Perspektive

Hrvatska na braniku Europske Unije

Piše - 29.12.2017

Smrt djeteta ukazuje na način kako policija tretira izbjeglice u EU

Madina je imala šest godina. U večernjim satima 21. novembra, sa svojom je majkom i četvero braće i sestara preko zelene granice ušla u Hrvatsku. Hodali su dva ili tri sata dok nisu došli do jednog naseljenog mjesta. Iscrpljeni i promrzli, sjeli su u park da se odmore. Tu ih je, prisjećaju se, pronašla hrvatska policija, strpala u kombi i odvezla natrag, na granicu sa Srbijom.

Uzalud su bile majčine molbe da im dozvole da u policijskoj stanici barem predahnu do jutra. U hladnoj i mračnoj noći, zajedno sa još dvojicom muškaraca, izbačeni su iz kombija na mjestu na kojem željeznička pruga reže granicu.

To je mjesto među izbjeglicama i volonterima poznato kao točka sustavnog, često brutalnog protjerivanja nesretnika kojima je uskraćeno zakonsko pravo na traženje azila na području Republike Hrvatske. Radi se o aktivnoj pruzi kojom svakodnevno prolaze voze vlakovi.

Jedan od tih vozova usmrtio je malenu Madinu. Nedaleko od mjesta nesreće, njenu su pogibiju navodno gledali i policajci koji su im naredili da hodaju prugom prema Šidu.

Madinina smrt, jedna od ukupno sedam smrtnih slučajeva izbjeglica koji su u 2017. godini zabilježeni na hrvatskoj granici sa Srbijom, možda se mogla spriječiti da nije bilo sustavne medijske šutnje zbog koje priče poput ove u posljednjih godinu dana gotovo da nisu dolazile do hrvatske javnosti.

Prema podacima UNHCR-a, u toku zadnjih godinu dana, hrvatska je policija samo u Srbiju nezakonito protjerala skoro tri tisuće osoba. Broj protjerivanja u BiH i Crnu Goru nemoguće je procijeniti.

Među njima su bile obitelji s malom djecom, osobe s teškim invaliditetom, žene, starci, ali i muškarci, dvostruko diskriminirani zbog cinične ideje da nemaju pravo na izbjeglištvo, da su trebali “ostati kod kuće i boriti se”, čak i ako njihove kuće već odavno nema.

Svi oni došli su u Hrvatsku s nadom da će na području Europske unije ostvariti svoje zakonsko pravo na traženje azila. Mnogi od njih zauzvrat su opljačkani, pretučeni i izbačeni na istu onu prugu na kojoj je stradala mala Madina.

Dok čitate ovaj tekst, velika je vjerojatnost da hrvatska policija upravo nekome govori “no asylum for you” ili “go back to Serbia”.

Dok čitate ovaj tekst, velika je vjerojatnost da hrvatska policija upravo nekome govori “no asylum for you” ili “go back to Serbia”. Pritom je sasvim moguće da su novac ili mobitel te osobe već završili u džepovima nečije tamnoplave uniforme.

Situacija je time gora što procedura nalaže da izbjeglice po stupanju na hrvatski teritorij zatraže azil u najbližoj policijskoj postaji. U praksi takvi pokušaji prečesto rezultiraju nasilnim i ponižavajućim tretmanom, te u konačnici ilegalnim protjerivanjem iz zemlje.

Ljudi se nalaze u paradoksalnoj situaciji u kojoj im je onemogućen legalni ulazak u Hrvatsku, a ilegalni prijelaz se tretira kao krimen, iako prema domaćem i međunarodnom pravu ne bi smio biti otežavajuća okolnost pri traženju azila.

Čak ako uspiju prijeći granicu, izbjeglice ne mogu otići u policiju bez straha da će biti protjerani, što ih gura sve dalje od mehanizama međunarodne zaštite, u ruke krijumčara čija je mreža na području bivše Jugoslavije po svemu sudeći vrlo snažna.

U pokušaju da izbjeglicama omoguće traženje azila, volonteri su ih počeli organizirano pratiti u policijske postaje. Prisutnost volontera-promatrača efikasno je ublažila praksu ilegalnog policijskog postupanja, ali samo u Zagrebu, do kojega mnogi ni ne uspiju doći, te povremeno u drugim gradovima u kojima se nađe osoba spremna provesti nekoliko sati u natezanju s policijskim službenicima.

U Šidu, pogranični grad u Srbiji ka Hrvatskoj, stotine ljudi čekaju priliku da pređu preko zelene granice u EU i traže azil. Foto: Nidžara Ahmetašević

Osiguravanje prava na pristup teritoriju i međunarodnoj zaštiti primarni je mandat UNHCR-a, čiji je hrvatski ogranak smješten u Zagrebu jedno vrijeme zaista pratio ljude u policijske postaje. Ta je praksa prestala nakon što su policajci počeli hvatati izbjeglice pred samim ulazom u UNHCR-ovu zgradu, te ih otamo ponovno protjerivati iz zemlje. Policijska marica koja je konstantno parkirana pred ulazom u zgradu UNHCR-a sada obeshrabruje potencijalne tražitelje azila u pristupu toj međunarodnoj organizaciji.

UNHCR je u međuvremenu svoj posao informiranja izbjeglica o mogućnosti traženja azila te osiguravanja dostupnosti mehanizama međunarodne zaštite prebacio Hrvatskom pravnom centru. Njihovi se zaposlenici izbjeglicama javljaju samo u regularnom radnom vremenu, iako ogroman broj potencijalnih tražitelja azila u zemlju dolazi vikendom ili noću, ostajući potpuno nezaštićeni.

Ključ u bravu EU vrata

I dok se svakodnevne drame tih ljudi ne događaju samo na granicama nego i u najstrožem centru Zagreba i drugih gradova u unutrašnjosti zemlje, hrvatska javnost živi u iluziji da više nama izbjeglica u njihovoj zemlji.

Formalno zatvaranje granica u martu 2016. godine neinformirana je većina protumačila kao “ključ u bravu” i povratak našim “normalnim životima”. U sjećanju im je ostala preplavljujuće pozitivna slika Hrvatske kao zemlje koja je izbjeglicama omogućila besplatni, organizirani prolazak kroz svoj teritorij, čiji su građani hrlili u tranzitne kampove dijeliti hranu, vodu i odjeću onima koji su se tu zatekli.

U to vrijeme, podrška izbjeglicama djelovala je kao pitanje nacionalnog ponosa: u zemlji koja je i sama stradala u ratu, dobili smo priliku pokazati svoje veliko srce i nasmiješeno im poželjeti sreću u Austriji ili Njemačkoj. Pri tome je malo kome spomenuta mugućnost traženja azila u našoj zemlji, ali u općem kaosu i zanosu nismo propitivali lukavu strategiju prosljeđivanja problema bogatijim zapadnim zemljama.

Pogotovo nam to nije padalo na pamet u kontekstu šokantnog nasilja koje se već tada počelo događati na mađarskoj granici sa Srbijom. Nasilja koje danas kopiramo poput frustriranog mlađeg brata, braneći granice Europske Unije đonom i pendrekom. Nasilja koje provode isti oni policajci koji su ujesen 2015. godine Madininim vršnjacima dijelili bombone i bočice s vodom.

Čemu pripisati takvu dramatičnu promjenu u načinu na koji hrvatska tretira izbjeglice? Što se promijenilo od ljeta 2015. do zime 2017. godine?

Na malom groblju u Šidu sahranjeno je četvero izbjeglica, uključjuć šestogodišnju Madinu Hussaini koja je poginula 21. novembra u pograničom području. Foto: Nidžara Ahmetašević.

Na globalnoj razini, ratovi i dalje bjesne, a broj izbjeglica proporcionalno raste. Na razini Europe, međutim, promijenilo se gotovo sve. Politika otvorenih granica zamijenjena je bilateralnim trgovanjem ljudskim sudbinama.

Zloglasni dogovor između Europe i Turske alocirao je šest milijardi eura Erdoganovu režimu u zamjenu za smanjenje broja osoba koje brodićima pristižu na grčke otoke, ostavljajući milijune izbjeglica u zemlji u kojoj im je onemogućen pristup školovanju, zdravstvenoj skrbi ili adekvatnom smještaju, a djeca su nerijetko prisiljena raditi u ilegalnim tvornicama kako bi prehranila svoje obitelji.

U Turskoj trenutno živi oko 3,4 milijuna registriranih izbjeglica, a na temelju dogovora između EU i Turske u Europu je prebačeno tek oko 11 tisuća. U međuvremenu je sličan dogovor o sprečavanju isplovljavanja prema EU postignut i između Italije i Libije, u kojoj je trenutačno službeno registrirano oko 800 tisuća izbjeglica. Pravi je broj, kao i u Turskoj, znatno veći.

Izvješća međunarodnih organizacija govore o sustavnom zanemarivanju, mučenju, pa i ubojstvima izbjeglica na području Libije, a svjetski mediji nedavno su objavili i snimke na kojima se izbjeglice iz subsaharske Afrike prodaje na sajmovima roblja.

Iz perspektive humanitaraca, eksternalizacija problema dovela je do dramatičnog pogoršanja uvjeta u kojima se nalaze žrtve rata, siromaštva ili političkog progona, odbačene nadomak sigurnosti Europske unije. Iz perspektive EU birokrata, oba su dogovora proglašena uspjesima zbog smanjenog broja novopridošlih izbjeglica, ne uvažavajući uvjete u kojima smo ih ostavili.

Dvjema nesmiljenim vodenim granicama prošle se godine pridružila i ona kopnena.

Medijska šutnja

Nakon formalnog zatvaranja Balkanske rute, Hrvatska i Mađarska preuzele su zadatak izbacivanja potencijalnih tražitelja azila s područja Europske unije, koja je zauzvrat odlučila zažmiriti na ilegalne metode koje se u tom procesu koriste, kao i na brojne druge pokazatelje rapidne fašizacije oba spomenuta društva.

Nehumanom tretmanu izbjeglica djelomično je doprinijela i promjena vlasti u Hrvatskoj, u kojoj je deklarativno proizbjegičku socijaldemokratsku vlast zamijenila populistička desna koalicija koja je predizbornu kampanju, između ostaloga, vodila rasplamsavanjem ksenofobije i straha od terorizma, te najavama zatvaranja granica.

Takvu retoriku svojim je izjavama osnaživala predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović, do danas dosljedna u prijeziru prema došljacima, vidljivom i u famoznoj ocjeni kako smo primili krive izbjeglice.

U takvom političkom kontekstu, “ne govori protiv svoje države” postala je mantra urednika koji su probleme izbjeglica počeli pratiti uglavnom kroz službena priopćenja vladajućih. Izvješća o kršenju njihovih temeljnih prava, uključujući neotuđivo pravo na život, teško su se probijala do medijskog mainstreama.

Urednici dijela hrvatskih medija pokušali su zaustaviti i priču o maloj Madini. Glasovi volontera i detaljni iskazi svjedoka koji su počeli kolati društvenim mrežama, a potom i reportaže uglednih inozemnih medija poput Guardiana, ovog su puta bili glasniji od lokalne šutnje.

Jedan po jedan, hrvatski su mediji polako počeli izvještavati o tragediji, oni hrabriji suprotstavljajući priču obitelji i volontera službenoj policijskoj verziji u kojoj su naši granični policajci licemjerno prikazani kao spasitelji Madinine obitelji. Televizija N1 na koncu je objavila i čitav majčin iskaz, koji baca dodatno svjetlo na čitav slučaj, teško inkriminirajući hrvatsku policiju.

Slika uplakane vukovarske djevojčice u plavom kaputiću 1991., slika beživotnog tijela Alana Kurdija 2015., a sada i slika male Madine, snažni su simboli tragedija tisuća neimenovanih žrtava na čiju patnju Europa ni danas ne zna ili ne želi odgovoriti.

Smrt nesretne djevojčice nakratko je skrenula pažnju hrvatske javnosti na užas koji se događa na našim granicama. Na užas koji se događa samo par kilometara od Vukovara, iz kojeg su početkom devedesetih žene, djeca, ali i muškarci obilježeni stigmom onih koji nemaju pravo na izbjeglištvo, bježali prema sigurnosti Austrije ili Njemačke.

Slika uplakane vukovarske djevojčice u plavom kaputiću 1991., slika beživotnog tijela Alana Kurdija 2015., a sada i slika male Madine, snažni su simboli tragedija tisuća neimenovanih žrtava na čiju patnju Europa ni danas ne zna ili ne želi odgovoriti.

I dok smo tih ratnih devedesetih ljutito gledali prema Europskoj uniji nadajući se da će nam nekako pomoći, danas smo prvi na braniku njezinih granica, onemogućavajući neke nove žrtve rata da na europskom tlu pronađu sigurnost.

Nasilna protjerivanja iz Hrvatske nastavljena su i nakon Madinine smrti. Samo inzistiranjem na odgovornosti naše države, možemo spriječiti buduće tragedije. Uz pomoć volontera, Madinina obitelj podnijela je kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Hoće li biti političke volje da se počinitelje procesuira?

Naslovna fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI