U detalje | COVID-19

Godinu dana COVID-19: Priče iz bolnice

Piše - 13.03.2021

Zdravstveni radnici/e komentarišu “oluju od virusa” koja im je okrenula živote naglavačke.

U petak, 13. marta 2020. godine, virus koji se u početku činio kao udaljen i tajanstven stigao je i na Kosovo. Do danas, kada se navršava godinu dana od kako je u zemlji evidentiran prvi slučaj zaraze, od COVID-19 umrlo je više od 1600 ljudi, dok broj aktivnih slučajeva u ovom trenutku premašuje 10 000.

Zdravstveni radnici/e su u neprekidnoj borbi s virusom doživjeli možda i najkrupnije promjene u svakodnevnom životu — bilo kod kuće ili na radnim mjestima — što je samo još jedan u nizu izazova prisutnih u sistemu javnog zdravstva. Nadalje, upravo ti radnici/e na vlastitoj koži osjete posljedice nemara nadležnih organa u pogledu ispunjavanja njihovih potreba, prilikom čega se suočavaju i s brojnim poteškoćama uzrokovanim nedostacima na polju upravljanja pandemijom.

U toku protekle, pandemijske godine izvještavali smo o iskustvima onih najugroženijih od nas: i to: starijih osoba, bolesnika/ca, medicinskih radnika/ca — koji su na prvoj liniji odbrane stajali i u najsmrtonosnijim periodima zaraze — kao i pripadnika/ca marginalizovanih skupina, sada usljed pandemije još izloženijih raznim vidovima ugnjetavanja. Između ostalih smo izvještavali i o ženama, romskoj, aškalijskoj i egipćanskoj populaciji, LGBTQ+ osobama, te o radnicima/ama koji nemaju ugovor o radu, pa samim time ni bilo kakvu pravnu zaštitu.

Dvanaest mjeseci kasnije, s ciljem da saznamo nešto više o tome kako se zdravstveni radnici/e snalaze u doba pandemije, porazgovarali smo s njih šest, koji žive i rade u različitim općinama.

Saga o vakcinama

Kako zdravstveni radnici/e naporno rade bez prestanka, tako politika kasni s nabavkom onoga što bi im olakšalo posao — vakcina.

Premijer Kosova, Avdullah Hoti, u januaru 2021. godine je izjavio: “Konkretizovali smo pregovore o nabavci 535 000 vakcina od [farmaceutske kompanije] Pfizer i još 600 000 od države Austrije. Isto tako smo obavili sve procedure i podnijeli zahtjev za nabavku 720 000 vakcina od [međunarodne inicijative] Covax — očekujemo da će prve doze stići u februaru.”

Već uveliko je mart, a Kosovo je i dalje jedna od posljednjih zemalja Evrope u koje nije dopremljena niti jedna doza vakcine.

U brisanom prostoru između nade, izmorenosti i neprestanog rada, tih šest radnika/ca pitali smo kako su na njih djelovale promjene na njihovim radnim mjestima uslovljene pandemijom; koji su dodatni teret morali preuzeti na sebe; primjećuju li razlike u svojim odnosima s kolegama/icama i pacijentima/cama; te u kojoj mjeri zbog svega navedenog ispašta i njihov intimni život.

Štaviše, pitali smo ih kako gledaju na budućnost dok polako ulazimo u drugu godinu pandemije i kakva su njihova očekivanja što se tiče predstojećih dvanaest mjeseci; zatim kakva je uzajamna veza između pojedinih aspekata njihovog privatnog i profesionalnog života; šta ih sve muči kada je riječ o radu; i šta bi mogla biti rješenja problema zastupljenih u zdravstvenom sistemu.

Razgovarali smo tako sa zdravstvenim radnicima/ama koji posjeduju višedecenijsko iskustvo u struci — i koji su svojevremeno obavljali dužnost u krizi drugačijoj od aktualne — kao i s mladim pripravnicima/ama koji na svojim plećima tek odnedavno nose breme univerzitetske diplome iz oblasti medicine. Svi oni su se osvrnuli na događanja iz protekle godine, podijelivši tom prilikom s nama i anegdote koje veoma precizno oslikavaju njihove svakodnevne nedoumice i probleme.

Dr Leonard Muja — pulmolog, Kosovska Mitrovica

Pojava COVID-19 na Kosovu

Bio je 13. u mjesecu — peh. Kada je tog dana evidentiran prvi slučaj, zavladala je opća panika, ne samo u javnosti, već i unutar zdravstvenih ustanova. I ja sam paničario, zato što nas je zadesilo nešto s čime se nikada do tada nismo susreli.

Prvi slučaj zaraze na Kosovu bio je prava bomba za zdravstvo, da tako kažem. To je bio jedan od vjerovatno najtežih izazova i za mene kao pulmologa i za specijaliste/ice iz svih ostalih grana medicine. Nije se znalo za šta će biti zaduženi koji zdravstveni radnici/e. Odnosno, nije se znalo ko će šta raditi.

Privikavanje na novu rutinu

Nekako sam se i mentalno pripremio na to da je na pomolu virusna oluja. Svi mi zdravstveni radnici/e smo se udružili — imali smo mnogo posla u prvih nekoliko mjeseci, a znakovi panike su se počeli javljati sistematski: “Doktore, možete li nam objasniti kakva je ovo bolest?”, “Kako ćemo je se riješiti?”, “Hoćemo li…?”

Isto tako smo bili prisiljeni da budemo i zdravstveni psiholozi/ginje, a ne samo pulmolozi/ginje, ili internisti/ce, ili specijalisti/ce za infektivne i bolesti disajnih puteva. Dakle, imali smo dužnost da preuzmemo i tu ulogu.

Pulmolog Leonard Muja kaže da je bilo dana kada je bio toliko zauzet da se nikako nije vraćao kući, gdje su ga čekali njegovi žena i djeca. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Lična iskustva

[Nakon što sam posumnjao da sam zaražen,] uvjeravao sam djecu da ih kod rodbine šaljem jer imam više posla. Govorio sam im da “zbog toga tata često nije kod kuće”. Ipak, zanimljivo je to da su i sin i kćerka od samog početka znali šta se dešava. “Tata, mi znamo da ti liječiš ljude koji imaju virus, i znamo da nas vodiš kod njih da nas ne bi zarazio.”

Nastojao sam da im to dočaram kao vremenske promjene — jedan dan je sve uredu, drugi dan baš i nije, ali poslije kiše uvijek dođe sunce. Pokušavao sam da im objasnim kako se ovaj virus prenosi; kakvo oboljenje uzrokuje i kako se ono odražava na organizam; koje su dobne skupine [više] na udaru… Dakle, pokušavao sam da ih pripremim [kako bi se sami mogli sačuvati], jer ih virus neće zaobići samo zato što ih ja mnogo volim.

Kada sam se zarazio, stalno su me zapitkivali: “Hej, tata, hoćeš li da ti mi izmjerimo zasićenost [kisikom]?”, nakon čega bi slijedila opaska: “Prilično je niska, šta da radimo?” Ja bih odgovarao: “Tata će biti bolje, ali ništa se ne može riješiti odmah. Stvari će ići nabolje, polako.”

Svojim roditeljima nisam ni rekao sve dok nisam primljen u bolnicu. Trudio sam se [da se od njih malo distanciram i da ih ne zabrinjavam novostima], zato što su oboje hronični bolesnici. Davao sam im do znanja da ću — ukoliko stupe u kontakt sa mnom — ja biti glavni krivac [ako umru od virusa]. Mjesec dana ih nisam vidio, a kada smo se konačno sastali, obradovao sam se. Na neki način sam se osjećao kao preporođen.

Njega pacijenata/ica

Teško bi nam padala smrt bilo kojeg od naših pacijenata/ica, jer i mi smo ljudi od krvi i mesa. Često me je to pogađalo, ali nisam dozvoljavao da me porodica preminulog/e vidi u suzama.

Nerijetko se dešavalo i to da je supruga na jednom odjelu, a suprug na drugom, i da i jedno i drugo preminu u nekoliko sati razlike. Ili, da jedno ostane živo, a drugo ne. U tom slučaju smo se morali hvatati ukoštac s time šta da kažemo supružniku/ci nakon što napusti bolnicu, s time kako da saopćimo šta se desilo… [Suprug/a preminulog/e bi nas pitao/la:] “Je li živ/a?”, “Jeste li ga/je pustili kući?”, ili “Mogu li da ga/je vidim? Na kojem je odjelu?” Također bi se dešavalo to da oboje budu otpušteni — i lakne im, budu sretni zbog toga što su ostali živi — a mi im na izlasku kažemo: “Eto, i jedno i drugo ste pobijedili virus.”

"Život se mora nastaviti, sa ili bez virusa."

Leonard Muja, pulmolog

Uvijek [činimo sve što je u našoj moći] da pacijenti/ce nakon otpuštanja iz bolnice ne moraju ići na dugotrajnu terapiju kisikom, i da su što manje u kontaktu s bocama [s kisikom]. Bilo je i onih slučajeva kada su pacijenti/ce na respiratorima provodili i po nekoliko mjeseci, pa bismo onda — neko vrijeme nakon njihovog otpuštanja iz bolnice — na društvenim mrežama vidjeli da se vraćaju na posao. I svi bismo komentarisali: “Eno, vraća se na posao”. To nas čini izuzetno ponosnim.

Budućnost

Ostaje nam da vidimo u kojoj mjeri ćemo uspjeti suzbiti još jedan val zaraze, ali jedno je ipak sigurno: Kosovo će još dugo čekati na početak vakcinacije.

Jedina nada je to da će cijela drama s virusom što prije biti okončana, kad god se to dogodilo. Pored toga što se nadam da će ljudi uvidjeti da ćemo još dugo morati živjeti s virusom, vjerujem i da će se većina građana/ki vakcinisati i da će razviti antitijela. Međutim, život se mora nastaviti, sa ili bez virusa.

Gresa Geci — medicinska sestra, Kosovska Mitrovica

Pojava COVID-19 na Kosovu

Sve što je nekada bilo sastavni dio moje rutine u bolnici iznenada se promijenilo. Čim je i proglašena pandemija, počeli smo se susretati sa sve hitnijim slučajevima i oni su zamijenili vanbolničke pacijente/ice koje smo primali prije pandemije, tako da se moj šablon rada u bolnici u potpunosti izmijenio.

Kada se virus tek pojavio, nismo bili u mogućnosti [da nastavimo raditi] isključivo na slučajevima koje smo inače dobijali na svojim odjelima. Umjesto toga smo bili primorani da se svake dvije sedmice premještamo s jednog odjela na drugi, jer smo usljed nedostatka bolničkog kadra morali raditi kao pomoćno osoblje.

Privikavanje na novu rutinu

U početku, kada su nam dolazili pacijenti/ce s COVID-19 upućeni na intubaciju, bilo nam je malčice teško, s obzirom na to da nismo prošli obuku za takve slučajeve — a i zato što nisam imala nikakvog iskustva s intubacijskom terapijom. Pored toga, bilo je teško brinuti se i o onima kojima je bila potrebna terapija kisikom, kao i o osobama sa sličnim problemima.

Jedne subote sam radila dvanaest sati u bloku. Tada smo imali pacijenta priključenog na CIPAP [aparat koji olakšava disanje kod teških oštećenja pluća], a s tog aparata se osoba ne smije skidati ni za jedan trenutak. Paralelno tome što sam sve vrijeme nadzirala spomenutog pacijenta, motrila sam i na desetero drugih koji su morali biti pod stalnim nadzorom.

Lična iskustva

U decembru su me stavili na odjel za COVID-19, a sada je mart. Članovi/ice porodice mi konstantno govore da se čuvam, a i često me pitaju zašto sam uopće prihvatila da me rasporede tamo.

"Teško je kada se jedna sestra istovremeno mora brinuti o deset osoba s COVID-19 — to je veoma naporno."

Gresa Geci, medicinska sestra

Iz straha izbjegavam svaki kontakt s njima neposredno po povratku kući. Čim se vratim s posla, stavim odjeću u veš-mašinu, istuširam se i tek nakon toga provodim vrijeme s porodicom. Sve vrijeme strahujem da možda nesvjesno prenosim virus. Zbog toga sam kontakt s drugim ljudima svela na minimum.

Sve to ostavlja posljedice na moju psihu i iscrpljuje me. Jednog dana sam bila prosto skršena, i to emocionalno — jedan pacijent je preminuo i osjetila sam neopisivu bol kada smo o tome morali obavijestiti njegove najmilije, koji su čekali ispred. Kada sam se vratila kući, nisam mogla prestati razmišljati o toj situaciji. Tada sam prvi put u četiri godine — koliko sam već radila u bolnici — vidjela pacijenta kako umire.

Njega pacijenata/ica

Iako se pacijentima/cama itekako posvećujem i u normalnim okolnostima, ta posvećenost se do sada uvećala. Ipak, teško je kada se jedna sestra istovremeno mora brinuti o deset osoba s COVID-19 — to je veoma naporno. Da ima još jedna sestra, bilo bi mnogo lakše.

A bilo bi lakše i da bolnica ispunjava sve naše potrebe, ili da — naprimjer — imamo priliku liječiti ljude koje šaljemo u Prištinu ovdje u Mitrovici. Zapošljavanje dodatnog kadra, uz nabavku svih potrebnih lijekova kao i sofisticiranih alata, olakšalo bi nam posao i učinilo ga podnošljivijim.

Budućnost

Vjerujem da zdravstveno osoblje neće morati nositi dodatnu zaštitnu opremu nakon vakcinacije, ali mišljenja sam da će jedna od trajnih promjena biti nošenje maske, što će ići rame uz rame s promjenama vezanim za ponašanje u društvu — kao što je fizičko distanciranje, recimo. To će se zadržati malo duže. Uvijek bismo trebali voditi računa o higijeni i usto izbjegavati prostore u kojima boravi veći broj ljudi.

Još nešto što će se zadržati i nakon pandemije jeste to da ću biti dodatno posvećena svojim pacijentima/cama.

Dr Sevim Brina — pulmologinja, Prizren

Pojava COVID-19 na Kosovu

[Neposredno po proglašenju stanja pandemije,] moje radno vrijeme se nije mijenjalo, ali se jeste promijenio intenzitet rada — radila sam više. Svim silama smo pokušavali da nađemo vremena za sebe, makar da nešto prezalogajimp. Kada smo imali mnogo posla, jeli bismo s nogu.

Prije pandemije smo u toku smjene primali najviše 20 pacijenata/ica. Do sada se taj broj osjetno povećao. Kako onda da nađete vremena za pauzu s takvim rasporedom obaveza? Nikako!

"Još od početka 2020. godine nisam iskoristila niti jedan dan odmora."

Sevim Brina, pulmologinja

Ljudi su prilagodljivi, ali ja sam 24 sata na nogama i izmorena sam. Osim toga, svaki dan nam pacijenti/ce umiru — što znači da smo i psihički iscrpljeni. “Šta je tebi?”, pita me brat, i to svaki dan. Ja mu kažem da patim od posljedica COVID-19.

Privikavanje na novu rutinu

Ja sam zdravstvena radnica i nikuda se ne krećem. Mi vrlo dobro znamo da se trebamo kloniti mjesta koja posjećuje veliki broj ljudi. Ne možemo uzeti slobodne dane, a ni godišnji odmor ne dolazi u obzir. Još od početka 2020. godine nisam iskoristila niti jedan dan odmora.

Nemam vremena da pratim naučna dešavanja u svijetu. Naprimjer, ne mogu sjesti i pročitati šta se dešava u Njemačkoj. Ne možemo utoliti glad za naukom zato što radimo kao fizički radnici/e. Ne stajemo.

Lična iskustva

Ova pandemija je znatno utjecala na moje psihičko zdravlje: više ne podnosim buku, televizija mi se nikako ne gleda, nimalo mi nije do toga da zastanem i s nekim porazgovaram. Sve te aktivnosti mi se sada čine veoma napornim.

Te stvari ni prije nisam radila — ne odgovara mi veliko društvo, nisam voljna da razgovaram s ljudima. Oko mene su većinom zdravstveni radnici/e i svi vodimo iste razgovore. Postala sam antisocijalna.

S psihološke tačke gledišta, takvo ponašanje ustvari nije normalno i nakon pandemije će nam biti potrebna pomoć psihologa/inja. Ja ću prva naći dobrog psihologa/inju i odlaziti na terapiju.

Kako navodi Sevim Brina, Kosovu je potrebna zasebna bolnica za pacijente/ice kojima je dijagnostikovan COVID-19. Fotografija: Suer Celina / K2.0.

Njega pacijenata/ica

U svijetu postoje odvojene bolnice za pacijente/ice koji imaju COVID-19, ali mi je još uvijek, nemamo ni godinu dana kasnije. [U takvoj bolnici] bih se mogla brinuti o pacijentima/cama s COVID-19 koliko god je to potrebno, nakon čega bih se vratila [u matičnu ustanovu] i posvetila se drugim pacijentima/cama.

Ne znamo gdje su smješteni naši pacijenti/ce koji imaju rak ili tuberkulozu — nama zapravo nedostaje organizacije rada. Ponekad žalim zbog toga što sam odabrala ovo zanimanje.

Budućnost

Ako se budemo pridržavali propisa, stanje će biti mnogo podnošljivije. Nažalost, mjere fizičkog distanciranja se uopće ne poštuju. Što se narod više osvijesti, to ćemo manje biti opterećeni. Ja ipak smatram da će se svijest promijeniti — smatram da će se ljudi pridržavati svih propisa i da će biti pažljiviji. Vjerovatno ste primijetili da se ljudi više ne rukuju, nego se pozdravljaju pesnicama. Ta praksa je veoma dobra. Zašto je ne bismo zadržali?

Dr Qefsere Luzha Mehmeti — stomatologinja, Kosovska Mitrovica

Pojava COVID-19 na Kosovu

U početku sam bila pod velikim stresom jer smo se susreli s nepoznatom bolešću i virusom koji je potencijalno smrtonosan.

Prije svega ste prinuđeni da mislite na sebe, ali i na osobu koja leži u stolici ispred vas. Jasno, kao stomatolog/inja morate obratiti pažnju na područja iz kojih se širi zaraza — usta, grlo i nos — zato što ste u neposrednoj blizini pacijenta/ice, na manje od 30 centimetara udaljenosti.

Ponekad se moramo još i više približiti, i to naročito kada je potrebno obaviti vađenje zuba, što znači da je zaraza čak i bliže. Ukoliko je potrebno obaviti čišćenje zuba, postoji mogućnost da će mašinica početi prskati, tako da vam kapljice vode mogu završiti u očima, na licu ili na drugim predjelima tijela.

Odredbe su takve da moramo nositi maske i vizire, iako ih je prilično teško držati na licu [ljeti,] kada temperature rastu.

Stomatologinja Luzha Mehmeti je pod stalnim pritiskom zbog toga što vodi računa o tome da ne proširi zarazu. Fotografija: Urall Boshnjaku / K2.0.

Lična iskustva

Bila sam u potpunosti blokirana i prekinula sam svaki kontakt sa širim krugom ljudi i rodbinom, ali moja uža porodica — naravno — nije imala kud, a morala sam se vraćati kući. Zato sam se temeljito kupala prije nego što sam stupala u bilo kakav fizički kontakt s njima. Kada bih došla kući s posla, ne bih čak ni zagrlila djecu, što sam prije pandemije redovno radila.

Činjenica da je virus i dalje tu psihički me opterećuje. Ipak, vremenom sam se navikla na to da se s njime trebamo nositi. Smirujem samu sebe uvjeravajući se da će sve biti u najboljem redu ako se budem pridržavala mjera u pogledu održavanja higijene, ako budem držala razmak i ako budem nosila masku.

Budućnost

Vjerujem da će nošenje maske biti jedna od promjena kojoj ćemo se morati prilagoditi na duže staze, barem dok 70% populacije ne dobije vakcinu. U isto vrijeme, naši odnosi s drugim ljudima — što se tiče približavanja jednih drugima — bit će kao što su nekad bili, budući da se na tom planu već vraćamo na staro.

Skora nabavka vakcina uveliko bi nam olakšala posao, tako da se nadam da ćemo uskoro dobiti prve doze.

Mahir Krasniç — medicinski tehničar, Prizren

Lična iskustva

Pomislim da je situacija sve gora i gora svaki put kada neko na televiziji komentariše COVID-19. Ono što gledamo na vijestima negativno utječe na nas i izaziva strah. Psiholozi/ginje bi trebali ponuditi besplatnu pomoć građanima/kama.

"Dajemo sve od sebe, ali ponekad ne dobijemo očekivane rezultate."

Mahir Krasniç, medicinski tehničar

I moja supruga radi u zdravstvu, pa ne smijemo nigdje ići. Iako smo veoma oprezni, i dalje nas je strah da izlazimo i sastajemo se s drugim ljudima. Trudimo se da se što manje krećemo i zato sve radimo u krugu porodice — pogledamo neki film koji će nam dići raspoloženje, recimo. Pokušavamo iskoristiti lijepo vrijeme i odemo van grada kada nema većih grupa ljudi.

Njega pacijenata/ica

Kada pacijent/ica oboli od COVID-19, oporavak može potrajati — u tom slučaju mu/joj treba psihička, fizička i medicinska rehabilitacija. Mi se itekako brinemo o osobama koje liječimo, ali neke od njih preminu, nažalost. Ljudi izvana na to gledaju malo drugačije [u odnosu na zdravstvene radnike/ce i misle:] “Pacijent/ica je umro/la i to je to.” Nas ti slučajevi pogađaju.

Ima jedna poslovica koja se često može čuti u Prizrenu, a glasi: “Ne možeš iz svoje kože.” Dajemo sve od sebe, ali ponekad ne dobijemo očekivane rezultate.

Budućnost

Kada se svi redom počnu vakcinisati — to jest prvenstveno starije i osobe sa slabijim imunitetom — stopa prijenosa će opasti. Skupine za koje postoji velika opasnost da će se zaraziti virusom također moraju primiti vakcinu, i to konkretno zdravstveni radnici/e, službenici/e policije i vojna lica. Ako se jedna osoba unutar tih društvenih grupa zarazi, bolest se može proširiti velikom brzinom.

Medicinski tehničar Mahir Krasniç vjeruje da će se stanje poboljšati kada se visokorizične kategorije stanovništva konačno vakcinišu. Fotografija: Suer Celina / K2.0.

Dr Lum Muhaxhiri — specijalist urgentne medicine, Đakovica

Pojava COVID-19 na Kosovu

U početku je ličilo na ratno stanje, s tim da je neprijatelj bio mikropski, a ne ljudski — vodili smo utoliko strašniji rat što neprijatelja nismo mogli vidjeti. Znali smo jedino da postoji i da nas je napao. Bilo je to jedno prilično jezivo i u isto vrijeme neprijatno iskustvo. Sve je postalo nekako turobno.

S obzirom na to da je ovaj problem nov, bilo je veoma teško. Sve nam je bilo nepoznanica. Nismo znali kako se bolest liječi, ni kako napreduje… Iznad glava nam se pojavilo mnoštvo upitnika.

Privikavanje na novu rutinu

Novopečeni sam ljekar [i možda sam upravo zbog toga] bio izuzetno motivisan za rad, bez obzira na veliki broj [pacijenata/ica] — zračio sam nekim entuzijazmom koji baš i ne mogu objasniti. Prava je sreća to što sam imao mnogo energije i što se uopće nisam štedio. Ponekad sam dolazio na posao u osam sati ujutro i ostajao do devet, deset ili čak jedanaest sati navečer, uprkos čemu nisam ni osjećao neki poseban umor. Bio sam veoma entuzijastičan u vezi s radom, imajući u vidu to da sam znao kako su ljudima bili potrebni liječenje i medicinska njega.

[Pandemija] je narušila moj ustaljeni raspored kafa i odlazaka u šetnju. Bio sam odsječen od svega, ali uspio sam — nekako sam se izvukao. Pomalo se bavim muzikom — sviram klavir — što mi je dalo utjehu i pomoglo da prebrodim sve one stresne situacije.

LIčna iskustva

Bilo je malo teško jer smo isprva bili prestrašeni. Strah se javio ne samo kod nas zdravstvenih radnika/ca, već i kod ostatka stanovništva. Teško je biti dio sistema javnog zdravstva na radnom mjestu — to jest u bolnici — kada ste u svakodnevnom kontaktu s COVID-19.

"Cilj ljekarske profesije je da služimo ljudima, tako da ćemo im uvijek biti na usluzi."

Lum Muhaxhiri, specijalist urgentne medicine

To znači da ćete biti u neposrednom dodiru s bolešću i da ćete se onda vratiti kući, gdje vas čeka porodica. Tako ćete ih dovesti u veliku opasnost. Uvijek sam pokušavao držati razmak, a mada se jesam bio zarazio — nakon čega sam se izolovao u sobi — niko iz moje porodice do sada nije dobio COVID-19, nasreću.

Njega bolesnika/ca

Cilj ljekarske profesije je da služimo ljudima, tako da ćemo im bez obzira na to kakvo stanje bilo — dobro ili loše — uvijek biti na usluzi. Glavno je da ponudimo odgovarajući tretman i da na pravi način pristupimo građanima/kama. Kada je riječ o zdravstvenoj zaštiti, ona je iznimno važna — sve ostalo je sporedno.

Budućnost

Na svu sreću, kako je otpočela proizvodnja vakcina, i ova pandemija će biti stavljena pod kontrolu. Bit će mnogo lakše nego što je bilo prije vakcine, a tok rada će se napokon vratiti u normalu. Samo je pitanje vremena kada će se naši građani/ke vakcinisati, [nakon čega] će se stanje znatno poboljšati.K

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.