Dok žure na nastavu, učenici/ce Osnovne škole “Meto Bajraktari” u Prištini svakodnevno prolaze pored natpisa vezanih za važnost znanja i obrazovanja penjući se uz stepenice na glavnom ulazu u ovu ustanovu.

Poruke kao što su “Čitanje hrani um” i “Um traži znanje” služe kao podsjetnici na to da sa svakim svojim korakom djeca polažu temelje za svoje buduće uspjehe i dostignuća.

U obližnjoj “šampionskoj” školi pod nazivom “Pjeter Budi”, djeca su sjela u klupe okrenute ka tabli i otvorila svoje udžbenike. Na bijelom zidu su naslikani znakovi interpunkcije koji podsjećaju na ono što svaki od njih znači; zarez pokušava doći do daha i kaže: “Mislim da biste svi trebali odmoriti nekoliko sekundi”, dok čangrizava tačka govori: “Trebate se zaustaviti.” Osnovne aritmetičke operacije objašnjene raznobojnim brojevima koje oduzima zelena riba.

Učionice su blještave i dobro osvijetljene. Sunčeve zrake dopiru iz pravca velikih otvorenih prozora, a budući da se u svakom odjeljenju nalazi po samo 20 do 25 djece, za svakoga ima dovoljno mjesta.

Ukoliko bismo samo ovlaš bacili pogled na svijetle boje, “inspirativne” poruke i pozitivnu fasadu pojedinih školskih ustanova u kosovskoj prijestolnici, bilo bi možda i teško za povjerovati da se obrazovni sistem u zemlji zapravo urušava. Ipak, ispod sladunjave vanjštine nekolicine prištinskih škola krije se šira slika osnovnoškolskog obrazovanja u zemlji koja je daleko problematičnija nego što se čini, naročito u drugim gradovima i ruralnim područjima.

U brojnim osnovnim školama na Kosovu, odjeljenja su gotovo dvostruko veća, pri čemu u jednom može biti i oko 40 đaka. Osnovnih materijala poput ažuriranih i kvalitativnih udžbenika kao i računara često ni nema, dok su stručne usluge pretežno neprimjerene i nedovoljne. Generalno gledano, već je općepoznata činjenica da je uspjeh kosovskih učenika/ca na standardiziranim testovima slabiji ne samo u poređenju s njihovim vršnjacima/kinjama u regiji, nego i u poređenju s djecom školskog uzrasta iz drugih krajeva svijeta.  

Aktualno stanje u sistemu obrazovanja na Kosovu u mnogočemu se ne može razumjeti ukoliko se ne razmotri kroz prizmu uništenja — i fizičkog i strukturološkog — koje je u devedesetim godinama donio represivni režim Slobodana Miloševića.

Gotovo cijelo to desetljeće, obrazovanje kosovskih Albanaca/ki zasnivalo se na školovanju kod kuće i u paralelnom obrazovnom sistemu, i to nakon što su učenici/ce, studenti/ce i nastavno osoblje albanske nacionalnosti istjerani iz škola i fakulteta. Od proljeća 1992. do kraja devedesetih, odnosno do okončanja mirnog otpora, više od 100 000 đaka pohađalo je 3200 improviziranih škola u okviru kojih je nastava izvođena u kućama, garažama i podrumima.

Represija je nanijela ozbiljnu štetu samom tkivu sistema obrazovanja. Do 1995/96. godine, broj onih koji su bili upisani u obrazovne ustanove na bilo kojem nivou znatno je opao u odnosu na cifru zabilježenu 1989/90. godine; broj djece koja su pohađala osnovnu školu smanjio se za 12%, srednjoškolaca/ki za 21%, dok se broj studenata/ica na fakultetima prepolovio.

Prema tome, veći dio današnje radne snage naglo je moralo prekinuti svoje školovanje u vremenu koje je bilo od ključnog značaja za njihovo obrazovanje.

Međutim, i daljnji razvoj događanja je djelimično oblikovao trenutnu situaciju u obrazovnom sistemu na Kosovu.

Tokom mandata Misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) između 1999. i 2008. godine, sistem obrazovanja je postao centraliziran, stoga su upravne nadležnosti prenijete s lokalnog nivoa na centralne institucije. U tom periodu, stalni članovi/ice pedagoškog osoblja i lokalna pedagoška tijela koja su podržavala nastavni kadar u školama zamijenjeni su međunarodnim organizacijama s kojima su bili sklapani ugovori na određeno vrijeme, a njihov zadatak je bio organiziranje programa obuke, radionica i seminara.

U prvim godinama poslije rata započeta je izrada i dorada obrazovnih planova i strategija te nastavnih planova i programa s obzirom na kvalitetu, inkluzivnost i diverzitet kosovskih škola, što je odobrilo Ministarstvo obrazovanja, nauke i tehnologije (MONT). Ti dokumenti su zamišljeni tako da budu u skladu s međunarodnim standardima. 

Posljednjih godina izrađene su Strategija razvoja preduniverzitetskog obrazovanja, strateški planovi za obrazovanje, Strategija osiguranja kvaliteta za preduniverzitetsko obrazovanje, kao i mnogi drugi administrativni dokumenti usmjereni na unapređenje standarda obrazovanja.

Ipak, uprkos svim tim okvirima i dobrim namjerama, kvalitet osnovnoškolskog obrazovanja na Kosovu ostao je, kada se sve sabere i oduzme, zabrinjavajuće nizak.

Novi nastavni planovi i programi

Jedna od glavnih dosadašnjih reformi u osnovnom obrazovanju ogleda se u izradi revidiranog Okvirnog nastavnog plana i programa za preduniverzitetsko obrazovanje, u sklopu kojeg se nalazi detaljno razrađen nastavni plan i program za svaki nivo obrazovanja.

Prvi put odobren 2011. godine, ovaj okvir ima za cilj to da se fokus obrazovnih ciljeva koji su do sada bili usmjereni na pojedinačne predmete — to jest na razvijanje znanja u predmetima kao što su matematika, fizika i hemija — preusmjeri na razvijanje kompetencija i vještina. Prema tome, akcent nastavnih planova i programa sada je stavljen na efikasnu komunikaciju i izražavanje, kritičko mišljenje, uspješno učenje, produktivan doprinos životu, radu i okolini, individualne kompetencije koje se tiču nošenja sa stresom i zdravih životnih navika, te na građanske kompetencije poput odgovornog građanskog djelovanja.

Za svaki element određeni su ishodi u kojima je navedeno šta se od učenika/ca očekuje da postignu na kraju osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, a od nastavnika/ca se zahtijeva da redovno podnose izvještaje o napretku svakog đaka.

Međutim, uprkos tim zamislima, u implementaciji nastavnih planova i programa do sada su uočeni brojni nedostaci i sam taj proces naišao je na kritike nastavnika/ca i obrazovnih stručnjaka/inja.

Jedna od spornih stvari je to što implementacija novih nastavnih planova i programa u školama širom Kosova zapravo nije ni započeta sve do prije dvije godine, odnosno šest godina nakon što je MONT prvobitno odobrio navedeni okvir.

U međuvremenu su realizirane dvije ogledne faze; prva je provedena u 10 škola u školskoj 2012/13. godini, dok je druga provedena školske 2015/16. godine u 95 škola. Potonja faza je poslužila kao zamjena za sveobuhvatnije pilotiranje koje je trebalo obavljeno u školskoj 2014/15. godini. Čak i nakon šireg probnog programa, na reviziju i usvajanje nastavnih planova i programa čekalo se još godinu dana da bi ti dokumenti stupili na snagu i počelo ih se upotrebljavati u svim kosovskim školama tek 2017. godine.

I pored dugotrajnog procesa testiranja i realizacije nastavnih planova i programa, javili su se i drugi problemi.

Među tim problemima je i činjenica da novi udžbenici predviđeni novim nastavnim planovima i programima nisu izdati niti stavljeni na raspolaganje nastavnicima/ama ni učenicima/ama sve do septembra ove godine, četiri školske godine poslije završetka originalne ogledne faze. Kada je to naposlijetku učinjeno, početkom ove godine mediji su prenosili kako novi udžbenici za neke razrede i dalje nisu dostupni i kako bi moglo proći dodatnih godinu dana prije nego što budu spremni za upotrebu.

Fjola Jašari (Fjolla Jashari), mlada učiteljica koja u Osnovnoj školi “Pjeter Budi” drži nastavu djeci uzrasta od šest do jedanaest godina, kaže da udžbenici koji su za sada u upotrebi — uključujući i one nove — ne pripremaju učenike/ce za polaganje standardiziranih testova. Ona navodi da se tom literaturom ne unapređuju vještine rješavanja problema i kritičkog razmišljanja, prije svega u pogledu tehničkih predmeta kao što je matematika, zbog čega se za ove elemente nastavnici/e sami moraju pobrinuti prema vlastitom nahođenju. Tako pojedini nastavnici/e imaju dovoljno prostora za to da uopće ni ne uče djecu navedenim vještinama.

Provjera udžbenika, mada sporadična, postoji, no umjesto iscrpne procjene kvalitete i prikladnosti resursa, obično se svodi na provođenje analiza usmjerenih na teme.

Rezultati jedne takve procjene, rodne analize udžbenika koju je proveo Kosovski centar za edukaciju (KEC), pokazuju da se udžbenicima uglavnom ne promovira rodnu ravnopravnost kako bi to trebao biti slučaj. Prema tvrdnjama Dukađina (Dukagjin), izvršnog direktora KEC-a, obrazovni sistem afirmira i produbljuje rodne uloge kod učenika/ca.

“Prije nekoliko godina smo obavili analizu uzorka od otprilike 1700 učenika/ca, u okviru koje smo ispitali to kako oni sami shvataju svoja prava, a u obzir smo uzeli i shvatanja uslovljena rodom”, ističe on. “Bilo je interesantno uočiti da više od 50% djevojčica koje pohađaju sedmi i osmi razred smatra da ne bi trebale biti ravnopravne s dječacima.”

Osim toga, nastavnike/ce frustrira manjak podrške iz MONT-a kada je riječ o implementaciji nastavnih planova i programa te ih između ostalog razočarava i to što predstavnici/e ove institucije nisu ispunili svoja obećanja i poboljšali neadekvatnu infrastrukturu.

Trendafilje Zaberđa (Trendafile Zabërgja), nastavnica muzičke kulture za više razrede Osnovne škole “Meto Bajraktari”, naglašava da na raspolaganju nema odgovarajuće materijale da bi bila u mogućnosti ispuniti zadane ciljeve. U školi u kojoj radi ne postoji posebna učionica za muzičku kulturu, stoga je primorana da u klavir, triangl i jednu jedinu gitaru čuva u običnoj učionici — koja ujedno služi za održavanje sastanaka i druge svrhe.

Trendafilje Zaberđa ocjenjuje da nastavnicima/ama MONT često ne pruža dovoljnu podršku prilikom uvođenja novih nastavnih planova i programa. Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Usto, Zaberđa ukazuje i na veću količinu administrativnih poslova koji su uvođenjem novih nastavnih planova i programa dodani na spisak nastavničkih obaveza, pri čemu tvrdi da je zahvaljujući i tome i manjku resursa teško zadovoljiti prethodno određene ciljeve u razredu.

“Mislim da bi te ciljeve trebalo pojednostaviti”, objašnjava ona. “Nastavnik/ca bi se trebao/la usavršavati u domeni svog predmeta i prenijeti znanja učenicima/ama, a ne biti primoran/a baviti se administrativnim zadacima kod kuće.”

Istu stvar ponavlja i Jašari. “Od nas se zahtijeva mnogo administrativnog rada iako se kao nastavnik/ca potpuno istrošite svakodnevnim izvođenjem nastave u razredu”, poručuje ona.

Fjola Jašari je zabrinuta obimom dodatnog administrativnog rada koji ne dozvoljava nastavnicima/ama da se fokusiraju na svakodnevno izvođenje nastave u razredu. Fotografija: Atde Mmula / K2.0.

Nastavnici/e su također izrazili zabrinutost zbog obuke koju su prošli kada su morali započeti s realizacijom novih nastavnih planova i programa, naročito kada su ti programi usavršavanja tek uvedeni.

“Obuka koju organizira Ministarstvo obrazovanja traje šest dana, pa nastavnici/e nemaju dovoljno vremena da se na pravi način informiraju, to jest, instruktori/ce koji pružaju informacije o nastavnim planovima i programima u najmanju ruku bi trebali biti malo precizniji”, konstatira Jašari. “Tih šest dana obuke za mene je bilo naprosto nedovoljno, tako da sam sama morala proučiti nastavni plan i program i naučiti kako da ga realiziram u učionici, kako da izradim godišnje, dvogodišnje, dvomjesečne, dnevne i druge planove.”

Zaberđa napominje da je program obuke kroz koji je ona prošla bilo posebno teško pratiti zato što polazici/e u početku nisu dobili nikakve materijale. “Bilo je vrlo tegobno i prilično stresno, jer to je nešto što nam je bilo obavezno, a nije se pokazalo toliko informativnim [koliko je trebalo].”

S druge strane, zaključuje da su u novijim programima obuke postignuti pomaci, uz to da su nastavnici/e kasnije dobili priručnike kako bi im bilo jasnije koje su tačno njihove obaveze.

Jedna od organizacija koja godinama sarađuje s MONT-om u raznim poljima razvoja obrazovanja — među kojima je i stručno usavršavanje nastavnika/ca — jest njemačka agencija za razvoj GIZ.

Rezearta Žinipotoku-Behljulji (Rrezearta Zhinipotoku-Behluli), jedna od GIZ-ovih stručnjakinja za obrazovanje, kaže da je agencija od 2008. godine potpomogla obuku 4300 nastavnika/ca iz 140 škola, i to nekoliko godina unazad u vezi s elementima specifičnim za pojedine predmete uključene u nove nastavne planove i programe. Vjeruje da su ti programi usavršavanja za nastavno osoblje kraći nego što bi u optimalnim uslovima trebali biti, kao i da su raspoređeni tako da obuhvataju relativno mali broj škola.

“Obuke su u posljednjim godinama prilično šture”, navodi ona. “Što se tiče njihovog trajanja, one koje se odnose na nove nastavne planove i programe svedene su na minimum.”

Pupovci, čija je organizacija tokom godina isto tako bila uključena u organizaciju obuke nastavnika/ca, mišljenja je da su programi za koje se ispostavilo da su najuspješniji oni koji su trajali duže. “Iz našeg dosadašnjeg, dvadesetogodišnjeg iskustva znamo da su najbolji rezultati postignuti u sklopu naših dužih programa obuke koji su organizirani u školama”, objašnjava on.

Dodaje i da se neki nastavnici/e žale kako su usavršavanja usmjerena na nove programe kratka i uopćena, a istovremeno i da su mnogi od njih zabrinuti zbog toga što nisu sigurni da li će uspjeti ispuniti obaveze, prvenstveno kada se radi o zahtjevima u pogledu evaluacije znanja učenika/ca.

K2.0 se obratio brojnim zvaničnicima/ama MONT-a radi razgovora, ali ni Ured za komunikacije tog ministarstva niti Fatmir Eljezi (Elezi) iz Sektora za standarde, monitoring i evaluaciju nisu odgovorili na naše upite. Feime Lapaštica (Llapashtica), rukovoditeljica Sektora za nastavne planove i programe i školske udžbenike, izjavila je da će pismeno odgovoriti na naša pitanja, no do sada to nije učinila.

Ispolitiziran sistem obrazovanja

Kada je riječ o makro-nivou, Pupovci smatra da je jedan od uzroka općenito lošeg kvaliteta osnovnoškolskog obrazovanja na Kosovu ispolitiziranost obrazovnog sistema koji je prepun militanata/kinja iz redova vladajućih stranaka.

On tvrdi da je zahvaljujući decentralizaciji sistema obrazovanja pod okriljem UNMIK-a Ministarstvo obrazovanja direktore/ice i uprave škola imenovalo na temelju političke podobnosti, ne nužno na osnovu njihove stručnosti.

Prema njegovom viđenju, to je dovelo do klime u kojoj prioritet vlade nije unapređenje kvaliteta obrazovanja, već korištenje obrazovnog sistema kao instrumenta za prikupljanje izbornih glasova.

“Ovakva situacija na neki način šteti onome što se zove dužnost i odgovornost u školama, jer kada za direktora/icu imenujete osobu koja obnaša tu funkciju čisto zato što je politički podobna, ona ne mora preuzeti odgovornost vezano za postignute rezultate u toj školskoj ustanovi, već se od nje traži da kanalizira neke političke procese koji se odvijaju u lokalnoj zajednici, prevashodno tokom izbora”, ističe on. “Direktor/ica je kriv/a ukoliko izgubite glasove u toj zajednici, ali nije ukoliko školski procesi nisu kvalitetni.”

Dukađin Pupovci, direktor Kosovskog centra za edukaciju, konstatira da ispolitiziranost škola ozbiljno šteti preuzimanju odgovornosti u obrazovnom sektoru. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Pupovci naglašava da politizacija nije problem koji pogađa samo niže nivoe obrazovanja, nego i sistem obrazovanja u globalu, te za primjer uzima šest novih regionalnih univerziteta koji su u posljednjih nekoliko godina osnovani u kratkom vremenskom roku. U periodu koji je prethodio općim izborima održanim 2010. godine, tadašnji ministar i lider Demokratske stranke Kosova (PDK), Hašim Tači (Hashim Thaçi), obećao je studentima/cama iz najvećih gradova Kosova da će preobraziti njihove lokalne fakultete u punopravne univerzitete.

Ipak, u julu su akreditacije novoosnovanim univerzitetima u Prizrenu, Peći i Kosovskoj Mitrovici oduzete na godinu dana zbog toga što te ustanove nisu ispunjavale minimalne standarde, dok je Kosovska agencija za akreditaciju nedavno isključena iz Europske agencije za osiguranje kvaliteta u visokom obrazovanju zbog političkih upliva i neprofesionalnog ponašanja.

Pupovci je stava da ispolitiziranost obrazovnog sistema ima za posljedicu to da se obrazovne reforme i politike uvodi bez gotovo ikakve prethodne pripreme ili planiranja.

“Jednostavno nema koherencije u izradi politike… tako izrada politike funkcionira na Kosovu općenito, ne samo u sistemu obrazovanja”, napominje on. “Ministar/ica dođe i kaže: ‘Hajdemo sad ovo ovako’ — oni svoj rad ne temelje na bilo kakvim činjenicama.”

Dodaje i da se u svakoj novoj vladi koja nastoji osmisliti neke nove reforme i strategije premalo pažnje pridaje problemima koji bi mogli nastati u fazi njihove implementacije, pri čemu se oni koji donose te odluke rijetko kada konzultiraju s nastavnicima/ama ili članovima/icama uprava škola uprkos tome što su te osobe stručnjaci/kinje s terena.

“U drugim državama, škole izrađuju nacrte sadržaja; ti sadržaji ne dolaze iz ministarstva — ono se bavi samo željenim rezultatima, dok su školske ustanove te koje određuju načine [na koje će se to kontekstualizirati]”, izdvaja on.

Prvobitna zamisao i jeste bila da se takav pristup iskoristi pri uvođenju novih nastavnih planova i programa, no Pupovci podcrtava da je stanje u stvarnosti bilo drugačije jer “ogledna faza nije bila adekvatno pripremljena”, pa i zato što je Ministarstvo nastavilo razvijati sadržaj, a da nije zatražilo stručno mišljenje nastavnika/ca niti razmotrilo njihova pitanja prilikom dorade nacrta.

On ukazuje i na to da obimnost druge ogledne faze — kojom je obuhvaćeno gotovo stotinu škola — svjedoči o tome da je Ministarstvo loše obavilo posao u pogledu planiranja, budući da nije bilo dovoljno inspektora/ica koji su mogli provjeriti da li je pilotiranje bilo realizirano onako kako je zamišljeno.

I Žinipotoku-Behljulji iz GIZ-a skreće pažnju na ad hok pristup vlasti izradi politike kao problematičnu pojavu.

“Neki od zakona koji nisu usklađeni trebali bi biti usklađeni”, kaže ona, pri tome misleći na GIZ-ovu analizu koherencije zakonskog okvira koji regulira preduniverzitetsko obrazovanje. “Ne bismo baš mogli reći da su sve politike i sve reforme koje su zasnovane na tim politikama usklađene jedne s drugima.

Rezearta Žinipotoku-Behljulji, obrazovna stručnjakinja iz GIZ-a, smatra da reforme u obrazovnom sektoru nisu uvezane i da se neprestano gravitira prema eksperimentalnom pristupu. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Žinipotoku-Behljulji ističe da bi bilo bolje kada bi Ministarstvo ulagalo novčana sredstva u one prakse koje su se pokazale efikasnim i uspješnim tokom oglednih faza, a ne da nastavi s onim što trenutno čini — prema njenim riječima, to je neprestano finansiranje i podržavanje inovativnih i eksperimentalnih pristupa. Objašnjava da ima kvalitetnih pristupa i praksi koji su dokazano učinkoviti i od kojih bi obrazovni sistem mogao imati koristi samo kada bi Ministarstvo podržalo njihovu realizaciju i nakon završetka oglednih faza.

Neke od posljedica politikantskog odnosa prema sistemu obrazovanja koji je zastupao svaki od prethodnih saziva vlade, kao i posljedice njihovog neadekvatnog planiranja, ogledaju se u rasporedu škola na Kosovu; u nekim područjima postoje nove “škole duhova” koje nikada nisu korištene, dok se nastava u školskim ustanovama u pojedinim gradovima izvodi u tri smjene kako bi se rad mogao prilagoditi broju učenika/ca.

Prema zvaničnim podacima iz Kosovske agencije za statistiku, više od 500 novih obrazovnih radnika/ca zaposleno je u školama širom zemlje u periodu od 2008. Godine pa naovamo, mada se broj đaka od proglašenja nezavisnosti smanjio za gotovo 20%.

S tim u vezi, kada se radi o rješavanju problema u obrazovnom sistemu na Kosovu, čini se da je pred novoizabranom vladom kolosalan zadatak, budući da su nakon godina mlakih i neuvezanih reformi, politizacije i manjka odgovornosti nastavnici/e postali frustrirani, a sistem i dalje koncipiran tako da u okviru njega djeca trebaju učiti ne kritički, nego mehanički.

“Upravo to je naš problem”, zaključuje Pupovci. “Naš sistem obrazovanja vas ne uči kako da učite, što je jedan od primarnih ciljeva obrazovanja: učiti kako učiti. Naš sistem ne njeguje tu cjeloživotnu naviku učenja.” K

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.

Vrati se na monografiju