Već nekoliko sedmica se susrećemo s “prvijencima”.

Prvi put da je jedna stranka osvojila 50% glasova na izborima. Prvi put da je ženama pripalo više od trećine zastupničkih mjesta u Skupštini (s tim da je većina njih izborila mandat bez oslanjanja na rodnu kvotu) te da su zauzele dvije od tri vicepremijerske funkcije. Nadalje, prvi put da smo dobili i ministra iz egipćanske zajednice.

U zemlji gdje se sazivi Vlade pretežno smjenjuju između jednih te istih stranaka i gdje političari muškarci svoje karijere grade na temelju ličnih interesa, ovi noviteti donose osvježenje u lokalnu demokratiju — formiran je raznovrstan sastav vlasti koji obećava platformu pravde i pravednosti.

Međutim, dok te novosti već postaju stare vijesti, mjesec iza nas je donio još jedan prvijenac: obilježena je prva godišnjica pandemije COVID-19.

Godinu dana nakon što su na Kosovu zabilježeni prvi slučajevi zaraze, s pravom se može reći da vlasti ne upravljaju pandemijom na efikasan način, tj. da njome ne upravljaju nikako. Dnevni broj novozaraženih je od predizborne kampanje održane u februaru u prosjeku skočio s oko 300 na skoro 800, dok mjere koje su uvedene s ciljem sprečavanja širenja virusa ne samo da se ne pooštravaju, nego se ublažavaju. Sumnja se i da su porast [broja novozaraženih] u prvom redu uslovile same političke stranke, i to organizacijom predizbornih skupova na kojima se i po više stotina osoba trpalo u zatvorene prostore, a mjere sigurnosti u potpunosti zanemarivale.

Onog dana kada je konstituisana Skupština i izglasana nova vlada, od COVID-19 preminulo je 16 ljudi — ukupan broj smrtnih slučajeva sada je veći od 1800. Za to vrijeme, uoči konstitutivnog zasjedanja, brojni skupštinski zastupnici/e koji su učestvovali u predizbornim skupovima prema viđenju mnogih zaslužnim za pogoršanje epidemiološke slike rukovali su se, pa čak i grlili jedni s drugima.

Ipak, nakon početnog razbacivanja mjerama ograničenja, čini se da je pandemijska godina do sada bila sve samo ne okarakterisana žurnošću. Pandemija i njene posljedice — ogledale se te posljedice u gubitku poslova i sigurnih prihoda, opterećenju zdravstvenog sistema i nedostatku podrške istom, ili čak gubitku života — mahom su pale u drugi plan i prepustile svoje mjesto inim pitanjima za koja se ocjenjuje da su u političkom smislu urgentnija.

To da se pandemija ne smatra hitnom postalo je jasno još kada je zahvatila i Kosovo — Vlada je oborena dok su hiljade građana/ki bile u totalnom lokdaunu, čime je već postojećim bojaznima i zabrinutosti pridodana i neizvjesnost. Da pandemija nije smatrana hitnom ni većim dijelom protekle godine evidentno je iz nepostojanih epidemioloških mjera koje su nametane i ukidane u zavisnosti od potecijalne političke dobiti, a ne radi suzbijanja zaraze.

Ovo pitanje se nije smatralo hitnim dok su vlade drugih zemalja odobravale i naručivale prve doze vakcina, a ovdašnja prenebregavala ugovore izvan mehanizma COVAX — jedva ušavši u trku u kojoj vode bogate države s nagomilanim zalihama vakcina. Ovo se ne smatra hitnim pitanjem mada su oboljeli od COVID-19 prisiljeni da sami izdvajaju novac za liječenje ili mole svoje porodice da im pomognu i brinu se o njima dok su smješteni u javnim bolnicama.

Pandemija se nije smatrala hitnom ni u toku predizbornih aktivnosti onih političkih stranaka koje su obećale da će pandemiju staviti visoko na listu prioriteta, dok su bez trunke stida i srama okupljale u zatvorenom stotine ljudi, koji niti su nosili maske niti su održavali razmak. Ovo pitanje nisu smatrali hitnim ni mnogi analitičari/ke koji učestvuju u medijskim raspravama, pri čemu pojedini/e od njih umanjuju hitnost suzbijanja pandemije uz obrazloženje da Kosovo ionako ima mlado stanovništvo, tako da životi ljudi i nisu toliko ugroženi.

Samim time se omalovažavaju potencijalno kobna iskustva svake osobe s COVID-19 kao i iskustva onih s komorbiditetima, za koje COVID-19 i dalje može biti smrtonosan bez obzira na njihovu dob. Usto se ponižavaju i starije osobe, čiji životi očigledno nisu ni vrijedni spomena.

Čak je i VV — stranka koja je [tada kao vladajuća] dobila niz pohvala za to kako se suočila sa zarazom u prvim danima pandemije — podrivala neodložnost u ovom pogledu. Naime, pred sami istek njihovog mandata na vlasti, u maju 2020. godine — kada je broj novozaraženih i preminulih zapravo bio relativno nizak — predstavnici/e VV-a su započeli naglo otvaranje koje su njihovi nasljednici/e na vlasti samo proširili.

Mimo toga, jedna od prvih stvari koje su uradili po povratku u opoziciju bilo je održavanje skupa kojem su prisustvovale hiljade ljudi, što je označilo početak njihove neslužbene kampanje za reizbor. U očima sljedbenika/ca VV-a to je možda “mala cijena” koju su morali platiti za povratak na vlast, ali ovim korakom je trasiran put za ono što je uslijedilo kasnije.

U iščekivanju hitnog plana

Iako se odgovor na pandemiju naročito pogoršao u periodu kada su na vlasti bili njihovi nasljednici, u VV-u sada imaju priliku da pokažu šta će učiniti u drugom mandatu.

Preliminarni znakovi upućuju na to da žurnosti i dalje nedostaje.

Prvog dana mandata nove vlade, odlazeći i novoimenovani ministri/ce su se rukovali i grlili na ceremoniji primopredaje dužnosti, repriziravši tako scene iz Skupštine kojima smo svjedočili prethodnog dana.

I o jednom i o drugom slučaju mediji su izvještavali kao o primjerima državničkih činova i učtivosti, a tako su ih opisale i političke stranke. To što su oba iskorištena isključivo da bi se podvuklo kako političke podjele mogu biti premoštene i tako se zagarantovala neometana smjena vlasti samo potvrđuje činjenicu da je ovdje polarizacija ukorijenjena do te mjere da se na primopredaju resora gleda kao na anomaliju, a ne kao na nešto očekivano.

Tog istog dana, na Klinici za infektivne bolesti u Prištini kapaciteti su već popunjeni, a na izmaku su i u mnogim drugim ustanovama u kojima se liječe pacijenti/ce s COVID-19.

Stavljanje akcenta na ljubaznost moglo bi izgledati trivijalno ili zanemarivo u državi gdje se političke rasprave i dan-danas vrte prvenstveno oko funkcija, a ne politika. Ali u državi koja se ponaša kao da ju je pandemija zaobišla, koja je još uvijek jedina evropska zemlja bez ijedne nabavljene vakcine — pri čemu je proces nabavke krajnje netransparentan — najmanje što [vlasti] mogu uraditi jeste to da u trenutnom pomanjkanju dugoročnijih oružja za borbu protiv pandemije vode svojim primjerom.

A posebno zato što konkretan plan još nije stavljen na sto.

Svoje prvo obraćanje Skupštini u svojstvu premijera, kao i prvo tzv. svečano zasjedanje Vlade, Kurti je započeo tako što je potvrdio da na Kosovu bjesni “zdravstvena kriza” i da je pandemija zaista “glavni izazov”. Kako je već preuzeo dužnost, obećao je i da će izraditi plan u sklopu kojeg će COVID-19 biti stavljen pod kontrolu na taj način da će se “smanjiti broj slučajeva [zaraze]”, a posljedično tome i “eliminisati smrtni ishodi”. Kurtijevim planom je obuhvaćena i vakcinacija 60% građana/ki do kraja godine.

Kurti je na prvom sastanku Vlade zatražio da se izradi i hitni plan. No, u vremenu nužde iznenađujuće je to da “hitni plan” još uvijek nije izrađen, ili barem uzet u obzir.

Na kraju krajeva, na vlasti je politička stranka čiji je 52-dnevni mandat obilježila strelovita — a prema nekima i pretjerana — reakcija na izbijanje zaraze. Politička stranka koja je bar od 14. februara svjesna uvjerljive pobjede na izborima. Nešto? Bilo šta?

Prvog dana novog mandata na čelu Ministarstva zdravstva Arben Vitia je prvo vratio na položaj bivšeg generalnog sekretara Ministarstva, koga je smijenio prethodni ministar. Drugog dana novog mandata Vitia je izjavio da nema nekih novosti što se tiče restriktivnih mjera, dodavši da su [službenici/e Ministarstva] u kontaktu s ostalim nadležnim organima. Njegova napomena bila je sljedeća: “Prvi mi je dan na dužnosti i — realno gledano — nije da ima noviteta u vezi s ovim pitanjem.” Ništa.

Ovo nije cjepidlačenje, budući da biste stupanjem na jednu rukovodeću funkciju svakako trebali imati pregled nad stanjem u kojem ste tu funkciju naslijedili od svog prethodnika/ce. Međutim, jedna stranka koja raspolaže do sada neprikosnovenim političkim kapitalom također ima odgovornost i mogućnost da nas povede i ispuni naša očekivanja. Prema tome, ponuditi nešto, bilo šta, osim napomene da vam je “prvi dan na dužnosti” bilo bi najmanje što možete učiniti da biste pokazali kako se pandemija zaista uzima u razmatranje i tretira kao nužda, što ona i jeste.

Ulazak u novu eru?

Kao što to VV izuzetno dobro razumije, prvi dani mandata uglavnom su od simboličkog značaja.

Prvi dani mandata nove vlade podudarili su se s 22. godišnjicom početka NATO-ove kampanje bombardovanja provedene u ratu na Kosovu.

Kurti je po imenovanju obavio tri posjete. U okviru prve je otputovao u Prekaz, gdje je u martu 1998. godine izvršen masakr nad porodicom Jashari, u drugoj je obišao grob predsjednika Ibrahima Rugove, a u trećoj grob političkog aktivista Adema Demaçija. Prema Kurtijevim riječima, sve tri posjete su bitne za naše viđenje prošlosti i “nacionalnih ustanaka koji su Kosovu donijeli slobodu”, poznavanje toga “odakle smo”, kao i njegovanje “sjećanja na doprinos svih nas” — na osnovu čega ćemo “s odlučnošću moći krenuti naprijed, onako kako to žele građani/ke koji su glasali za nas 14. februara.”

Sve tri posjete su prikazane kao omaži, javni činovi poštovanja i odavanja specijalnih počasti. Ako su komemoracije i odavanja počasti odabrani da budu simbolički činovi po inauguraciji nove vlade, onda takvi činovi zahtijevaju od nas da pažljivo razmotrimo poruke i značenja koja se tim aktima prenose.

Ukoliko je namjera bila da se prisjetimo svačijeg doprinosa, ne bi li onda nacionalni narativ prošlosti trebalo usmjeriti ka inkluziji i proširivanju sjećanja — ne bi li trebalo izgraditi narativ unutar kojeg se svako može prepoznati? Kada prošlost uvezujemo sa sadašnjošću, ne bi li počast ujedno trebalo odati borbama i pobjedama onih koji su živi?

Posjeta “Heroinama” — kipu podignutom u sjećanje na žene koje su u ratu prošle kroz zlostavljanje i silovanje — ili žiteljkama Kruše — koje su, nakon što su 25. marta 1999. godine u njihovom selu ubijeni gotovi svi muškarci, obnovile lokalnu privredu — mogla bi signalizovati promjenu u odnosu vlasti. Ili možda posjeta spomen-obilježju za stradale u masakru na pijaci u Mitrovici — koje je izazvalo žustre rasprave u javnosti nakon što je otkriveno da je ime jedne djevojčice romske nacionalnosti bilo izostavljeno s liste žrtava.

Treba nam posjeta kojom će se dati do znanja da — iako je rat utoliko individualno koliko i kolektivno iskustvo — izgradnja nacionalnog narativa na toj spoznaji znači da je potrebno odati priznanje onima koji bivaju sistematski isključeni i čija se vrijednost sistematski umanjuje, onima koje drugi pokušavaju izbrisati iz narativa o prošlosti. Tako će biti osigurano njihovo uključivanje u sadašnjost.

Tek formirana vlada se posjetama mogla uskladiti s imidžom novog saziva institucija, u kojima se različitost i inkluzivnost slave kao “noviteti”. A u aktualnim okolnostima pandemije, obilazak bolnica mogao je poslužiti kao minimalan znak zahvalnosti zdravstvenim radnicima/ama koji su preopterećeni, kao izraz saosjećanja prema zabrinutim pacijentima/cama i njihovim bližnjima, i kao poruka javnosti da je suzbijanje pandemije za ovu vlast urgentno pitanje.

VV se na minulim izborima predstavio kao opcija na “referendumu”. Taj odabir riječi bio je politički mudar, čime su glasački listići dobili na težini kao listići za ili protiv obećanih promjena u zemlji.

No, referendumi su problematični zbog toga što se odnose na glasanje o jednoj jedinoj političkoj tački. Mantra “korumpirani van, neka dođu čisti” ukalupljena u referendumsko pitanje VV-u je ovaj put donijela do sada nezabilježenu podršku u poređenju s bilo kojom drugom političkom strankom.

Međutim, referendum se sam po sebi ne okončava činom odabira. Referendum prate — i moraju da ga prate — neke tranzicije. Jer, iako su iz VV-a obećali da će drastično promijeniti zemlju, takva misija ne kreće od nule.

Tranzicije su teže od referenduma, a o VV-u će se kao “svjetioniku nade i promjene” suditi upravo na osnovu promjena. Njihovo ponašanje sada kada su na vlasti — posebno imajući u vidu tehnički čistu većinu koju su osigurali — bit će test njihove spremnosti na okretanje lista u kosovskoj politici nakon pobjede na izborima.

Tako dolazimo do posljednjeg u nizu “prvijenaca” — prvi put se od jedne vladajuće stranke na Kosovu očekuje da će njen program rada biti progresivan, te ne samo da će intervenisati tamo gdje ima društvenih razlika, već i da će se pozabaviti nepravdom kao srži problema. U skladu s time, od Vlade se zahtijeva da primi k znanju kako su nejednakosti uzajamno isprepletene i kako ih je pandemija razotkrila, a k tome još i skrenula pažnju na neophodnost iskorjenjivanja istih.

Pod ovime se podrazumijeva činjenica da ogromna većina stanovništva ne posjeduje dovoljno sredstava da plati liječenje ako se zarazi COVID-19; da su zbog neformalne zaposlenosti prvenstveno žene na udaru posljedica pandemije; da su samohrane majke suočene s naročito teškim problemima u pogledu zadržavanja posla i brige o djeci; da se porodično nasilje nad LGBTIQ osobama intenziviralo u toku cijele protekle godine, a ne samo u razdobljima izolacije; da je pristup osnovnim sredstvima zaštite od zaraze — a posebno u sredinama u kojima žive nacionalne manjine — umnogome neostvariv, s tim da je cijena tih namirnica u istoj ravni s dnevnim primanjima brojnih porodica… Između ostalog.

Vrijeme je da se odmaknemo od prvijenaca i da VV pokaže šta može učiniti u drugom mandatu na vlasti, koji bi eventualno mogao biti duži od 52 dana. To za sobom povlači ispunjavanje obećanja da je vrijeme “da zavrnemo rukave” i opravdavanje svih ostalih očekivanja. To za sobom povlači i obnašanje vlasti zarad svakog građanina/ke Kosova.

To za sobom povlači i hvatanje ukoštac s pandemijom uz dozu žurnosti koju ona i iziskuje.

Naslovna fotografija: K2.0.