Pandemija koronavirusa prisilila je brojne kulturne ustanove da putem interneta eksperimentišu s novim rješenjima kako bi ostale u kontaktu s publikom. Zahvaljujući virtualnim obilascima i onlajn postavkama, muzeji širom svijeta su ostali otvoreni za javnost.

Što se Kosova tiče, Etnografski muzej nudi mogućnost virtualnog obilaska, a na internet je postavljena i izložba Dokumentacijskog centra Kosova pod naslovom “Bilo jednom i nikad više”. Za to vrijeme je i Nacionalna galerija Kosova otvorila virtualnu izložbu, objavivši na Fejsbuku likovne radove s kratkim opisima.

Ovo je veliki pomak na putu ka tome da se muzeji učine pristupačnijim za javnost. No, šta će se dogoditi kada se pandemija okonča? Da li će se stvari vratiti na staro ili će kulturne ustanove na Kosovu — uključujući i muzeje — osmisliti nove, inovativne načine rada?

Budući da se broj gostiju/šći već nekoliko godina smanjuje, mnogi muzeji u Europi i SAD-u pokušavaju iznaći nove načine kako doprijeti do javnosti. Inkorporacija novih tehnologija je s tim u vezi važan korak za koji su se opredijelile uprave pojedinih muzeja.

Tako je Muzej umjetnosti u Klivlendu, naprimjer, postavio virtualni atelje namijenjen za izložbu koja ne samo da je interaktivna, već ju u potpunosti kreiraju posjetitelji/ce. Obilasci zasnovani na upotrebi proširene stvarnosti putem mobilnih telefona isto tako postaju sve učestalija praksa.

Međutim, prilagodba muzeja savremenom svijetu nije ograničena samo na tehnologiju. Od muzeja se sve više očekuje da se angažuju u vlastitim lokalnim zajednicama te da nadiđu uobičajeno poimanje muzeja kao snobovskih, elitističkih ustanova.

Sve te inovacije poprimaju razne oblike, od pokretanja posebnih programa dizajniranih za djecu do dekolonizacije europskih muzeja na način da su privlačniji široj, multikulturalnoj publici.

Muzej u Amsterdamu nedavno je odlučio da za 17. stoljeće više neće koristiti termin “Zlatno doba”, jer se time previđaju problemi koji su doprinijeli raskoši — kao što su rat i trgovina ljudima. Uprava Muzeja donijela je odluku i da se aktivno posveti radu van glavnih muzejskih prostorija i uspostavi saradnju s drugim organizacijama kako bi zajedno došli do što većeg broja građana/ki Amsterdama, čime će se sam muzej decentralizovati.

Ovim pitanjima bavili smo se u novoj epizodi našeg podkasta Kontekst posvećenoj muzejima.

Istraživači/ce na Kosovu rade na realizaciji koncepta koji obuhvata otvaranje muzeja Shtëpia e Herticëve (Kuća porodice Hertica); cilj je ispričati priču o obrazovanju albanske djece u kućnim školama tokom ‘90-ih godina, kada su srpske vlasti izbacile Albance/ke iz škola i drugih državnih institucija. Kako pristupiti toj temi tako da privuče mlade i da akcent bude stavljen na vizualne sadržaje i pripovijedanje bez romantizovanja povijesti ključni su faktori u planiranju.

Ljinda Gusija (Linda Gusia) — sociologinja na čelu ovog projekta — u novom izdanju Konteksta izjavila je: “Nadam se da muzej kućnih škola neće upasti u zamku mitologizacije i heroizacije borbe koja se odvijala u 90-im godinama, zato što smatram da je na Kosovu zastupljen jedan velebni narativ ili metanarativ koji pada ili se ruši na konceptu junaštva.”

Stvaranje pristupačnosti i inkluzivnosti

Onlajn postavke samo su jedan dio u procesu stvaranja otvorenijih muzeja; one donose prilično vidne, praktične pogodnosti, kao što je ta da ne morate čekati u redu i da možete posjetiti muzej kada god želite.

Štaviše, time se postiže da pristup muzejskim zbirkama ostvare i oni koji prije nisu mogli posjećivati muzeje, što se odnosi na osobe koje nisu mogle priuštiti putovanje i obilazak, te na osobe s fizičkim poteškoćama koje je možda pokolebao nedostatak prikladne infratrukture. Prema tome, [onlajn postavke] bi mogle unijeti revoluciju u muzeje, gdje fizičko prisustvo više neće biti potrebno za pristup kulturnom blagu.

Nacionalni muzej Kosova ostao je bez eksponata u periodu prije i nakon rata. Danas ta ustanova i dalje pati od manjka resursa i stručnog kadra.

Onlajn postavke mogu demokratizovati fizički pristup muzejima, ali pravi javni angažman ujedno zahtijeva i intelektualnu pristupačnost.

Uzmimo za primjer Muzej Kosova. U glavnoj postavci ovog muzeja, posjetiteljima/cama trenutno nije ponuđen nikakav narativ. Naime, uz eksponate su priloženi jedino natpisi na kojima je istaknuto šta je taj eksponat i iz kojeg perioda datira; to predstavlja stariji, tradicionalni pristup muzeologiji u okviru kojeg su interesi kustosa/ice stavljeni ispred potreba publike..

Savremena muzeološka misao zalaže se za jasna obrazloženja značaja muzejskog materijala koja će posjetiteljima/cama omogućiti da artefakte stave u određeni kontekst — što ne podrazumijeva da će im se govoriti šta da misle. Naprotiv, tekstualna i vizualna objašnjenja trebala bi težiti ka tome da potiču na razmišljanje, na postavljanje pitanja, kao i da skreću pažnju na širok dijapazon različitih pogleda.

Nakon što je renoviran u periodu od 2003. do 2018. godine, u Narodnom muzeju Srbije u Beogradu posjetiteljima/cama se postavljaju direktna pitanja. Tekst u kojem se objašnjava predhistorijska vinčanska kultura ne nudi samo pregled razvoja te civilizacije, već i postavlja sljedeća pitanja: “Da li je bilo tenzija između vinčanskih zajednica? Da li su žitelji/ke jednog naselja ugrožavali stabilnost njihovih susjeda? Kako su svakodnevne obaveze utjecale na položaj pojedinaca/ki i grupa? Da li je postojala rodna podjela rada?” To ohrabruje posjetitelja/cu ne da pasivno razgleda, već da stupi u interakciju s izloženim materijalima.

Preispitivanje koncepta muzeja

Muzej Kosova se suočava s ogromnim izazovima koji ometaju razvoj novijih muzeoloških koncepata — jedan od tih izazova je i dugogodišnji nedostatak resursa i stručnog kadra. Prije proglašnja nezavisnosti Kosova, ova ustanova je tretirana kao provincijalni muzej koji je jednim dijelom služio za prebacivanje artefakata u Beograd.

Još u prvom izdanju muzejskog časopisa objavljenom 1956. godine, direktor Muzeja se požalio na “nespremnost na saradnju i nelojalnost uprave centralnog, republičkog Etnografskog muzeja u Beogradu, koji oduzima muzejske materijale iz našeg područja bez ikakvih konzultacija s našom ustanovom.”

Taj stav se zadržao i u narednim decenijama. Sve je kulminiralo 1999. godine, kada su mnogi muzejski materijali izloženi u Beogradu, nakon čega nikada nisu vraćeni. Po proglašenju nezavisnosti, muzeji naprosto nisu bili prioritet niti jedne vlasti, što se možda najbolje ogleda u činjenici da Muzej Kosova sve do 2018. godine nije dobio zvanični statut kojim je zamijenjen onaj iz vremena Jugoslavije.

Povrh svega navedenog, otežavajuća okolnost je i to što se radi o de fakto “nacionalnom muzeju”. Od takvih muzeja se često očekuje da zastupaju zadatu nacionalnu priču kojom se opravdava nastanak nacionalne države, umjesto da predstavljaju spektar različitih gledišta i tumačenja historije. Čak se i bolje opremljeni muzeji nerijetko podređuju tom očekivanju i nailaze na poteškoće prilikom primjene raznovrsnijeg pristupa prošlosti.

Na Kosovu je — srećom — pokrenuto nekoliko odličnih inicijativa koje krče put prema naprijed. Veliki dio njih realizuje se putem interneta, stoga u njima možete uživati i u izolaciji. Oral History Kosovo, primjerice, pruža ličan pogled na povijest Kosova 20. stoljeća, i to kroz razgovore s raznim osobama.

Inicijativama poput ovih povijest se odmiče od elitističkih interpetacija i obogaćuje pluralističkim perspektivama. Muzej Kosova u ovom trenutku raspolaže projektorom koji je namijenjen za prikazivanje intervjua obavljenih u sklopu incijative Oral History Kosovo, no taj uređaj obično nije u funkciji.

Još jedno pitanje koje se pokazuje izazovnim za muzeje u 21. stoljeću glasi kako da se različite perspektive ne guraju u jedan jedini odjeljak muzeja, nego da cijela postavka bude protkana pluralnošću. U okviru revitalizacije Nacionalnog muzeja Poljske u Varšavi, recimo, tradicionalni, hronološki raspored eksponata je ukinut i uvedene su tematske izložbe, a usto su i sve umjetnine preraspoređene tako da demonstriraju utjecaj homoerotike na klasičnu umjetnost.

Postavka je zbog seksualnog sadržaja izazvala lavinu komentara. Međutim, kustosi/ce su bili viđenja da je takva pažnja bolja od apatije i prethodno zabilježenog pada broja posjetitelja/ica, te su pokazali da se isti eksponati mogu preurediti kako bi predstavili različita stanovišta. 

Nacionalni muzej Poljske prerastao je iz pasivnog posmatrača u aktivnog učesnika političkih rasprava, a postavka je nadrasla puku predstavu eksponata i stimulisala posjetitelje/ice na intelektualnom, pa čak i na emocionalnom nivou.

Jasno je da muzeji više ne mogu biti fizičke kolekcije predmeta popraćenih kratkim opisima. Oni moraju stremiti ka tome da ponude nešto više od samo jednog povijesnog narativa ili artefakata namijenjenih samo stručnjacima/kinjama, oni moraju postavljati pitanja i poticati javnost na razmišljanje, mijenjati se ukorak s vremenom. U svijetu nakon korone, onlajn postavke itekako su dobar početak kada je riječ o olakšavanju pristupa muzejima i uvođenja tih ustanova u 21. stoljeće. Međutim, one i jesu samo to: početak.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

Ovaj članak je dio šireg istraživanja koje podržava Fondacija za otvoreno društvo Kosova, a koje se obavlja u okviru projekta “Izgradnja znanja o Kosovu (v3.0)”. Rezultati istraživanja bit će objavljeni uskoro.