Stariti sam - Kosovo 2.0
Mentorstvo | Društvo

Stariti sam

K2.0 provelo je jedan dan u domu za osobe treće životne dobi u Prištini.

Piše , Xhorxhina Bami - 09.05.2019

Kao što je slučaj i s drugim sličnim institucijama širom Kosova, u gerontološki centar u Prištini primaju se samo osobe o kojima se ne brinu članovi njihovih porodica. U centru, koji može primiti 100 osoba, trenutno se nalazi njih 70, odnosno 39 žena i 31 muškarac.

Glavni uslov za smještanje u ovaj dom je da su potencijalni stanari i stanarke navršili preko 65 godina života, te da nemaju djece. Međutim, predstavnici uprave doma kažu da prihvataju i one osobe koje imaju samo žensku djecu budući da većina djevojaka i žena u zemlji ne može naslijediti nekretnine. Upravo zbog toga veliki broj njih ne posjeduje kuću prepisanu na svoje ime.

Slanje preporuka za smještanje osoba treće životne dobi u ovaj dom u nadležnosti je Centra za socijalni rad Općine Priština.

“U braku sam provela 42 godine i nemam djece. Nakon što je moj suprug preminuo, preselila sam se kod članova rodbine koji su se o meni brinuli 10 godina. Svi oni sada imaju vlastite domove i vlastite porodice, a tek s vremena na vrijeme pozovu me kod sebe u goste. Najviše mi nedostaje moja mladost. Mnogo više odjeće sam šila kada sam bila mlađa, ali sada nemam toliko snage za to. Do sada sam sašila oko 20 pari čarapa i rukavica.”


– Nefise Batatina

Ministarstvo rada i socijalne zaštite pruža podršku domu za starije osobe izdvajajući sredstva za nabavku odjeće, hrane, goriva i raznih namirnica. I mnogi donatori već duži niz godina potpomažu rad doma na različite načine, pa su tako do sada kupljeni stolići i mini-kuhinje.

Raze Aliqkaj, koja već 14 godina obnaša funkciju direktorice centra, ističe da se usluga i infrastruktura neprestano unapređuju. Kao primjer za to navodi odluku kojom se prošle zime za zagrijavanje prostorija centra počeo koristiti pelet, što direktorica izdvaja kao ekološki najprihvatljivije rješenje.

U domu za osobe treće životne dobi u glavnom gradu Kosova omogućeni su društveni sadržaji u koje se stanari i stanarke mogu uključiti u bilo koje doba dana. Neki od tih sadržaja su radna terapija, vježbe pismenosti, čitanje, gledanje filmova i televizijskih emisija, slikanje, crtanje te razne društvene igre.

“Cijeli život sam željela naučiti čitati i pisati. Svi moji najmiliji su se obrazovali, no meni je rečeno sljedeće: 'Nema potrebe da ti ideš u školu jer ćeš se udati.' Prilično kasno sam počela učiti abecedu i jezik, a da sam to učinila ranije, možda bih i imala neke koristi od učenja. Možda bih uspjela nešto postići u svom životu.”


– Hata Uka

Iako rođen na Kosovu, Idriz Krasniqi je gotovo cijeli životni vijek proveo u Hrvatskoj. Tamo se preselio 1963. godine da bi se 55 godina kasnije, pod stare dane, vratio u svoju rodnu zemlju. Prije 20 godina, u ratu na Kosovu, njegova supruga je izgubila život, no nedugo zatim izgubio je i sina.

Idrizi je neko vrijeme bio smješten u jednom domu za starije osobe u Hrvatskoj. Ipak, njegova najveća želja bila je da na Kosovu provede svoje posljednje dane, stoga je otišao u ambasadu te zemlje u Hrvatskoj i od nadležnih zatražio da mu se dopusti povratak.

“Rekao sam im ovako: ‘Želim se vratiti na svoju rodnu grudu i tu umrijeti’”, kaže.

U gerontološkom centru u Prištini Idriz živi od februara ove godine. Članovi njegove uže i šire porodice koje do tada duže vrijeme nije vidio sada mu dolaze u posjetu. Jedan od njih je i njegov unuk, koji ga posjećuje gotovo svaki dan.

“Budući da većina stanara i stanarki nema biološku djecu ili nekog drugog ko bi se o njima mogao brinuti, kod njih se može uočiti jedna emocionalna praznina koja je u trećoj dobi najizraženija. Mi im pokušavamo učiniti život lakšim jer je prilično teško tu prazninu popuniti dokraja. U svakom slučaju, trudimo se da ih utješimo i pružimo ne samo mir, već i podršku tako da se osjećaju korisnim u okviru društva. Kada sam uz njih, osjećaju se bolje, lakše se izražavaju, a i općenito su sretniji. Mi smo članovi jedne velike porodice koji jedni drugima predstavljaju oslonac na svaki mogući način.”


– Raze Aliqkaj, direktorica doma

Naslovna fotografija: Besarta Breznica /K2.0 K