Blogbox | Gender

Izgubljena u vlastitoj kulturi

Piše - 21.01.2022

Naš jezik i dalje isključuje žene.

Rri me kujdes se je vajzë!

Pazi kako se ponašaš, žensko si!

Jednom se u grupi žena koje sam tek upoznala načela tema odgoja djevojčica. Ispostavilo se da je gorenavedenu uputu svaka od nas dobila barem jednom u životu. Iz ove perspektive, jezivo je što nas je povezalo takvo iskustvo — imale smo mnogo toga zajedničkog, uprkos međusobnim razlikama.

Tako se drugi obraćaju ženama, i starijim i mlađim. Kad god razgovor ode u tom pravcu, sjetim se jednog konkretnog događaja. Naime, prije nekoliko godina, javnost u Albaniji je saznala za slučaj djevojke koja je fizički i seksualno zlostavljana. A kako se slučaj razvijao, tako je svako želio da ponudi svoje mišljenje.

U javnoj i privatnoj sferi pojavio se šablon skretanja pažnje sa počinitelja na žrtvu. “Zašto ga nije ranije prijavila?”, “Da, zlostavljana je, ali…”, “Gdje je bio njen brat?”, “Vjerovatno je sama tražila”, “Šteta, sad su i njegov i njen život uništeni” itd.

Za to vrijeme, mediji su se, prema svemu sudeći, bavili senzacionalizmom objavljujući naslove i sadržaje kojima su žrtvu lišavali dostojanstva. Medijska pomama trajala je otprilike sedam dana, a onda su svi zaboravili da se išta dogodilo. No, zašto smo postali takvi? Kako možemo opravdavati iznošenje prethodno spomenutih mišljenja? Odgovor možda leži u upozorenju: “Pazi kako se ponašaš, žensko si!

Jezik poput ovog je u srži mentaliteta koji dovodi do ugnjetavanja žena. Riječi oblikuju našu stvarnost. Ne smijemo podcjenjivati koliko lako bivamo definisani onako kako se govori o nama, koliko smo podložni tome da se određujemo prema vokabularu koji se koristi oko nas.

Jezik i rod

U engleskom jeziku riječ “man” odnosi se i na muške osobe i na ljude općenito. Ne možemo, a da se ne zapitamo doživljavaju li se ljudska bića kao istoznačna sa muškarcima te odražava li to viši status koji se potonjima daje u našem društvu. S druge strane, u rječniku albanskog muškarac stoji pod riječju “burrë”, a pridjevima koji prate tu definiciju muške osobe se povezuju sa hrabrošću i plemenitošću te se navodi da su časni i od riječi.

Kada se opisuje pridjevima kao što su “odana”, “smiona”, “čestita” i “plemenita”, onda je žena prema definicijiburrëresha”. Dakle, ako ženska osoba želi da bude bilo šta od pobrojanog, očigledno je da se mora ponašati kao muškarac.

Jesu li naša djela uslovljena riječima koje upotrebljavamo?

U svakodnevnom govoru, žene u odnosu na muškarce bivaju stavljene u niži položaj, a u skladu sa starim uvjerenjem koje i dalje opstaje. Izreke i poslovice o ženama preuzete iz knjige “Izreke albanskog naroda” (1983.) zorno prikazuju kako se o ženama, djevojkama i djevojčicama govorilo kroz historiju.

U “odabranim” izrekama žene su bez izuzetka predstavljene kao beskorisna, potrošna i zla bića. Iako je svaka šokantna, jedna izreka mi je zapala za oko: “Vajzës duhet me i rrahë edhe vendin ku rri”, što znači: “Čak i mjesto na kom djevojka sjedi treba tući”. Strašno je to što sam naišla na izraz koji promoviše nasilje nad ženama, tu otvorenu ranu albanskog društva. Ono se kao čin ne dešava tek tako, samo od sebe — nasilno ponašanje usmjereno prema ženama u krajnjoj liniji proistječe upravo iz ovakvog bešćutnog i okrutnog jezika.

Nije rijetkost da se žene prisiljavaju na rađanje sve dok ne rodi muško, glava kuće, onaj koji će naslijediti prezime. Tako je bilo i sa mojom bakom, koja je rađala djevojčice nadajući se da će na red doći i dječak. Jednom mi je rekla ovo: “Vajza lind në shtëpi të huaj dhe shkon në shtepinë e vet”, tj. “Žensko se rađa u tuđoj kući i ide svojoj”. Znači li to da meni nije bilo mjesto tamo gdje sam odrasla? Jesam li ja to samo privremeno boravila u rodnoj kući i treba li da sve vrijeme aktivno tragam za pravim domom?

Znači li to da meni nije bilo mjesto tamo gdje sam odrasla?

Iskušenju koje se ogleda u štetnim obrascima izražavanja ne nazire se kraj. Kako kaže jedna albanska poslovica: “Edhe trarët e shtëpisë qajnë kur lindin vajzat” — “Čak i grede u zidovima kuće plaču kad se rodi žensko”. Očito je dan kada se rodi žensko dijete dan žalosti, dan na koji porodica doživljava gubitak. Djevojčicama se tako od rođenja spočitava da donose tugu i da su na teret onima koji su ih donijeli na svijet.

Međutim, pojedini su protiv ovog narativa i prije više decenija dizali glas. Haki Stërmilli, za koga se smatra da je prvi albanski spisatelj koji se bavio pitanjima feminizma i emancipacije, u svom nezaboravnom romanu iz 1936. godine “Sikur t’isha djalë” (“Da sam dječak”) napisao je: “Da sam dječak, muškom svijetu bih pokazala da je ruka koja ziba kolijevku ista ruka koja ziba sudbinu čovječanstva. No, avaj, djevojčica sam i zato ne smijem otvarati usta…”

Stërmilli je u svojoj knjizi predočio razne vidove ugnjetavanja s kojim su se Albanke suočavale 30-ih godina. Krajnje žalosna je činjenica da ovo važno književno djelo generalno gledano nema svog nasljednika. Ono je i dalje kuriozitet. Umjesto nasljednika dobili smo udžbenike u kojima su vidno zastupljene diskriminatorne rodne predrasude.

Kako kaže spomenuta poslovica, kada se rodi žensko dijete, grede u zidovima kuće plaču. Međutim, “kur lind djalë, lind shtylla e shtëpisë” — kada se rodi muško dijete, rodi se još jedna greda u zidovima kuće. Upravo to je bila najveća želja moje bake: da rodi nasljednika prezimena koje joj nije pripadalo, ali koje je bilo njeno više nego ono koje je dobila po rođenju.

Mediji kao ogledalo

U posljednje dvije-tri godine toliko me ljuti način na koji se mediji odnose prema ženama. Uprkos tome što su na utjecajnoj poziciji, mediji uglavnom odbijaju da se zauzmu protiv štetnih rodnih stereotipa. I ne samo to, oni ih često i perpetuiraju.

Nedavno sam naletjela na blog o nekoj fudbalskoj utakmici naslovljen: “Muškarci koji ne plaču, pravi muškarci.” Autor je komentarisao ponašanje navijača tima koji je izgubio, pozdravivši pritom to što niti jedan muškarac nije zaplakao. Frapantno je što je u svega nekoliko redova poslana jedna tako opasna poruka — da muškarci ne treba da plaču čak ni onda kada su se emocionalno unijeli u nešto, čak ni kada gube. Glorifikacijom tog ponašanja autor je indirektno dao do znanja da je plač rodno određeno osjećanje koje pripada ženama te u istom trenutku insinuirao da su ženske osobe slabe.

Djevojčice su naučene da se nikada ne ljute.

Što se tiče izražavanja emocija, u tezi “žene se rastuže, muškarci se naljute” ima istine.
Djevojčice su naučene da se nikada ne ljute, vjerovatno zato što se ljutnja često povezuje sa snagom, dominantnošću i kompetentnošću, a što su osobine za koje se smatra da pripadaju muškarcima.

Dakle, ako djevojčica izražava ljutnju, ona izražava rodno nekongruentnu emociju i tako biva percipirana kao emocionalno nestabilna, nekompetentna i devijantna u odnosu na zajednicu. S druge strane, njoj je dozvoljeno da se rastuži, dok se dječaku govori: “Budi muško!” Tužan muškarac je slab. Tužna žena se jednostavno ponaša prirodno.

Mediji su bespoštedni, što se pokazalo u slučaju Qerkice — transrodne Aškalijke s Kosova. Dana 5. decembra 2021, pozvana je da gostuje u jednoj TV emisiji u okviru koje je trebalo da govori o tome koliko je teško biti transrodna osoba na teritoriji Kosova. Na prvi pogled, to je bio ogroman napredak jer se radilo o prvom intervjuu jedne transrodne Aškalijke i jer joj je ujedno dat prostor da javno govori o tome šta znači biti transrodna osoba u društvu koje vas objeručke ne prihvata. Međutim, umjesto da su se odlučili da budu empatični i informativni, voditelji su učinili suprotno.

Qerkica je zasuta pitanjima kojima su voditelji izražavali sumnju u njen identitet kao ženske osobe, perpetuirali rodne stereotipe i ismijavali bolan tretman žena. Pitali su Qerkicu obavlja li kućne poslove i je li joj teško hodati u štiklama, te je također upitana, i to krajnje podrugljivo, je li je ikada pretukao muškarac. Je li to najpouzdaniji test kojim se utvrđuje je li Qerkica stvarno žena? Je li patnja žena tričarija?

Kada je stvarnost tako surova, javlja se neizmjerna frustracija. Da nisam svjesna nekih stvari, vjerovatno bih pomislila da su prepreke na koje nailazim kao žena opravdane te da sasvim zasluženo treba da se ukalupim u ono što društvo očekuje od mene.

(Ne) biti svjestan/a svojih sposobnosti

Sjećam se da je djed, kada sam bila dijete, šaljivim tonom govorio mome bratu: “Ti si glava kuće.” Ja bih na to odvratila: “Pa, možda sam ja glava kuće, a možda domaćinstvo ni ne treba glavu.” Taj vedar razgovor s nekim ko mi je veoma drag itekako je dobio na težini kada sam se izvan udobnosti doma suočila sa okrutnom realnošću. Počela sam primjećivati kako se pripadajući mentalni sklop očituje na različite načine i nisam mogla, a da kritički ne sagledam sve što se događa oko mene.

Moram priznati da se žene moraju snalaziti na prilično grubom terenu. No, uprkos svemu, bolje je boriti se i izgubiti nego sjediti skrštenih ruku. Ponekad djeluje kao da su patrijarhalne i mizogine vrijednosti toliko ukorijenjene da se žene kao potlačena grupa nalaze pred velikim izazovom kada žele da se sklone iz narativa koji pišu muškarci.

Proces internalizacije tlačenja i ugnjetavanja počinje još u ranom djetinjstvu — djevojčice se uče da se ponašaju drugačije u odnosu na dječake. Ovakav tretman učvršćuju masovni mediji koji ponekad degradiraju žene te se oslanjaju na jezik koji ih objektivizuje i ujedno obesnažuje. S obzirom na to, internalizovana mizoginija će se biti tu sve dok je utjecaj navedenih faktora neumitan.

Jezik koji upotrebljavamo rezultat je dugotrajne socijalizacije — on je odraz naše povijesti i određuje naše ponašanje.

Čini se da je seksistički diskurs toliko ugrađen u našu podsvijest da ga se ne možemo lako riješiti. Jezik koji upotrebljavamo rezultat je dugotrajne socijalizacije — on je odraz naše povijesti i određuje naše ponašanje.

Ipak, svijet ne izgleda tako sumorno kada vidim da ljudi primaju k znanju koliko je upotreba jezika problematična i da se žene na nekonvencionalan, odvažan i drugima neprijatan način suprotstavljaju ugnjetavanju. Nefise Özkal Lorentzen, režiserka dokumentarnog filma “Seks, revolucija i islam”, kazala mi je da horizontalni stilovi rukovođenja te ženski govor iz temelja mijenjaju religiju kakva je danas. Napori žena usmjereni na unapređenje inkluzivnosti i pravičnosti proizlaze iz ličnih iskustava i životnih prekretnica koje se događaju kako se žene tretiraju kao neesencijalni segmenti društva.

Cijelog života se susrećem sa ženama koje istrajavaju i savladavaju prepreke, a istovremeno uspijevaju da suosjećaju sa drugima — od tih žena učim i divim im se. Možda koncentrisanjem na vlastiti jezik, kao i na empatiju u načinu na koji razmišljamo i govorimo o drugima te postupamo prema njima, možemo postati sastavni dio narativa na koji ćemo biti istinski i u potpunosti ponosni.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.

Ovaj članak je zasnovan na podacima proisteklim iz praćenja medija koje je obavila Mreža za izveštavanje o različitostima 2.0 (Reporting Diversity Network 2.0), uz finansijsku podršku Evropske unije, Balkanskog trusta za demokratiju, projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu.

Isključivu odgovornost za ovaj članak snose Kosovo 2.0 i članice mreže te njegov sadržaj ne odražava nužno stavove Evropske unije, Ambasade Kraljevine Norveške, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država ili njihovih partnera.

KOMENTARIŠI