između ostalog su zajedno odlazili i vraćali se s posla, koji je podrazumijevao rad u improvizovanom uredu u skladištu soli.

Kako se bližio početak akademske godine, a Statovci bio zaokupljen očuvanjem neophodnog poslovnog odnosa s Rugovom i LDK, stanje je eskaliralo u žučnoj raspravi između rektora i njegovog zamjenika, koji je nastojao skrenuti pažnju na svakodnevna pitanja kao što su raspored predavanja i nastavni materijali.

“Jednog dana sam mu rekao: ‘Rektore, dekani čekaju sa zahtjevima i žele podršku”, prisjeća se Geci. “Pitao me je: ‘Zašto? Zar ne doprinosimo na taj način?’, na što sam mu rekao: ‘Da, ali ja govorim o nečemu [krupnijem].’ Ljutito mi je odgovorio: ‘Onda vi pripremajte nastavu, a ja ću se pobrinuti za ostalo.’”

Od tada su radili kao podmazani i Geci je pratio rektora gotovo bilo gdje da je išao. Između ostalog su zajedno odlazili i vraćali se s posla, koji je u tom periodu podrazumijevao rad u improvizovanom uredu u skladištu soli, u blizini parka Taukbahçe — jednom od mnogih dijelova Prištine gdje su bile smještene privremene prostorije fakulteta, uredi i učionice.

“Uvijek mi je govorio: ‘Ne želim da izlazim sam i da poslije prenose kako sam se ubio ili kako su me ubili Albanci”, prisjeća se profesor Geci. “Rekao je kako bi volio da radimo zajedno kad god je moguće, a ja sam mu odgovorio: ‘Zajedno, zajedno — pa šta bude neka bude.’”

Veliko finale

Dok se polako bližio vrhunac dugih 90-ih, strpljenje studenata/ica koji su ulazili u šestu godinu studiranja u ilegali bilo je pri kraju. Iako im je paralelni sistem omogućavao da kako-tako nastave studij, izuzetno mala je bila vjerovatnoća da će pronaći zaposlenje na mjestima gdje ne mogu koristiti diplome koje je izdala “Republika Kosovo” i gdje su im vrata javnih ustanova bila zatvorena.

Milot Cakaj, bivši student Elektrotehničkog fakulteta i član Predsjedništva Nezavisne studentske unije, prisjeća se vladajućeg raspoloženja među studentima/cama u to vrijeme.

“Još od srednje škole su nam stalno ponavljali sljedeću tvrdnju: ‘Mladi ste, vaše je da učite, ništa vam više ne treba. Za ostalo će se pobrinuti neko drugi’”, kaže. “U završnim godinama studija postalo nam je očigledno da se više nismo mogli fokusirati samo na učenje jer smo počeli razmišljati o tome šta ćemo kad diplomiramo.”

Posljedično tome, Nezavisna studentska unija, tada na čelu sa studentom historije Bujarom Dugollijem, odlučila je da kroz proteste zatraži povratak u javne obrazovne ustanove.

“Počeli su sastanci te smo dostavili svoje zahtjeve rektoru i on ih je odobrio, mada je i on imao neke zahtjeve za nas”, prisjeća se Cakaj. “Jedna od naših ideja bila je da obustavimo početak akademske godine, da prekinemo studije — u znak protesta. On je bio protiv toga i rekao nam je: ‘Možete protestovati koliko god hoćete, ali nemojte propuštati nastavu.”

Kada je postignut kompromis, naredno pitanje bio je angažovanje nastavnog osoblja.

“Od prvog sastanka je bio nepokolebljiv u jednoj stvari, a to je da ne smije biti podjele između profesora i studenata”, ističe Cakaj.

"Omladina je pozvana da vodi budućnost čovječanstva. Mi odrasli moramo mućnuti glavom i dobro razmisliti o sebi i svojim postupcima."

Ejup Statovci u intervjuu za Zeri, 1997. godina

Nekadašnji studentski aktivist sjeća se da je Univerzitet s mukom nastojao prebroditi “traumu” protesta iz 1981. godine, kada se demonstracijama studenata/ica većina profesora/ica nije pridružila iz straha da će izgubiti posao.

“To je bila glavna pretpostavka u njegovom diskursu, da se ta historija ne smije ponoviti, makar ne ovaj put. Studenti ne smiju biti premlaćivani i progonjeni dok profesori gledaju sa strane”, kaže Cakaj.

Takav stav je bio tipičan za Statovcija, koji uprkos tome što je do tada rijetko imao priliku da predaje nikada nije prestao bdjeti nad studentima/cama i čuvati njihove interese. Naročito se trudio da mu oni budu prvi na umu prilikom donošenja bilo koje odluke koja bi mogla utjecati na pitanje Kosova.

“Mi kao da olako žrtvujemo mlađu generaciju, olako prebacujemo teret na njihova pleća, kao da se želimo ugrijati nad njihovim plamenom”, rekao je Statovci za jedan lokalni list netom prije 1. oktobra 1997. godine i studentskog protesta koji je ušao u historiju. “Omladina je pozvana da vodi budućnost čovječanstva. Mi ostali, odrasli — pod time mislim na razne predstavnike, političare i roditelje — moramo mućnuti glavom i dobro razmisliti o sebi i svojim postupcima.” 

Rektor Statovci se aktivno uključio u pripreme protesta, čiji se dan održavanja polako bližio. Studenti/ce iz Organizacijskog odbora protesta sjećaju se da je rektor dozvolio upotrebu svih slogana koje su koristili.

“Svaki od njih je razmotren 300-injak puta. [Statovci] nijedan slogan nije izbacio bez komentara, analize i diskusije o tome kako će biti protumačen na engleskom”, podcrtava u to vrijeme studentica pedagogije i članica Nezavisne studentske unije Mihane Salihu-Bala, te objašnjava kako je bilo važno da slogani budu ispravno napisani na engleskom zbog toga što je trebalo da ih vide međunarodni posmatrači/ce, novinari/ke i diplomati/kinje, od kojih je mnogima obavijest lično uputio Statovci.

Na dan protesta, kao što su to uvijek i činili, rektor Statovci i prorektor Geci krenuli su zajedno u grad, u improvizovani rektorat Univerziteta — sa sjedištem u privatnoj kući u naselju Velanija — koji je bio poprište protestnog okupljanja. Plan je bio da se učesnici/e u simboličnom maršu zapute ka kampusu u centru grada, u koji su tražili da se vrate.

“Autom smo prolazili kroz centar grada i vidjeli vojsku, policiju, tenkove”, prisjeća se Geci. “Znate, malo nas je uhvatio strah.”

Savladavši ustezanje, nastavili su te su oko 9:00 sati stigli u privremeni rektorat. U idućih sat vremena su se počeli okupljati i studenti/ce.

U međuvremenu su pristigli pripadnici policije i upozorili profesore da im je to posljednja prilika da otkažu protest. “Rektor im je rekao da je kasno i da ih ne može zaustaviti čak i da hoće”, nastavlja Geci. “‘Odlučili smo šta ćemo — vi imate svoju dužnost, mi svoju.’”

Oko 10:30 sati, Geci je izašao van da provjeri kakva je situacija i vidio je da je sve vrvilo od studenata/ica. “Profesor me je pitao kako stoje stvari. Uvjerio sam ga da je sve uredu.”

Ostalo je haotična povijest, isprva obilježena upotrebom suzavca, a kasnije i gorih sredstava.

Statovci je istrajavao na tome da profesori/ce i studenti/ce stanu jedni uz druge na protestima, što je bila prekretnici u otporu višegodišnjem ugnjetavanju. Fotografija: Arhiv Koha Ditorea.

Protest održan 1. oktobra 1997. godine nasilno je ugušen, čime je ozvaničen početak kraja jednog bolnog poglavlja u novijoj povijesti Kosova.

Kao što je rektor tokom godina nebrojeno puta tvrdio, studenti/ce su bili ti koji su natjerali sve ostale da se zapitaju. U predstojećim mjesecima i godinama održano je još protesta, a sistematska represija pod palicom Miloševićevog režima pretvorila se u policijske racije u selima i cijelim regijama, masakre civilnog stanovništva te naposljetku i rat. 

Kako je situacija iz dana u dan bivala sve kritičnija, studentima/cama su se pridružili ne samo njihovi profesori/ce, već i sugrađani/ke iz svih društvenih sfera.

“Stvoren je utisak da se nešto može učiniti”, prisjeća se Cakaj. “Od situacije u kojoj je uvriježeno stajalište bilo: ‘Nemamo ovdje šta tražiti, ne usuđuj se, prejaki su, ubit će nas’, [došli smo do razmišljanja:] ‘Sve i da je tako, ima nade. Sloboda se rađa s hrabrošću.”

Temelji za budućnost

Gotovo dvije godine kasnije, 24. marta 1999. godine, NATO je započeo bombardovanje koje je u krajnjoj liniji okončalo kampanju etničkog čišćenja koju je provodio Miloševićev režim. 

Ejup i Drita Statovci bili su u Njemačkoj, gdje je Statovci obavio posljednji ljekarski pregled. Naime, pored svih poteškoća s kojima se hvatao ukoštac u javnosti, profesor je nekoliko godina unazad vodio bitku s rakom. Stanje nije bilo obećavajuće.

“Uporno je predlagao da se vratimo 24. marta. Nabavili smo i karte, ali u Prištini je sve obustavljeno na dan bombardovanja”, prisjeća se Drita. “Jedva smo dobili njegovu asistenticu preko telefona i ona nam je rekla: ‘Svi žele ići, nema letova niti bilo čega drugog, ne postoji način da dođete.”

Ostali su u Njemačkoj do juna, kada je rat završen, i smjesta su se vratili kući. “Vratili smo se čim je aerodrom oslobođen”, navodi Drita. “Zato se želio vratiti, tako, u plamenu.”

"Na prvooktobarskom protestu, rektor je stajao s nama na čelu kolone."

Mihane Salihu-Bala, bivša članica Nezavisne studentske unije

Uprkos tome što je njegovo zdravlje već nepovratno propadalo, Statovci je posljednja četiri mjeseca života uspio provesti na slobodnom Kosovu. Preminuo je 19. oktobra 1999. godine, u 60. godini.

“Bilo mu je drago što je izboreno oslobođenje i što će se jednog dana desiti ono najbolje: nezavisnost”, naglašava Drita. “Naprosto se divio omladini: ‘Mladi ljudi’, govorio bi, ‘oni su ovo postigli.’”

Brojni mladi koji su ga poznavali sjećaju ga se s dubokim poštovanjem. Razmjenjujući uspomene na vrijeme provedeno s profesorom, drage volje spominju aspekte njegove ličnosti koje je teško pronaći kod današnjih lidera/ki.

“Na prvooktobarskom protestu, rektor je stajao s nama na čelu kolone”, prisjeća se Salihu-Bala. “Nije nosio [ceremonijalni] rektorski lanac — ne da nije želio, nego je to bila imovina Univerziteta i [brinuo se]: ‘Šta ako se izgubi ili ošteti? Ili ako ga zaplijeni policija i više nikad ga ne vidimo.?’”

Na svom uzlaznom putovanju čvrsto je vjerovao u to da vrijedne stvari moraju biti po svaku cijenu sačuvane, a naročito ideali. Možda da bi ih drugi mogli cijeniti kada on okonča borbu, koju je vodio na svoj način i uprkos svim nevoljama, borbu za promjenu toka povijesti — i za stvaranje neke bolje budućnosti.K

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo porodici Statovci na ustupanju fotografije iz privatne arhive.