Prema aktualnim podacima mreže Volcano Discovery, Hrvatsku je u proteklih 30 dana uzdrmalo minimalno 500 zemljotresa, u kojima je najmanje sedam ljudi poginulo, na desetine povrijeđeno, a na hiljade primorano da napusti dom. Najsnažniji od tih potresa — magnitude 6,4 stepeni prema Richterovoj skali — zahvatio je 29. decembra okolicu Petrinje, u središnjoj Hrvatskoj. Bio je to istovremeno najsnažniji zemljotres u regiji u posljednjih 140 godina, a osjetio se širom Balkana te u Sloveniji, Italiji i pojedinim dijelovima Austrije.

Prvobitne procjene pokazuju da je na području Petrinje preko 15 000 kuća pretrpjelo ozbiljna oštećenja, dok je više od 3000 u potpunosti uništeno.

Svojevremeno teško pogođena ratom, ova oblast je na izmaku 90-ih godina obnovljena. No, potres je na svjetlo dana iznio veliki broj problema vezanih za poslijeratnu obnovu, pa tako i mnoge druge poteškoće s kojima su suočeni građani/ke Hrvatske. S druge strane, probudio je solidarnost među narodom u zemlji kao i u ostatku regije.

Emina Bužinkić — akademkinja i borkinja za ljudska prava — sa svojom porodicom i sinčićem živi u Sisku. Krajem decembra bili su prisiljeni da napuste svoj dom, ali su jedni od rijetkih koji su imali tu sreću da je njihova kuća izdržala potres i da su je mogli renovirati. U skladu s tim, za tri sedmice su se vratili.

Ovo je dnevnik o njihovom životu koji je Emina vodila na Facebooku tri sedmice unazad. U tom periodu, ona i njena porodica su s teškom mukom pokušavali da pronađu zaklon, ali su ujedno nailazili na znakove solidarnosti i ljubavi dragocjene u ovim tegobnim vremenima.

28. decembar

Jutros u 6:30 sati osjetili smo zemljotres jačine 5,5 stepeni. Nepunih devet minuta kasnije osjetili smo još jedan. Dobro smo. Hvala svima koji pitaju.

Stojimo u polju, u pidžamama. Hladnoća nam se uvlači u kosti. Dok smo mi ovako na nogama tek dva-tri sata, razmišljam o svim onim osobama u pokretu koje danima spavaju vani. Jutros smo čuli vijest da je jedan mladi migrant u Bosni preminuo od hladnoće.

Kratka dopuna: Vaše tople želje nas okrepljuju i izuzetno smo vam zahvalni. Dobro smo, koliko već možemo biti. Podrhtavanja traju cijeli dan, no mnoga su slabija od tri jutrošnja potresa.

Naša kuća nije oštećena, ali kuće brojnih članova/ica naše rodbine i prijatelja/ica jesu — neke lakše, a neke teže. Solidarno lokalno stanovništvo već uveliko popravlja oštećenja, u inat pandemiji i riziku od zaraze.

Snaga narodu, sigurnost narodu!

Dragi moji, hvala svima vama koji se javljate iz svih dijelova ove veličanstvene planete. Za sada smo na sigurnom te smo kasno ujutro uspjeli da popijemo čaj i doručkujemo. Još uvijek strepimo zato što su sva tri zemljotresa bila prilično snažna, s epicentrom udaljenim samo nekoliko kilometara od naše kuće. Hvala vam na svim ljekovitim mislima i željama. Trenutno smo zauzeti jer smo u neprekidnom kontaktu s rodbinom i prijateljima/cama.

29. decembar

Vaše brižne riječi i djela podrške i solidarnosti, prijatelji/ce i drugovi/arice, duboko odjekuju i snaže nas.

Posljednjih 40 sati bilo je obilježeno izljevima emocija, što bi mi zasigurno teže palo da nisam osjetila vaše molitve koje nam šaljete iz svih dijelova Balkana i Evrope, SAD-a, Afrike, s Novog Zelanda… Nisam imala vremena da odgovorim na stotine pristiglih poruka, tako da ću ovdje napisati nekoliko redova.

Mnogi od vas su me pitali za mališana. Dobro je, igra se i u naše živote unosi istinsko svjetlo. Moji roditelji su uredu i sve četvero smo zajedno.

Provjeravali smo štetu na kući, pa smo odlučili da se večeras premjestimo na neko sigurnije mjesto. Naša kuća nije sigurna i morat će biti popravljena prije nego što se opet uselimo. Zaista smo imali mnogo sreće, s obzirom na to da su brojni naši prijatelji/ce i susjedi/e izgubili domove.

Tlo sve vrijeme podrhtava. Samo između 12:19 — kada se dogodio veliki zemljotres (od 6,3 stepeni) — i 16:30 sati imali smo 16 manjih potresa (magnitude od 3 do 4,7 stepeni), s tim da je otprilike svake minute bilo naknadnih udara. Zastrašujuće je.

U Sisku sam već devet mjeseci jer se usljed pandemije nisam mogla vratiti u SAD. Često koristim riječ “zaglavila”. Ipak, ne bih voljela da sam se u ovom trenutku zatekla igdje drugdje zato što bih se živa pojela od brige za svakim koga ovdje poznajem, a naročito za porodicom. Zajedno preživljavamo zemljotres, slično onome kako smo preživjeli i rat.

Većina stvari kroz koje prolazimo posljednja dva dana budi gorka sjećanja na ona vremena kada su strah i osnovno preživljavanje postali naš načelni identitet. Danas smo sjedili na tratini iza moje kuće. Izbjeglice smo. Ponovo. Vječne izbjeglice. Traumatizovani i donekle rezilijentni.

Kasno popodne je strašno zahladnjelo, kada je zašlo sunce. Držala sam svoju 20-mjesečnu bebu u naručju i nisam mogla prestati da razmišljam o svim onim ljudima u pokretu izmaltretiranim u Bosni i ostatku Balkana, koji sa svojom djecom borave na otvorenom — u šumama, na ulici, u džungli — već sedmicama i godinama se smrzavajući.

Mnogo toga bi se moglo reći o postojećim sistemima koji dozvoljavaju da politika smrti, izgladnjivanja i ilegalizacije nanese ogromnu štetu hiljadama ljudi u pokretu. A i nama — budući da nismo dovoljno angažovani u pravcu ostvarivanja promjena ni na političkom ni na mentalitetskom planu.

Usljed iste te politike, posljedice aktualnih zemljotresa su katastrofalne, tim prije što je dio Hrvatske gdje sam odrasla u potpunosti zanemaren još od rata. Ona predivna Hrvatska sa razglednica u oštroj suprotnosti je s napuštenim predjelima i ljudima ostavljenim da se bore za goli opstanak.

Kako je gradnja obavljena loše te kako se zgrade i kuće koje su početkom 90-ih preživjele bombardovanje i granatiranje nikada nisu oporavile, krovovi i zidovi su se rasuli za manje od nekoliko sekundi koliko je trajao zemljotres. Ljudi su i dalje zarobljeni, pri čemu je sedam osoba izgubilo život. Pandemija grubog zanemarivanja reš pečenog u nacionalizmu i usto dekorisanog sebičnim kapitalizmom najgora je od svih s kojima smo se ovdje susretali.

Danas smo potpuno zaboravili na pandemiju COVID-19. Niko nije nosio masku, niti smo se u velikoj mjeri pridržavali distance. No, nismo mogli prestati da se čuvamo jedni za druge.

Dopuna: Još uvijek osjetimo podrhtavanja. Naša kuća nije sigurna, ali imamo šator. Mnogi od nas borave vani na ulici i sve je hladnije.

Djeluje kao rat. U neku ruku je čak i gore.

Većina naših članova/ica rodbine i prijatelja/ica izgubili su domove. U potpunosti su razrušeni. Ljudi su i dalje zarobljeni i prebrojavaju se prve žrtve.

Posvuda izbija solidarnost.

Dopuna: Brojne kuće u okolici — a posebno u Petrinji — do temelja su srušene. Mnogi se solidarišu: dva prijatelja su se upravo popela na naš krov da poprave oštećenja. Pored toga, vojska, policija, vatrogasci/kinje i ljekarski timovi raštrkani su svuda oko nas, s obzirom na to da je potres zahvatio šire područje. Molimo se da su zarobljeni i dalje živi.

Ljudi su zaglavljeni. Pristižu vatrogasna i vozila hitne pomoći. Jure na sve strane.

Moja porodica je dobro, ali još uvijek provjeravamo kako su naši rodbina i prijatelji/ce. Ovaj je bio najsnažniji od svih dosadašnjih. Tlo se treslo kao nikada do sada.

31. decembar

Mučni dani. Preopterećeni smo preživljavanjem, smrću, gubitkom doma i strahom. Ratovi, poplave, zemljotresi, pandemija COVID-a… Sva prošla i sadašnja dešavanja i sjećanja svom silinom su se stopila u jedno.

Neprestano mogu čuti kako se crijep stropoštava na pod. Čak i blaža podrhtavanja stvaraju tjeskobu. Zvuk sirene hitne pomoći vraća me u 90-e i one paralizujuće trenutke kada shvatite da se smrt postepeno umnožava. Slojevi i slojevi traume koji se gule poput luka.

“Sačuvali smo žive glave!”, ponavljamo, i to je jedino što je važno. To je uistinu jedino što je važno. No, duboko je uznemirujuće ostaviti za sobom vlastiti dom i zidove koje su podigli vaši preci, napukle, ali s višegeneracijskim energijama preživjelim unutar njih — to je mjesto gdje ste prohodali, gdje je i vaše dijete prohodalo, gdje se možete skloniti kada svijet oko vas zaboli.

Mnogi od nas su stajali ispred svojih domova kada su se u treptaj oka zatresli, popucali ili srušili. Onome što se tada urušilo i u našim unutrašnjim svjetovima bit će potrebna dubinska i nadasve dugotrajna obnova.

Ne možemo prestati da razgovaramo o podrhtavanjima i uništenju. Zahvalni smo onima koji su uz nas u ovom konkretnom trenutku.

A u ovom konkretnom trenutku također se osvještava gro onoga što se zna o krizi, ali o čemu se nedovoljno vodi računa. Kao što možete i pročitati iz ovih mojih zapisa, prevladati kolektivnu traumu neizmjerno je važan poduhvat. Još jedan važan poduhvat je i spoznaja da veći dio novonastalog uništenja nije samo djelo prirode, već i društvenih institucija te etnonacionalističkih politika, usljed čijeg je nesavjesnog djelovanja regija iz koje potječem već 30 godina osuđena na puko preživljavanje.

Osim toga, retorika zastupljena među vojskom, političkim ličnostima i navijačkim skupinama koje pomažu u obnovi zapravo samo podstrekuje ratno stanje, čime se od okoliša koji zloupotrebljavamo pravi neprijatelj, a k tome još i postavljaju temelji za militarizovani odgovor na krizu. Da ne govorimo o rodno obojenom jeziku — napori usmjereni ka obnovi (odbrani) maskulinizuju se i militarizuju, dok se osjetljivost situacije feminizuje.

U takvoj dihotomiji buja jezik izbavljenja.

Kako sam već preživjela niz kriza i njima se profesionalno bavila, kroz svaku od njih provlači se tanka linija između solidarnosti i humanitarnog rada. Ljudi u ovom momentu istinski trebaju pomoć i obnovu dostojanstva. Pomozite nam da izgradimo otpornost baš sada, usto što ćemo prepoznati vlastitu snagu. Ne prigovarajte nam. Ne tjerajte nas da primimo vašu pomoć, a da se onda fotografišemo s vama kako biste tu fotografiju potom objavili na Facebook.

Nama je očigledno potrebna drugačija vrsta angažmana, a to je angažman kroz revnosnu solidarnost lišenu populizma, publiciteta i sujete. To kažem prvenstveno imajući u vidu strane donacije i dolazak međunarodnih radnika/ca koji mijenjaju našu geografsku sliku.

1. januar

Nova je godina! Neka nam donese mirno tlo i svjetlost!

Sinoć je bilo čudno gledati vatromet na nebu i slušati glasno slavlje samo nekoliko sati nakon što smo se evakuisali iz onoga što je bio naš dom. Novi zemljotresi su uzrokovali nepopravljivu štetu, a vjerovatno će je biti još kako se zemlja i dalje bude tresla, podsjećajući nas na našu krhkost. Mjeseci će proći prije nego što budemo u mogućnosti da se vratimo.

Naši rodbina i prijatelji/ce isto tako su izgubili domove. No, niko od njih nije ostao zarobljen pod hrpom teških krhotina cigle. U ovom trenutku osjećam ogromnu zahvalnost. Na životu, na vašoj podršci, na svim zagrljajima koje sam primila u proteklih nekoliko dana, i prema svima vama koji ste nam pripremili toplu supu i ponudili jastuk. Osjećam zahvalnost na pragu novoga.

Ono što je NOVO nastavit će da se odvija i poprima nova značenja dok svako od nas bude koračao svojim putem.

Koliko bi nam moglo vrijediti da primijetimo i prigrlimo novo upravo u ovom momentu kada smo suočeni s uništenjem i gubicima? Možemo li skupiti u sebi dovoljno snage i otpornosti kako bismo se izdignuli iznad razaranja? Možemo li samo za trenutak zastati dok pod nogama osjećamo vibracije — i oslušnuti jecaje Majke Zemlje?

Na koji način bismo ovo iskustvo mogli iskoristiti da bismo odbacili podjele po etno-nacionalnim, rasnim i klasnim linijama, i to tako da se naši putevi približe? Kakve nam spletove okolnosti i staze koje vode naprijed otkriva sadašnji moment? Sve je uzajamno povezano.

Ukoliko proniknemo u srž te povezanosti, mogli bismo se prodrmati — što nam je i prijeko potrebno. Dok stojim na najneugodnijem od svih plesnih podija, sve nas pozivam da uložimo trud u kultivaciju otporne ranjivosti i njegu duboko političkog učinka solidarnosti.

To će biti moj epicentar za 2021. godinu.

2. januar

Kada zavlada muk, a nebo se smrači, strah počinje da vas bjesomučno drobi. Noći su teže nego dani zato što podrhtavanje sa sobom donosi neke druge titraje, neke druge zvukove. Sklopite li oči, otpočinje ona igra u kojoj sami sebe uvjeravate da će tlo biti mirno i tiho. Odjednom vas shrva iscrpljenost i odnese svijest na nekoliko sati prije nego što od prvog košmara srce zalupa brže.

Šesti je dan — odnosno šesta noć — nakon prva tri zemljotresa. Peti nakon onog najsnažnijeg. Vijesti, aplikacije i društveni mediji neumorno nas podsjećaju da se u posljednjih pet dana dogodilo preko 310 potresa. Zemljino podrhtavanje moglo bi potrajati mjesecima, a naše vrpoljenje godinama. Ako ne i cijeli život.

Kada doživljavate traumu, imate osjećaj kao da ste uhvaćeni u zamku — bez obzira na to koliko vi željeli da se izvučete iz nje, vuče vas nazad. Snažno vas uvlači u sebe, počnete da se vrtite i ne vidite izlaz. Isto je i sa zemljotresom — noge bi bježale, ali ostajete paralizovani dok gledate kako se dimnjaci i krovovi ruše, dok na izrazima lica ljudi oko sebe nazirete strah, dok slušate glasne zvukove uništenja.

Život poslije zemljotresa je djelo obnove: obnove unutrašnjeg ja praćene fizičkom obnovom domova i javnih prostora.

Oporavak od traume — od kolektivne traume — trebao bi nam biti prioritet. Hoće li se to dogoditi, malo je vjerovatno. Oku nevidljive, sve te napukline ostaju zanemarene jer “život mora ići dalje”. Raditi na ličnom ili kolektivnom oporavku kroz terapiju i dalje nosi značajnu stigmu u našem društvu. Zato mnogi izbjegavaju tu vrstu pomoći.

Možemo li uprkos tome pobliže sagledati sve te napukline kroz prizmu nježnosti i saosjećanja te isplesti niti solidarnosti uz odgovornost prema sebi?

Možemo li zajedničkim snagama izgraditi politiku radikalne ljubavi i brige prihvatajući i sebe i kolektiv, a pritom odbacujući stigmu i sramotu?

Možemo li ovaj trenutak uništenja pretvoriti u stvaranje rezilijentnih ranjivosti i solidarnosti tako što ćemo nadići upravo ono što je vidljivo?

5. januar

Osam dana nakon prvog u nizu podrhtavanja, tlo se naizgled ne smiruje. Podrhtavanja nalijeću uz golemu agoniju, mučilački raspamećujući svakoga od nas.

Nakon što je jutros udario zemljotres magnitude 4,4 stepeni, otpočelo je nervozno okretanje brojeva i zvonjenje telefona — još jedan ciklus u kojem se provjeravalo jesu li svi dobro. Tako se se nastavila igra čiji su učesnici/e dovedeni do tačke izmorenosti, kada se mrvice nade i pozitivnosti transformišu u jezivu anksioznost.

Zatvorim oči i prvo što vidim je tratina na kojoj sam se zaledila sa svojom bebom u naručju prošlog utorka, kada je onaj od 6,4 stepeni otresao svu radost sa života. Zemlja se podivljalo cijepa i proždire nas, silovito nas uvlačeći u svoj duboki sloj tame gdje je život na izdahu.

Otvorim oči i opet pokušam da ih zatvorim. Kada napokon uspijem, vidim Milana iz Kukuruzara uplakanog, vidim Anu iz Banskog Grabovca kako šutke stoji pred silom koja nam je zauvijek promijenila živote, vidim hiljade onih koji su šest hladnih noći proveli na otvorenom, na kiši i u blatu.

I onda ponovo otvorim oči, ponovo ih zatvorim i osjetim bol svih onih ljudi u pokretu koji su trenutno bez krova nad glavom u Bosni i Srbiji; svih Rohindži u Bangladešu i drugim područjima; svih onih Jezitkinja izloženih seksualnom zlostavljanju; bol sve djece vojnika. Težak teret svijeta steže mi srce.

No, moje srce je u isto vrijeme ushićeno. I to zbog dva razloga: prvi je čin zahvalnosti, drugi je čin solidarnosti. Sinovo toplo tjelešce privijeno uz moju ruku, njegov miris, blag dodir njegovih stopala koji osjetim na dlanu — sve to postavlja tako divne osnove za spokoj.

Moji roditelji su jaki, otporni i mirni u jeku cijele neizvjesnosti. Rodbina je na sigurnom i imaju pomoć drugih. Prijatelji/ce i kolege/ice stalno me obilaze, prave mi toplu supu, nude materijalnu podršku, zagrljaje i razgovore — prkoseći vremenskim zonama, ograničenjima kretanja i složenim životnim okolnostima.

Ovih dana pronalazim nove odgovore na pitanje kako izgleda solidarnost. Kako sam se u svom ne tako dugom životu našla u više kriza, svjedočila sam tome da solidarni rad postaje politički nastrojen, radikalan i transformativan. A vidjela sam i drugu stranu medalje: kada se solidarnost zloupotrebljava i tupi oštricu neophodnih poduhvata.

5. januar

Šta znači živjeti u solidarnostima usred epicentra?

Kako solidarni rad može postati naš epicentar u sadašnjem trenutku, dok spaja naše budućnosti i prošlosti?

Kako da povežemo borbe zarad dugovječnosti i rezilijentnosti takvog političkog opredjeljenja?

Ovih dana nas drže razgovori — one razmjene aktualne samo u krizama zato što su naši uobičajeni životi fiksirani za kapitalizam i patrijarhat dotle da nam ne ostavljaju vremena za razmišljanje i promišljanje.

To me podsjeća na one oštre zime kada snijeg prekrije ceste te smanji tempo naše produktivnosti i žurbe. Sada čekamo — čekamo da se naši domovi obnove, da nam porodice ponovo budu na okupu, da rane na našim životima budu zašivene. Od nas se traži ogromno strpljenje dok nam se hladnoća i vlaga iz zraka uvlače u kosti. Od nas se traži strpljenje, iako je ovo možda drugi ili treći put da smo izgubili domove u prirodnim katastrofama ili od nasilne ljudske ruke.

Od nas se traži da budemo strpljivi dok živimo u najvećim mogućim neizvjesnostima.

Ko smo to “mi”, ko je to?

Mi smo oni o kojima se za koju sedmicu više neće govoriti, o kojima skoro pa ni ne pričamo. Iskrena da budem, oni smo o kojima ni ne razmišljamo jer politika udaljavanja, segregacije i isključivanja određuje hijerarhije vrijednosti.

Samo nekoliko sati vožnje dalje, odmah preko granice — odakle su bosanski radnici/e migranti/ce došli da izgrade metaloprerađivačku industriju Jugoslavije — ljudi u pokretu su zatvoreni i osuđeni na preživljavanje, neizvjesnost i konstantna podrhtavanja evropskog režima migracija.

Godinama unazad spavaju u kaljuzi. Životi im se uopće nisu stabilizovali kako su neizvjesnosti usađene u svaku njihovu ćeliju. Evropske države doniraju novac za šatore, a uslovi u kampovima su grozni zbog toga što je cilj da se ljudi drže podalje od granica i terena privilegovanih nacionalnih država.

Zaboravljeni su, baš kao i ljudi u Baniji koji su izopćeni iz društva i koji 30 godina žive bez tekuće vode i struje; kao i Romi/kinje koji žive u svojim naseljima, odgajajući djecu u svijetu koji ih je mrzio i prije nego što su rođena. Dok tako pravim poveznice među ovim “sudbinama”, ne mogu, a da ne razmišljam o svim različitim životnim pričama i iskustvima te o tome kako prožimaju i kultivišu naše zajedničke političke borbe.

U jednoj od tih zgrada u Željezari — jučer obilježenom crvenom trakom — živjela je jedna žena u kolicima. Dva muškarca su je izvukla odatle tek nakon trećeg zemljotresa, nakon čega je sva blijeda samo sjedila i šutjela dok su zidovi pucali.

Moja rodica kojoj je ugrađen umjetni kuk sjurila je niz stepenice s trećeg sprata svoje stambene zgrade. Jedna prijateljica koja ne vidi osjetila je silu uništenja pod nogama i čula zastrašujući zvuk tla koje podrhtava, izgubivši orijentaciju. Jedna majka je tijelom zaštitila svoga sina koji ima cerebralnu paralizu jer nisu mogli trčati — bio je na respiratoru.

Šta znači solidarisati se s ljudima s invaliditetom u trenucima nakon potresa tako da se osjećaju podržanima, a ne zapostavljenima? Želja mi je da razmišljamo o solidarnom radu kao radu koji zahtijeva intuitivan i energijom nabijen, ali ipak pažljiv trud dubokog povezivanja zasnovanog na potrebama. Trud koji je vođen maštom. Upravo u ovom trenutku, ali ne samo u ovom trenutku.

7. januar

Novi potres od 5,5 stepeni udario je prije nekoliko sati, podsjetivši nas na našu krhkost i neizvjesnost u kojima se koprcamo. Uznemiravajući nas, svaki zemljotres nas gura dalje u bezumlje i “trenira nam živce.” Obnova ponovo mora biti obustavljena jer je novo rušenje u toku.

No, samo nekoliko sekundi nakon zemljotresa, primila sam poruku od poštara. Napisao je: “Hej, Emina, kako si, jesi li osjetila podrhtavanje?” Odgovorila sam mu da itekako jesam, uz usputni komentar: “Na trenutak sam ostala paralizovana.” Na to mi je poslao ovo: “Ne boj se, svemu ovom će doći kraj!”

Imate li vi poštara koji vam šalje poruke samo da vidi kako ste, dođe vam na vrata nakon smjene da vam donese paket, ili vam čak najavi donosi li vam cipele ili knjige?!

Zajedništvo je ovih dana jače nego ikad. Dani su ispunjeni radošću, toliko jedrom da razgaljuje dušu.

Njegujmo ljepotu i snagu povezivanja, čime ćemo oštriti čula za radikalne opcije ljubavi i brige.

8. januar

Posljedica zemljotresa br. 1: Sve vrijeme osjećate podrhtavanje, pa čak i onda kada tlo mirno diše.

Posljedica zemljotresa br. 2: Svijet se okreće jer vam je poremećen dio mozga odgovoran za ravnotežu.

Posljedica zemljotresa br. 3: Smijeh kao interni mehanizam odbrane odvrnut je do samog maksimuma.

10. januar

U retrospektivi, cijeli moj život bio je pun tranzicija. Život mog djeteta je isto tako jedna tranzicija koja traje. Mnogi od tih tranzicijskih procesa bili su proizvod vanjskih sila, a samo neki od njih su se odigrali hotimice.

Neželjenost promjene i neizvjesnost u vezi s trajanjem procesa tranzicije život nakon potresa čine umnogome kompleksnim. Opterećeni raznim oblicima logističkog i emocionalnog napora, nailazimo na poteškoće kada pokušavamo da se skoncentrišemo, donesemo odluku, odaberemo pravi put. Hoćemo li se vratiti kući? Šta ako udari još jedan? Hoćemo li prenoćiti u drugom gradu? Šta ako i tamo udari? Hoćemo li slati djecu u školu ili vrtić? Šta ako udari dok nismo skupa? Hoćemo li? Šta ako? Hoćemo li? Šta ako?!

Kružimo po blatu, tamo-ovamo. Preovladava dinamika izgubljenosti.

16. januar

Naredno u nizu podrhtavanja koje se osjetilo prije nekoliko trenutaka odaslalo je sliku jedne četveročlane porodice (mladih roditelja s novorođenčetom i trogodišnjim djetetom). Oni već duže od dvije sedmice spavaju među srušenim zidovima kako se ne bi smrznuli vani, na temperaturama koje se spuštaju ispod nule. U međuvremenu, država obećava da će mobilne kuće i kontejneri za sve biti isporučeni veoma brzo — za 20 do 30 dana. Tako kažu.

Nažalost ili nasreću, Banija već ima iskustva s izdajom koja je potpuna kao i s lažnim nadama kada je riječ o obećanjima države. Dok državni akteri/ke u svojim kancelarijama raspravljaju o tome kako će i kada reagovati na krize, hiljade građana/ki volontera/ki spašavaju živote i nade mnogih. I mada nacionalističko-fašistička država još uvijek potire građansko djelovanje i smanjuje prostor za solidarnost, reakcije su i dalje poletne i pune elana. To su niti u onom vezu zvanom solidarnost, koji raste u nemogućim uslovima te se njeguje pomoću i unutar mogućnosti stvorenih u momentu.

Mnogobrojni razgovori koji se vode ovih dana i raspoloženje prisutno među aktivistima/cama podsjećaju na akcije provođene u skorašnjim krizama — i to u razornim poplavama 2014. godine te tokom dugog ljeta migracija (Kasparek & Speer, 2015) poznatijeg kao “izbjeglička kriza”.

Hitro samoorganizovanje, participativna mobilizacija, iskrena volja da se podrži rad na terenu, koordinacija među različitim grupama, političko zalaganje za rješenja sistemskog karaktera — svega toga ima. A i nedostaje.

Međutim, opetovano je relevantno to da su građanska inicijativa, mobilizacija i koordinacija sušta suprotnost od onoga što je država učinila (to jest nije učinila). U očima mnogih aktivista/ica na terenu — uključujući i mene — zakašnjela i posve neadekvatna reakcija države ne samo da je očekivana, već služi i kao apel za nastavak svrgavanja korumpirane, nekompetentne i nadasve opasne vladavine “Hadezea”.

Prema tome, pitanje koje je trenutno otvoreno pred nama suočava nas s našom političkom inertnošću i nedostatkom vjere u mogućnost okončanja parodije u kojoj smo ustvari saučesnici/e. Na koje to konkretne načine možemo izaći iz najnovije od naših kriza, čvrsto se uzemljavajući u epicentar solidarnosti i uzrokujući trajna podrhtavanja za politički establišment što kopa ovu rupu u koju upadamo za nas i s nama?

17. januar

Samo nekoliko trenutaka prije nego što sam spustila glavu na jastuk i sklopila oči da razmislim hoću li se vratiti kući nakon 20 dana izbjeglištva, kuća se zatresla. Trzaj je bio kratak i jak. Za tren oka, strah je zahvatio moje unutrašnje organe. Srce mi je tuklo. Počela sam da dišem plitko, štiteći svoj svežanjčić svjetla.

Vozeći se autoputom, prolazeći kraj polja prekrivenih snijegom, moj otac je spomenuo jednu psihologinju — savjetovala je narodu da izbriše aplikaciju koja zazuji svaki put kada se osjeti podrhtavanje. Prema njenim riječima, trebali bismo nastaviti sa životom i potruditi se da iskoračimo iz traume. Aplikaciju sam izbrisala složivši se s tom mudrom mišlju. I ponovo je instalirala prije sat vremena — kada je moje razmišljanje prekinuto. Pročitala sam da je u posljednje dvije i po sedmice zabilježeno preko 500 podrhtavanja. Povrh toga, jaki zemljotresi trenutno pogađaju Tursku, Grčku, Rusiju, Moldaviju, Čile, Kaliforniju i druge dijelove svijeta.

U posljednje tri sedmice spavala u udobnom krevetu, provodila dane na toplom, jela svježu hranu pripremljenu s ljubavlju, sastajala se s prijateljima/cama i drugovima/aricama te uživala u okrepljujućim razgovorima, zatim skakala po lokvama, pa čak i gledala TV (pojma nemam kada sam to posljednji put radila). To me je učinilo zahvalnom, otvorilo me i ulilo mi snagu. S druge strane, nisam se mogla oteti utisku da sam tamo gdje ne želim biti. Tranzicija je bila nepozvana, nagla i nemilosrdna.

Višesatno čišćenje nereda podsjetilo me je na to koliko volim ovu kuću u kojoj su pohranjene životne uspomene i suptilne energije mojih predaka, kao i osjećaj pripadanja. Ako igdje pripadam — a gotovo nigdje ne pripadam u potpunosti — onda je to ovdje, na ovom mjestu na kojem sam položila glavu. Gdje su drugi položili glavu u ovim hladnim danima kada su polja prekrivena snijegom? Gdje su položili glavu nakon što su im oduzete lične stvari? Kakav nered ćemo svi mi morati čistiti u predstojećim danima?

Raspakujući torbu, ponovo sam zastala da vidim šta sam uzela utrčavši u kuću prije nego što sam je ponovo napustila. Evo spiska:

— pasoši (iskoristila sam privilegiju usred bespoštednih globalnih migracija i graničnih režima);

— pinceta (za to krivite patrijarhat i standarde ljepote koji su nam nametnuti);

— hemijska olovka i teka (da švrljam i zapisujem misli, ideje, planove, što je ljudsko pravo);

— rozi kvarc (za trenutke tišine posvećene iscjeljenju i duhovnom jastvu);

— vunene čarape (krajnje je neugodno kada ti se stopala smrznu);

— pokvaren telefon (oštećen u zemljotresu, a sada liči na paučinaste pukotine na zidu); i

— čaj od maslačka (svrha jutarnjih rituala je ta da nas prizemlje).

Kako smo se tako nabrzinu pakovali — požureni zvukom pucanja betona i škripanjem drveta — na kraju smo uzeli hrpu stvari koje nismo ni pogledali dok nismo bili tu. Štaviše, nije nam nedostajala niti jedna materijalna stvar iz našeg doma, već mjesto i osjećaj sigurnosti koji smo uživali kod kuće. Naši domovi nam pružaju osjećaj sigurnosti. Ili su nam ga barem pružali prije nego što su podrhtavanja otkrila našu lomljivost i prokazala naše ranjive ličnosti uzdrhtalom tlu.

Naslovna fotografija: Miroslav Arbutina Arbe.